fbpx

ZAPAD UBRZAVA DIJALOG BEOGRADA I PRIŠTINE

17/08/2020
Autor :
Analize

Komentar saradnika CZDS Nemanje Starovića listu Politika prenosimo u integralnom obliku:

ZAPAD UBRZAVA DIJALOG BEOGRADA I PRIŠTINE

Iz izjava čitavog niza zapadnih zvaničnika koji se bave našim regionom može se zaključiti da postoji jasna i u velikoj meri usklađena namera da se proces dijaloga Beograda i Prištine ubrza, kako bi se u relativno kratkom roku postigao sveobuhvatni obavezujući sporazum. Iza te generičke formulacije koja odiše tzv. „konstruktivnom dvosmislenošću“ krije se svest međunarodnih sponzora kosovske nezavisnost o tome da se danas nalaze dalje od potpune realizacije svog projekta nego što su to bili 2008. godine.

Iako su svoje štićenike u Prištini ubeđivali u to da je dostizanje opšteg konsenzusa o priznanju nezavisnosti Kosova među članicama EU i NATO samo pitanje dana, političke promene koje su se na globalnom planu desile u proteklih 12 godina su obesmislile ta obećanja, u istoj meri koliko zasluge za takav razvoj ima i jačanje autoriteta ekonomski i politički konsolidovane Srbije koja je u međunarodnoj areni ishodovala čak 18 povlačenja priznanja Kosova.

Međutim, uz saglasje o tome da je potrebno završiti posao započet 2008. godine, i to bez daljeg gubljenja vremena, sve su uočljivija dva različita pristupa rešavanju tog problema, koji se paralelno razvijaju u zapadnom delu međunarodne zajednice. Prvi od njih za polazište uzima potrebu pune integracije čitavog regiona u političke, ekonomske i bezbednosne tokove zapada, za šta je potrebna voljna odluka Beograda, kako zbog centralnog položaja koji Srbija zauzima u regionu, tako i zbog značajne uloge srpskog faktora u gotovo svim okolnim državama. Posmatrano iz tog ugla, Srbiji je potrebno ponuditi nekakav koliko-toliko častan rasplet kosovskog čvora, makar to značilo i uskraćivanje podrške maksimalističkoj agendi kosmetskih Albanaca, koji pak nemaju nikakvu alternativu kojoj bi se okrenuli mimo političkog zapada. Delatni izraz takvih razmišljanja bili su oprezni i nikad do kraja obelodanjeni razgovori o razgraničenju.

Drugi pristup izvire iz čvrste, gotovo dogmatske vere u načela poretka koji je uspostavljen na Balkanu 90-ih godina prošlog veka i karakteriše ga dubinsko nepoverenje prema Srbima. Jednako težeći zaokruživanju balkanskog prostora, pobornici takvog pristupa smatraju da se cilj može dostići korišćenjem brutalnih metoda viđenih u Podgorici i Skoplju. Srbija bi, po njima, morala u prvu ruku prihvatiti nezavisnost Kosova, a potom ga i formalno priznati, bez bilo kakve kompenzacije, a pod pritiskom kredibilnih pretnji i surovih ultimatuma.

Predstavljeni na ovaj način, dva pristupa rešavanju problema KiM se u svom idealnom tipu bitno razlikuju, mada u praksi dolazi do njihove kombinovane ili naizmenične primene. No, najvažnije od svega, oba pristupa imaju svoje pristalice unutar spoljnopolitičkog establišmenta na zapadu. Negde je to pitanje ličnih preferencija, dok se u pojedinim prestonicama svrstavanje uklapa u postojeće rivalitete među institucuonalnim stubovima spoljne politike. Nigde, pak, taj dualitet nije toliko izražen kao u SAD gde smo prethodne godine svedočili imenovanju dvojice specijalnih predstavnika za manje-više istu oblast koja obuhvata dijalog Beograda i Prištine, Metjua Palmera kao izaslanika šefa Stejt dipartmenta Majka Pompea i Ričarda Grenela kao izaslanika predsednika Trampa, što predstavlja slučaj bez presedana u istoriji američke diplomatije.

