fbpx

VIKTOR ORBAN RENESANSA EVROPSKOG KONZERVATIVIZMA (2010-2018)

14/08/2018
Autor :
Analize/Političke biografije

RENESANSA EVROPSKOG KONZERVATIVIZMA (2010-2018)

 

Istorijska pozadina Orbanove doktrine konzervativizma

Budućnost je rođena…“, uskliknuo je Viktor Orban, krajem marta 2010. godine u toku predizborne kampanje u šestom izbornom ciklusu za saziv nacionalnog parlamenta. Ostalo je veliko pitanje da li su ugledni mađarski, evropski i svetski analitičari bili u stanju da tada na ispravan način analiziraju i sintetišu odgovore na dileme koje su proizašle iz pomenutih reči. Puni smisao navedenog „usklika“, tada već afirmisanog mađarskog državnika, biće osvetljen nakon završenih izbora, a posebno u godinama koje su potom usledile. Međutim, kompetentni poznavaoci političkih prilika u Mađarskoj, kao i Orbanovi savetnici i saradnici u izbornom štabu FIDES, javnost su uveravali da je negdašnji i budući mađarski premijer, ustvari „dostojni naslednik ugarskog regenta Hunjadija i njegovog sina Matije Korvina“, odnosno ugarskih vladara iz „panonskog poznog srednjeg veka“. Naravno, putem popularisanja navedene sintagme i misli, politički krugovi saradnika bliskih izbornom štabu FIDES i timu predizborne kampanje tadašnjeg lidera opozicije, zapravo su realizovali ideju dobro osmišljene politike okupljanja glasača i „biračkog tela“ oko doktrine reafirmisanja tradicionalnih vrednosti mađarskog nacionalnog korpusa, te novog preporoda nacionalne misli u eposi nezadržive globalizacije svakodnevnog života građana Mađarske.

U svrhe afirmisanja navedene predizborne doktrine, nisu slučajno odabrani istorijski primeri otelotvoreni u grandioznim ličnostima dva ugarska vladara, oca i sina, Janka Hunjadija i Matije Korvina. Upravo, u doba vladavine pomenutih državnika i monarha, dakle sredinom i u drugoj polovini XV veka, mađarski etnički kolektivitet i poznosrednjovekovna ugarska država doživeli su svoje poslednje „zlatno doba“, privredne, političke i kulturne renesanse, koje je ostalo uzor kasnijim „romantičarski opredeljenim“ novovekovnim državotvornim ideolozima i intelektualcima rizorđementa nacionalnog identiteta mađarskog naroda, od Sečenjija, pa do Košuta. Zaista, Orban se već tada opredelio za otelotvorenje politike izražene u maksimi „Da postane evropska, a ostane Mađarska“, koja će postati kredo svih evropskih vlada, zagovornika ideje o „stvaranju Evrope stabilnih demokratija“. Pomenuta epoha doživela je svoj početak posle navedenih izbora iz aprila 2010. godine.

 

Orbanova „druga vlada“

Nakon uspešne predizborne kampanje, koalicija FIDES i Hrišćansko-demokratske narodne partije ostvarila je ubedljivu pobedu na izborima za nacionalni parlament, koji su održani između 10. i 25. aprila 2010. godine. Navedena koalicija dobila je 2 706 292 glasa ili 52,73% podrške u ukupnom udelu biračkog tela Mađarske, što je istoj obezbedilo 263 poslanička mandata, od ukupno 386, koliko je predvideo tada aktuelni mađarski ustav. Drugoplasirana politička partija na izborima bila je, do tada vladajuća Mađarska socijalistička partija, koju je predvodio Atila Mešterhazi, koja je osvojila 990 428 glasova ili 19,30% podrške biračkog tela, što je istoj obezbedilo, svega 59 mandata u parlamentu. Veliko iznenađenje na tim izborima predstavljao je realativni uspeh ekstremno-desničarskog političkog bloka JOBIK, koji je osvojio 855 436 glasova, odnosno 47 mandata u nacionalnom parlamentu, pa je uz prisustvo 16 poslanika liberalno-građanske Partije zelenih, formirana specifična struktura najvišeg zakonodavnog tela mađarske države u kome je Orbanova stranka sa svojih 227 mandata, u zajednici sa 36 poslanika iz koalicione HDNP, ostvarila pšarlamentarnu dvotrećinsku većinu, što je predstavljalo do tada istorijski politički uspeh Viktora Orbana i njegovog FIDES.

