fbpx

UNUTARPARTIJSKI IZBORI U SAD – STRATEŠKO POZICIONIRANJE PRED NOVEMBAR

14/05/2018
Autor :
Analize/Geopolitika

UNUTARPARTIJSKI IZBORI U SAD

STRATEŠKO POZICIONIRANJE PRED NOVEMBAR

 

Kroz nepunih 6 meseci, 06. novembra 2018. godine, u Sjedinjenim Američkim Državama će se održati izbori za članove Predstavničkog doma i deo članova Senata. Naime, najviše zakonodavno telo SAD sastoji se od dva doma, gornjeg (Senata) i donjeg (Predstavničkog doma). Senat broji 100 članova (po 2 iz svake savezne države), a u njegovom radu učestvuje i potpredsednik SAD („vajsprezident“), po posebnim pravilima.

Termin „vajsprezident“ je karakterističan. Srpski političko-pravni sistem ne poznaje odgovarajući pandan. Vajsprezident se bira zajedno sa predsednikom, u slučaju sprečenosti predsednika on u potpunosti preuzima predsedničku dužnost, a u slučaju ostavke, smrti ili opoziva, vajsprezident preuzima funkciju predsednika do okončanja mandata. Stoga potpisnik ovih redova smatra da bi korektniji termin bio „kopredsednik“, iako se u srpskom prevodilačkom svetu termin potpredsednik ustalio i u ovom kontekstu.


Predstavnički dom se sastoji od 435 članova sa pravom glasa. U radu Predstavničkog doma mogu učestvovati i predstavnici pojedinih tzv. neinkorporiranih teritorija poput Portorika, s tim što oni nemaju pravo glasa. Članovi Predstavničkog doma i Senata zajedno čine Kongres – najviše zakonodavno telo SAD, koje dakle ukupno broji 535 članova sa pravom glasa.

Članovi Predstavničkog doma se biraju unutar država članica SAD, shodno broju birača koji su po državama registrovani. U 47 država, članovi Predstavničkog doma (kolokvijalno „kongresmeni“) se biraju po jednokružnom većinskom principu, gde kandidat sa najvećim brojem glasova pobeđuje bez obzira da li je ostvario natpolovičnu većinu ili ne. U svega tri države, na snazi je dvokružni, većinski sistem.

Članovi Senata (kolokvijalno „senatori“) se biraju na mandat u trajanju od 6 godina. Izbori za senatore se održavaju na svake 2 godine, za po trećinu članova Senata.
Ove godine, biraju se 33 člana Senata. Senatori se mogu birati neograničen broj puta.

Članovi Predstavničkog doma se biraju na svake 2 godine i za razliku od Senata, članovi Predstavničkog doma se biraju po generalnom principu, svih 435 u istom danu.

Pre održavanja državnih izbora, u dve najveće američke partije se održavaju unutarpartijski izbori na kojima se biraju kandidati koji će se predstaviti građanima. Kandidati se biraju od strane registrovanih članova partija, mada i ovo pitanje nije isto uređeno u svakoj državi. U pojedinim državama  je dozvoljeno glasanje svim građanima na unutarpartijskim izborima, bez obzira na partijsku pripadnost. Ovi izbori se kolokvijalno nazivaju „prajmaris“.

Izbori se održavaju po dva principa. Tajnim glasanjem i „kokusima“. Tajno glasanje se vrši ili putem elektronskih sistema za glasanje ili kako se to vrši u najvećem broju evropskih zemalja putem popunjavanja glasačkog listića i ubacivanja istog u biračku kutiju. Sa druge strane kokusi predstavljaju okupljanje građana sa pravom glasa, na određenom mestu, na kom se potom građani javno izjašnjavaju aklamacijom ili stajanjem u određeni prostor, nakon kog se vrši prebrojavanje i odmah saopštava ime pobednika.

Unutarpartijski izbori u SAD danas daju dve ključne smernice. Prva govori o uticaju određene struje unutar partija, a druga o šansama jedne od dve partije o eventualnoj pobedi u novembru. Republikanska i Demokratska partija su gigantske političke organizacije, koje su sačinjene od velikog broja međusobno različitih frakcija.

Slon kao simbol republikanaca i magarac koji predstavlja partijsku oznaku demokrata.

Tako se republikanci međusobno drastično razlikuju po pitanju vođenja spoljne politike i viđenja američke uloge u svetu. Sa jedne strane pola su neokonzervativci, koji predstavljaju najuticajnije i najorganizovanije krilo partije. Neokonzervativci u svom sastavu imaju najveći broj kongresmena i senatora, predstavljaju izrazito prointervencionističku politiku i mogu se posmatrati kao partijski establišment.