Čini se, ipak, da je nakon združenog torpedovanja ideje o razgraničenju, koja je delom izašla u javnost pre dve godine, kao i opstrukcije sastanka u Beloj kući koji je Grenel nedavno sazvao, primat na zapadu preuzeo onaj pristup koji ide u prilog maksimalističkim očekivanjima Prištine, a njegovi najgorljiviji zagovornici se nalaze u Berlinu. Mogli bismo stoga u narednom periodu očekivati pojačane pritiske, pa i ultimatume kojima bi se doveo u pitanje dalji ekonomski razvoj naše države, koji u najvećoj meri zavisi od trgovinske saradnje i investicija koje dolaze iz zemalja EU, prevashodno Nemačke.

No, ma koliko se mnogima žurilo, teško da će tako ozbiljni mehanizmi biti pokrenuti pre predsedničkih izbora u SAD zakazanih za 3. novembar, a važnu ulogu za postizanje saglasja među zapadnim partnerima će imati i skori izbori unutar nemačke Demohrišćanske unije, na kojima će se odrediti politički naslednik Angele Merkel. Nesumnjivo je to da bi našoj strani daleko više odgovarao reizbor Donalda Trampa za predsednika SAD, kako zbog vidnog unapređenja odnosa Vašingtona i Beograda tokom njegovog prvog mandata, tako i zbog naznaka do kojih bi granica politika njegove administracije mogla ići u drugom mandatu, u vidu nominacije Daglasa Mekgregora na ključnu poziciju američkog ambasadora u Berlinu, a imajući u vidu njegovo oštro protivljenje agresiji NATO na SR Jugoslaviju, kao i bezrezervnoj podršci Vašingtona albanskom faktoru na KiM.

Unapređenje odnosa sa SAD i traženje partnera u Vašingtonu za kompromisno rešenje problema KiM se ipak ne sme svesti na odnose sa jednom frakcijom jedne političke stranke, makar ta frakcija rukovodila Belom kućom. Proces otopljavanja odnosa između Beograda i Vašingtona je otpočeo pre bezmalo tri godine izveštajima uglednih američkih tink-tenkova koji su pozivali na istorijsko pomirenje Srbije i SAD, nakon čega se otpočelo sa primenom nekih od njihovih preporuka. Bilo da se radi o Atlantskom savetu ili Ist-vest institutu, u pitanju su organizacije koje neguju tzv. dvopartijski pristup, što znači da se njihove preporuke slušaju jednako u krugovima obe velike stranke u SAD. Jedini način na koji možemo ublažiti snažne pritiske kojima bismo zbog nepristajanja na implicitno priznanje kosovske nezavisnosti mogli biti izloženi iz pravca Berlinu u narednom periodu, jeste vezivanje što većeg broja spoljnopolitičkih aktera u Vašingtonu uz ideju o partnerstvu sa Srbijom, bilo da se radi o zvaničnicima Bele kuće, Stejt dipartmenta, Kongresa ili Pentagona.

Osim toga, gotovo vizionarskim se pokazalo intenziviranje političkih veza sa Parizom, krunisano posetom predsednika Makrona Beogradu prošle godine, jer unutar EU jedino Pariz ima dovoljno kapaciteta kojima bi parirao Berlinu. Uvećanih liderskih ambicija nakon odlaska Velike Britanije iz EU, Francuska je bacila pogled i prema jugoistoku kontinenta koji je u prethodne tri decenije gotovo po pravilu prepuštala dominantnom uticaju Nemačke. Odlukom da shodno tradicionalnim vezama i aktuelnim prilikama odabere Srbiju za bazu svog delovanja u regionu, Pariz je prihvatio i aktivniju ulogu u procesu rešavanja problema KiM. Zato bi, uz veći upliv SAD, i značajnija uloga Francuske u procesu pregovora Beograda i Prištine tokom narednih meseci mogla poslužiti amortizovanju pritisaka koji se očekuju iz Nemačke.