Pomenuta pobeda Orbanu je otvorila mogućnost da neometano izvrši promenu ustava Mađarske koja je sprovedena u periodu između 2011. godine i 2013. godine, kada je zvanično i međunarodno priznato ime države Republika Mađarska izmenjeno u Mađarska, dakle bez odrednice o republikanskom obliku vladavine. Takođe, na predlog Orbanove vlade, u novi najviši pravni akt Mađarske unesene su i odredbe o podršci tradicionalnoj formi braka između muškarca i žene, što je izazvalo kritike liberalnih političkih krugova, ali i nevladinih organizacija čija je delatnost bila usmerena u pravcu zaštite ljudskih i manjisnkih socijalnih prava u ovoj zemlji. Istovremeno, u skladu sa amandmanima na Ustav Mađarske iz 2012. godine, broj članova parlamenta umanjen je sa 386 na 199 poslanika.

Vlada premijera Orbana preduzela je niz zakonodavnih reformi, uz snažnu kritiku ideologije liberalne demokratije, pa su i mnoga zakonska rešenja u ideološkom pogledu odražavala neformalno usvojenu doktrinu nove mađarske vlade. Znatne proteste opozicije i liberalno-građanski opredeljenih nevladinih organizacija izazvao je „Zakon o Internetu“. Proces zakonodavnih reformi Orbanove „druge vlade“ bio je dalje usmeren u pravcu usvajanja tzv. „poreza na stanovanje“, za koga je bilo predviđeno da se izdavaja iz ličnih zarada svih vlasnika stambenih jedinica, a visina istog određena je na 16%. Viktor Orban je rad njegove vlade ocenio karakteristikama koje bi istu opisali kao „prvu pragmatičnu i realnu izvršnu vlast“ u Mađarskoj od 1990. godine, iz razloga što članovi kabineta i saradnici premijera predlagane mere i rešenja nisu zasnivali na popularno-prihvatljivim platformama, već u skladu sa istinskim mogućnostima (pre svih u oblastima finansijskih konstrukcija i ekonomske stabilnosti) društva da izvrši sopstveni „preobražaj“ u red evropskih nacija koje imaju želju da žive u skladu sa savremenim dostignućima jedne globalne civilizacije, do tada neviđene u povesnici čovečanstva. Na fundamentima opisanih razloga, usledile su zakonodavne reforme u oblastima socijalne i fiskalne politike, pa je parlament usvojio set pravnonormativnih rešenja koji su ograničili prava pripadnicima policije i oružanih snaga da uživaju tzv. „beneficirani staž“, nasleđen još iz komunističkih vremena. Materijalna izdvajanja u oblastima socijalne politike postala su maksimalno transparentna, a usvojen je i zakon na osnovu koga je Mađarska centralna banka stekla veliki stepen autokefalnosti u odnosu na Evropsku centralnu banku i finansijske institucije Evropske unije.

Mađarska stabilna demokratija posle 2014. godine

Novi ciklus parlamentarnih izbora u Mađarskoj održan je 6. aprila 2014. godine i to u skladu sa izmenjenim odredbama ustava (stupio na snagu 1. januara 2012. godine) i izbornog zakona koji su se odnosili na „legislativne“ aktivnosti i parlamentarni život u ovoj panonskoj državi. Na ovim izborima vladajuća koalicija FIDES-HDNP izgubila je podršku oko pola miliona glasova u odnosu na prethodni, šesti izborni ciklus za narodne poslanike u parlamentu iz 2010. godine.

 

 Koaliciona lista FIDES-HDNP predvođena premijerom Viktorom Orbanom osvojila 133 mandata od predviđenih 199 poslaničkih mesta u parlamentu, čime je zadržala i dvotrećinsku većinu u najvišem zakonodavnom državnom organu Mađarske. Međutim, postalo je jasno da je vladajuća koalicija dobila poverenje relativne većine od 44,54% podrške birača u ukupnom biračkom telu Mađarske, što je predstavljalo gubitak od 8,19% u odnosu na izbore iz 2010. godine. Važno je da napomenemo da su od višestranačkih i demokratskih promena iz 1989. godine, ovo bili prvi parlamentarni izbori koji su održani samo u jednom krugu, a u skladu sa odredbama novog ustava.

U toku 2015. godine, Orbanova vlada suočila se sa velikom „migrantskom krizom“, koja je „zatalasala“ sve, do tada u priličnoj meri, fleksibilne granice država Evropske unije i uopšte Starog kontinenta. Posebno se pod udarom našao sistem prelaska državnih granica u tzv. „šengenskoj zoni“, na koju su Evropljanni bili veoma ponosni. U susret rešavanjima mnogih izazova u vezi sa pomenutom krizom, Viktor Orban je primenio mere koje su se umnogome razlikovale od strategije usvojene od strane administracije Evropske unije i većine njenih članova, a koju bismo mogli opisati terminološkom odrednicom „Evropa otvornenih granica“. Za razliku od svojih partnera u Evropskoj uniji, Orban je uveo zabrane nekontrolisanog ulaska migranstkih masa u Mađarsku, a datu meru primenio je i fizičkim postavljanjem barijera na granicama njegove države prema susednim zemljama, podizanjem tzv. „žičanog zida“. Ne obazirući se mnogo na ozbiljne kritike svojih evropskih partnera, Orban je naglašavao da svi migranti koji ulaze u Mađarsku moraju bitio registrovani u skladu sa zakonodavstvom Evropske unije i Dablinskom regulativom o ilegalnoj migraciji, koju je njegova vlada odlučila da sprovede na jedan dosledan način. Pored navedenih mera, Orban je preduzeo niz aktivnosti u borbi protiv nelegalne imigracije, a sve kako bi broj izbeglica koje ulaze Mađarsku ostao na najnižem mogućem stepenu.