Pa ipak, aktuelni predsednik SAD Donald Tramp, ne dolazi iz ove grupacije i politički establišment partije se sve vreme priprema za novembarske izbore tako što pokušava da iskoristi popularnost aktuelnog predsednika u određenim državama, ali i takođe da suzbije manjak popularnosti aktuelnog predsednika u drugim državama koje republikanci žele da ostave „crvenim“ (partijska boja).

Unutarpartijski izbori su takođe dobar test za partijski establišment koji želi da očuva svoju infrastrukturnu premoć i spreči novi poraz, nakon što nisu uspeli u nameri da za kandidata za predsednika SAD nominuju ni Džeba Buša ni Marka Rubija. Kao ključna alternativa republikanskom establišmentu se na ovim prajmarisima postavlja se tzv. „alt rajt“ grupacija, tj. „alternativna desnica“. Ova grupacija je dugo podržavala Donalda Trampa tokom kampanje za predsedničke izbore, mada su se brojni predstavnici razočarali nakon određenih strateških nagodbi Trampa sa establišmentom, pre svega u vidu opstanka snažnog američkog vojnog prisustva u različitim delovima sveta.

Ključni problem „desne alternative“ predstavlja njena razjedinjenost. Predstavnike ove grupacije objedinjuje suprotstavljenost establišmentu, traženje alternative etabliranom demokratskom sistemu i otpor „političkoj korektnosti“. No mrežna povezanost, frakcijska infrastruktura i novčana međupodrška još uvek nisu na potrebnom nivou.

Sa sličnim problemom se suočava i establišment Demokratske partije, oličen u „centristima“, koji trpe ozbiljne političke atake s levog kraja političkog spektra, koji je kao protivkandidata Hilari Klinton na poslednjim prajmarisima unutar Demokratske partije nominovao Bernija Sandersa.

Sanders je prvi uspeo da objedini levo krilo političkog spektra unutar Demokratske partije i artikuliše ovu političku snagu koja smatra da je Demokratska partija od zaštitnika ugroženih kategorija, boraca za radnička prava, postala organizacija koja se fokusirala samo na ljudska prava političke kategorije i zaštitu korporacija i interesa krupnog kapitala, nedovljno radeći na regulisanju rada finansijskih institucija.

Drugo pitanje koje se postavlja jeste, da li demokrate mogu okrenuti u svoju korist političku situaciju u Predstavničkom domu i Senatu? Trenutno u oba doma većinu uživaju republikanci. Poslednja istraživanja javnog mnjenja kažu da republikanska većina u Senatu nije ugrožena, te da će se ključna borba voditi za većinu u Predstavničkom domu.

Protekle nedelje održani su unutarstranački izbori u četiri države – Ohaju, Zapadnoj Virdžiniji, Indijani i Severnoj Karolini. Zbog čega su ovi izbori bili naročito važni?

Ohajo je ključna država za republikance. Nikada se u istoriji nije dogodilo da neki republikanac pobedi na predsedničkim izborima, a da nije ostvario trijumf u Ohaju. SAD su poznate po tome što decenijama na političkoj sceni većine država dominira jedna opcija. Tako se na primer ne postavlja pitanje ko će pobediti u Alabami, jer se zna da je to izrazito republikanska sredina, niti ko će dobiti većinu u državi Njujork, pošto je to tradicionalno uporište Demokratske partije. Jedini političar koji je uspeo da naruši ovu podelu drastično bio je republikanska ikona Ronald Regan, predsednik SAD od 1980. do 1988. godine, koji je na izborima za svoj drugi mandat pobedio u 49 od 50 država, uključujući tu i najznačajnija uporišta Demokratske partije poput države Njujork i Kalifornije.

Sa druge strane, postoje i tzv. „sving stejt“, tj. države koje podržavaju kandidata jednog od dve partije različito od izbora do izbora. Zbog čega se ovaj izbor menja? Na pitanje treba tražiti odgovor u svakom od „sving stejtova“ zasebno. U nekim državama su ovakva odstupanja uslovljena demografijom. U nekim dubokim internim podelama, a u nekim specifičnim privrednim granama koje dominiraju lokalnom ekonomijom i od čijeg rasta ili pada zavisi podrška aktuelnoj vlasti. Kao „kolebljive države“, izdvajaju se Florida (koja u ovoj kategoriji nosi najveći broj elektorskih glasova), zatim Kolorado, Ajova, Mičigen, Minesota, Nevada, Severna Karolina, Nju Hempšir, Virdžinija, Viskonsin, Pensilvanija i pomenuti Ohajo.