Upravo, u datom periodu, Viktor Orban je izneo niz kritika na račun Evropske unije koja je snažnom političkom delatnošću izvršila uticaj na pojedine članice ove nadnacionalne organizacije na Balkanu, kako bi projekat „Južni tok“, odnosno sistem „energetskih sporazuma“ između zemalja na Jugoistoku i u centralnoj Evropi (svakako, i Mađarske), sa jedne strane i Ruske federacije, sa druge strane, doživeo svoj krah. Na taj način, snabdevanje evropskih država ovim važnim energentom sa „jugoistočne strane“ kontinenta, ostalo je u veoma diskutabilnom statusu, dok je nastavak realizacije projekta i izgradnje „Severnog toka II“ iz Rusije, putem Baltičkog mora do Nemačke, dobio novi podstrek i podršku, čime je do juna 2018. godine, od strane evropskih zemalja u ovaj zamašan poduhvat, već uloženo preko 10 milijardi evra. Orban je dobro prepoznao šta su to ekonomski potencijali mađarskog naroda i države (poljoprivreda na bazi najvećeg prirodnog resursa kojim Mađarska raspolaže, a to je plodna i obradiva zemlja, koja je ostala očuvana u vlasništvu mađarskih poljoprivrednika, jer je ostala na snazi zabrana prodaje datog resursa bilo kojem fizičkom ili pravnom licu koje „dolazi“ iz inostranstva). Takođe, Viktor Orban i njegova administracija svesni su činjenice da Mađarska ne poseduje velike energetske potencijale, kao što su nafta, prirodni gas ili ugalj, zbog čega je i nastao čuveni sporazum sa Rusijom o izgradnji nuklearne elektrane, koja bi u budućnosti predstavljala temelj mađarske energetske stabilnosti. Upravo, navedena činjenica našla se pod salvom kritika evropske briselske administracije. Mađarski lider našao se u jednom permanentnom sukobu sa Evropskom unijom, posebno u pogledu ideološko-političke platforme u procesima reformi mađarskog društva. Potezi mađarskih vlasti unaporima da osiguraju energetsku bezbednost zemlje (partnerstvo sa Rusijom u izgradnji elektrane, podrška projektu „Južni tok“, itd), poljoprivredne potencijale i suverenitet države, „odveli“ su Orbana i direktnu u koliziju sa propisima briselske administracije. U pomenutoj borbi, Orban je očuvao „političke resurse“ sopstvenog autoriteta, a onda je izrastao u političku figuru i snagu jednog evropskog, pa i planetarnog formata. Nametnuo se kao neformalni lider te „nove Evrope“ u nezvaničnoj borbi za očuvanjem suverenističkog razvoja evropskih društava koje baštine umnogome različita duhovno-ideološka i kulturološka iskustva u determinisanju istorijskih postavki sopstvenog postojanja.

„Konzervativna renesansa“

„Konzervativna renesansa“ sada već predstavlja politički princip snažnog opozicionog delovanja u procesima suprotstavljanja levoliberalnim i konzervativno-globalističkim političkim elitima koje se nalaze u sastavu vladajućih struktura u organizaciji vlasti zemalja „zapadnoevropske demokratije“. Mađarski premijer zauzeo je jasan stav da se političko delovanje datih ideoloških koncepcija pokazalo kao veoma štetno po interese očuvanja tradicionalnog, evropsko-hrišćanskog modela života građana Mađarske i drugih zemalja „centralnoevropskog basena“ od Balktika do Jadrana. Izgleda da Orban dobro poznaje istoriju mađarskog naroda, te da poseduje svest o istorijskoj činjenici, prema kojoj je „ugarska nacija“ u naporima usmerenim prema očuvanju sopstvene suverenosti, zasnovane na duhovno-kulturološkoj vertikali afirmacije tradicije hrišćansko-konzervativnog kulturnog nasleđa, u vekovima borbe za nacionalnu nezavisnost, još od Mohačke bitke 1526. godine, prvobitno izgradila svoj identitetski karakter, a putem istog očuvala i egzistenciju svog etniciteta. Dok su druge, liberalne ili globalističke elite, ne samo u Mađarskoj, već i u ostalim zemljama „nove Evrope“, vodile politiku sa ciljem očuvanja, ne nacionalnih ili državnih interesa mađarskog naroda, već sopstvenih i mondijalističkih, ali u svemu uskoličnih materijalnih prohteva i hirova, šireći postmodernu agendu jedne anacionalne i transnacionalne „kulture besmisla i relativiteta“, Orban je građanima Mađarske, ali i Evropske unije ponudio viziju daljeg razvoja njihovih društava u kome je široki dijapazon nacionalnih interesa, zapravo najprioritetniji u rešavanju važnih državnih i političkih pitanja Mađarske i drugih pomenutih država.