Demokratama je Ohajo od ključne važnosti, jer budi nadu kako bi kvalitetan kandidat iz ove države, mogao da se suprotstavi Donaldu Trampu 2020. godine i spreči njegov reizbor. Upravo je zbog toga eventualna pobeda Šeroda Brauna  u novembru od višestrukog značaja za ovu partiju. Izbor harizmatičnog senatora koji pripada „progresivnoj struji“, odnosno donekle odudara od klasičnog kandidata establišmenta, kod demokrata budi nadu da Ohajo može biti „plav“ i 2020. godine.
Braun, kandidat koji uživa veliku popularnost unutar svoje partije (nije imao protivkandidata na ovim unutarstranačkim izborima), jeste neko ko se predstavlja kao zaštitnik radničkih prava. Političar koji stoji čvrsto sa obe noge na zemlji, lider koji se kreće pomoću gradskog prevoza, senator koji je na stalnoj usluzi svojim građanima.

Šerod Braun

Pa ipak, eventualni poraz Brauna u novembru, koji, i to treba napomenuti, brani svoje mesto na narednim izborima, ugasio bi veliku nadu Demokratske partije kako baš iz Ohaja može krenuti antitrampovski talas koji bi doveo demokratu u Belu kuću.

Zanimljivo je da se Braun tokom svoje političke karijere na spoljnom planu veoma zanimao za jačanje saradnje između SAD i Tajvana, dela Kine, nad kojim Peking nema kontrolu, kao i za podršku „razvoju demokratije“ u Hong Kongu tokom 2014. godine, kada su u ovom gradu izbili antivladini protesti.

Republikanci su na svojim unutarpartijskim izborima odlučili da Braunu suprotstave Džima Renacija, koji je član Predstavničkog doma od 2011. godine. Kao kandidat blizak estališmentu, Renaci je zabeležio ubedljivu pobedu. Ipak, Renaci nosi određenu hipoteku koja može ne samo odaljiti gubitnike globalizacije u Ohaju od njega, nego ih i motivisati da podrže njegovog protivkandidata. Naime, Renaci je jedan od 10 najbogatijih članova Kongresa, čija je vrednost imovine procenjena na preko 36 miliona dolara. Istina, u specifičnoj političkoj sredini kakva je američka, ovo može biti i prednost u smislu potvrde da je reč o sposobnom čoveku koji će veštine koje je upotrebio za izgradnju ličnog standarda, upotrebiti i da pomogne građanima Ohaja.

Džim Renaci

Istraživači javnog mnjenja svakako ne isključuju Renacijevu pobedu kao opciju i stoga treba pomno posmatrati izbore u Ohaju 06. novembra, kako bismo mogli da uvidimo, ima li potrebe detaljnije se baviti Šerodom Braunom ili ne, u svetlu budućih izbora 2020.

Pobeda neetabliranog kandidata na unutarstranačkim izborima u Republikanskoj partiji, ostvarena je u Indijani. Tamo je biznismen Majkl Braun ostvario trijumf, predstavljajući se kao kandidat koji je najbolji zastupnik politike Donalda Trampa. Indijana je izrazito prorepublikanska država. Šta više, vajsprezident Majk Pens dolazi upravo iz ove države. Pa ipak, aktuelno senatorsko mesto u ovoj državi pripada demokratama, tačnije Džou Doneliju, etabliranom političaru, koji je neretko u Kongresu zauzimao promilitarističke stavove, često nasuprot većini partijskih kolega i samom predsedniku Baraku Obami. Za republikance bi preokret u Indijani bio džinovski korak ka odbrani većine u Senatu.

Još jedna ovakva pobeda zabeležena je u Severnoj Karolini, takođe među republikancima, gde je aktuelni član Predstavničkog doma Robert Pitenger, poražen od strane baptističkog sveštenika Marka Harisa. Severna Karolina predstavlja državu sa vrlo izraženom razlikom u raspoloženju birača, koje drastično varira i u zavisnosti od stepena urbanizacije određenog prostora. Stoga na ovu državu treba obratiti posebnu pažnju u novembru, jer može doneti možda i dva mesta Demokratskoj partiji, na koja trenutno računaju i republikanci.

U Zapadnoj Virdžiniji na delu je potpuno zasebna politička situacija. Ovo je izrazito crvena država, u kojoj je Donald Tramp ubedljivo i sa lakoćom potukao Hilari Klinton 2016. godine. Pa ipak, ovo je država iz koje dolazi demokratski senator. Džo Mančin je demokrata, izrazito konzervativnih pogleda, koji se uspeo postaviti kao dobra simbioza zastupnika ugroženih socijalnih kategorija i istovremeno zastupnika moralnih stavova koji su dobro prihvaćeni u Zapadnoj Virdžiniji. Njegovi protivnici vole da kažu, kako je Mančin „suviše konzervativan za Demokratsku partiju i suviše liberalan za Zapadnu Virdžiniju“.

Izbori za Mančinovog izazivača u Republikanskoj partiji su bili daleko zanimljiviji. Naime, mesecima je kao jedan od najozbiljnijih kandidata za pobedu slovio Don Blankenšip, energetski magnat, koji je odležao zatvorsku kaznu zbog nemarnog ophođenja u jednom od svojih rudnika, u kojima je 2010. godine poginulo 29 rudara. Blankenšip je vođu senatske većine Miča MekKonela, koji dolazi iz redova Republikanske partije, otvoreno vređao, nazivajući ga „Kokain Mič“ i iznoseći rasističke ocene, nazivajući njegovu porodicu „Čajna femili“, aludirajući na činjenicu da je MekKonelova supruga sa Tajvana.

Blankenšip se predstavio kao kandidat koji se bori protiv sistema i establišmenta, dok su njegovu pobedu pokušali da osujete Patrik Morisi i Ivan Dženkins. Naposletku su obojica osvojila više glasova nego Blankenšip, tako da je Morisi ostvario mogućnost nominacije svoje partije na izborima u novembru.

Džon Blankenšip

Ono što je daleko bitnije sa strateške pozicije gledano, jeste činjenica da se u ovu trku uključio i sam Donald Tramp, javno pozivajući da se glasa bilo za Morisija, bilo za Dženkinsa, iako je reč o klasičnim kandidatima establišmenta. Ovim se Tramp stavio ne samo na stranu partijskog vođstva, već i neokonzervativaca, direktno odmogavši jednom antisistemskom kandidatu koji se u širem smislu može posmatrati kao zastupnik idela „alternativne desnice“ i koji je vodio kampanju na vrlo sličan način na koji je to činio i sam Tramp.

Donald Tramp

Donald Tramp je svestan da sukobom sa većinom unutar svoje partije ne može ostvariti zacrtane ciljeve. Pravo da vodi politiku države jeste u velikoj meri u rukama predsednika, ali budžet koji to omogućava se donosi u Kongresu. Donald Tramp je očito toga savršeno svestan i njegovo direktno uključivanje u unutarpartijske izbore na strani neokonzervativaca, svedoči da je politički Rubikon pređen i da je na snazi kreiranje interesnog savezništva koje može voditi daljem prepuštanju spoljne politike neokonzervativnim kadrovima, dok se zauzvrat može očekivati nešto viši stepen razumevanja za Trampovu imigracionu politiku u oba doma Kongresa, kao i stvarna podrška na predsedničkim izborima 2020. godine.

Upravo majski prajmarisi dakle, mogu biti dobar putokaz političkog pravca kom će Tramp stremiti u narednom periodu, trudeći se da stvori održiv pakt sa sebi nenaklonjenima i ideološki po brojnim pitanjima udaljenim republikancima. Takođe, oni govore o i dalje neupitnoj dominaciji neokonzervativnog establišmenta, koji u ovom momentu, nema dostojnog izazivača na unutarpartijskoj sceni.

Sa druge strane, unutarpartijski izbori u Demokratskoj partiji nam govore o dominaciji establišmenta nad „levim elementima“, te o opstanku proklintonovske struje u ključnim stratumima partije, bez obzira na težak poraz iz 2016. godine.

Pobeda Donalda Trampa, nije dakle drastično promenila odnos snaga na američkoj političkoj sceni, pogotovo ne gledavši po strateškoj dubini. Novembar će nam doneti sudar dve etablirane političke sile sa dva postavljena pitanja: mogu li demokrate održati trenutnu prednost u borbi za Predstavnički dom i hoće li republikanci prokockati senatorsku većinu ili će odbraniti ceo Kongres?

Odgovori na ova pitanja svakako će biti uslovljeni političkim zbivanjima do novembra meseca tekuće godine i prevashodno nastavkom ili zastojem trenutno pozitivnog efekta na američku privredu, prouzrokovanog snižavanjem poreskih stopa.

REPUBLIKANCI

 

Autor analize : Predrag Rajić