 

Orbanova politička filosofija i pragmatička doktrina predstavlja okvir platformi u delovanju koji se odnose na afirmaciju interesa, odavno zapostavljene i marginalizovane „srednje klase“ u mađarskom društvu, odnosno radničkog i poljoprivrednog dela populacije, kada je u pitanju socijalno-profesionalni status istih. Pomenutoj klasi Orban je ponudio doktrinu beskompromisne odbrane nacionalnog suvereniteta i transparentnost u radu nacionalnih elita mađarskog društva, koje u datoj situaciji ne bi smele da slede „politiku otuđenih postmodernističkih nomenklatura“ u socijalnim struktura političkog i kulturološkog delovanja zapadnoevropskih i transatlantskih globalističkih „estabilišmenata“.

U svom radu, a posebno u domenu spoljne politike svoje „treće“ i „četvrte“ vlade, premijer Orban ostvario je veliku prisnost i partnerstvo sa izraelskim predsednikom vlade Benjaminom Netanjahuom, ali i sa suverenističkim državnicima i njihovim vladama iz reda zemalja tzv. „Višegradske grupe“, zatim sa srpskim predsednikom Aleksandrom Vučićem, ruskim i turskim državnicima, Putinom i Erdoganom, kao i sa američkim predsednikom Donaldom Trampom. Od 2014. godine, Orban je predstavio političku platformu okupljanja konzervativnih socijalnih snaga mađarskog naroda oko, u osnovi liberalne ideje, o državi kao zajednici „samostalnih pojedinaca“, koja će na osnovu tradicionalnih duhovnih vrednosti, politike zaštite istorijskog i kulturnog nasleđa, afirmisanja nacionalnog identiteta kolektiviteta i uzdizanja „ekonomskog suvereniteta“ društva, izgraditi novu „superdržavu“, kao ehatološku tačku prelamanja i sinkrecije svih inetersa i težnji mađarskog naroda. Pomenuta projekcija države imala bi svoju osnovnu funkciju sadržanu u naporima da se zaštite ljudska prava pojedinica, ali na fundamentima već opisanih kolektivnih vrednosti. Pojedinac i njegovi interesi ostaju u fokusu „nacionalne pažnje“ i zaštite sistema organizacije vlasti, ali ne bez kolektiviteta kome isti i pripada. U osnovi, pomenuta politička doktrina predstavlja sistem svetonazora koje je baštinila vlada Margaret Tačer u Velikoj Britaniji, ali koju je ta zemlja, kao uostalom i druge države Evrope, odavno odbacila. U suštini, navedenu doktrinu mogli bismo da determinišemo kao „novu konzervativnu renesansu“, plasiranu od strane Viktora Orbana, koja promoviše nacionalni suverenitet, porodične vrednosti, ekonomsku i političku stabilnost, u skladu sa već egzistirajućim modelima društvene strukture država, poput Kine, Rusije, Izraela, Sjedinjenih Američkih Država, Turske, Singapura ili Srbije.

Navedena „konzervativna renesansa“ uslovila je stvaranje veoma primetne distance između Viktora Orbana i evropskih političkih elita, koje reprezentuje briselska administracija. U poslednje vreme, sve su „glasniji“ stavovi da bi Orbanov FIDES trebalo isključiti iz redova Evropske narodne partije, zbog oštre antimigracione i antiliberalne kulturološke politike mađarskog premijera. Sa druge strane, „tako odbačen, ostrakovan“ iz redova evropskih političkih elita, kako nas obaveštava ugledni list „Politiko“, Orban je postao „talisman“ nove „evropske konzervativno-demokratske političke platforme“, posebno u širokim prostranstvima država Centralne Evrope. Navedenu činjenicu, mađarski birači na izborima u aprilu 2018. godine, kao da su u potpunosti zanemarili. Orbanova vladajuća koalicija ostvarila je veliku pobedu i istovremeno osvojila gotovo 50% podrške biračkog tela, odnosno 2 824 551 glas, što je istoj obezbedilo jednak broj mesta u nacionalnom parlamentu kao i posle izbora 2014. godine, tj. 133 poslanička mandata.

Autor analize: msr Ognjen Karanović, istoričar