fbpx

TRGOVINSKI RAT SAD I KINE – SUKOB SA (NE)SAGLEDIVIM POSLEDICAMA

09/07/2018
Autor :
Analize/Geopolitika

TRGOVINSKI RAT SAD I KINE

SUKOB SA (NE)SAGLEDIVIM POSLEDICAMA

 

Poslednjih meseci svetski mediji su puni poluapokaliptičnih naslova i predviđanja kada je svetska ekonomija u pitanju. Najavljuje se rat finansijskih divova i predviđaju se posledice po ostatak planete, ukoliko se sukob dve sile – Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine u narednom periodu rasplamsa. Svedoci smo poslednjih nedelja uvođenja učestalih mera i kontra-mera na relaciji Vašington-Peking, kojima se propisuju carine na određene proizvode i usluge koje se izvoze iz jedne države u drugu. Činjenica jeste da strah od eskalacije ovog duela nije bezrazložan, ali kako bi se predvideli naredni koraci, neophodno je podrobno ispitati koren konflikta i sagledati širu sliku američko-kineskih odnosa.


Jedan britanski politikolog je svojevremeno rusko-kineske odnose opisao kao partiju preferansa, gde su Kinezi i Rusi uvek za stolom, a samo se treći učesnik partije menja. Ukoliko bismo pokušali da na plastičan način opišemo odnose Amerikanaca i Kineza, najverovatnije bismo mogli uzeti kao primer duel dva sumo rvača u klinču, koji pokušavaju da obore jedan drugog, ali sopstvenom težinom istovremeno pružaju oslonac onom drugom.

SAD su najveća ekonomija sveta. Poslednjih godina često u ozbiljnoj, analitičkoj literaturi upravo u zapadnoj političkoj hemisferi čitamo kako je liderstvo SAD ugroženo, te da je samo pitanje vremena kada će Kina preuzeti primat. Ipak, nemoguće je a ne izvući analogiju sa sličnim članicima s početka osamdesetih godina prošloga veka kada su gotovo identični tekstovi bili pisani, samo što je tada umesto Kine navođen Japan.

Japan je i danas pri vrhu, stabilno i ubedljivo treća ekonomija sveta, ali je pre tridesetak godina doživeo vrhunac svog rasta i od tada u najvećoj meri stagnira (na istina dobrim pozicijama). Liderstvo SAD Zemlja izlazećeg Sunca nikada nije mogla ozbiljno da ugrozi.

No, Japan i Kina nisu do kraja uporedivi, iako se brojne paralele mogu povući. Za razliku od Japana, Kina nema američke vojne instalacije na svojoj teritoriji. Za razliku od Japana, Kina ima moćnu armiju i stalna je članica Saveta bezbednosti UN sa pravom veta. Za razliku od Japana, Kina je nuklearna sila. Ipak, još jedna poveznica dve dalekoistočne sile jeste – američki spoljni dug.

SAD – DUŽNIČKI ŠAMPION?

 

Jedna od omiljenih tema američkih političara jeste pitanje nacionalnog duga. Takođe, kritičari SAD i analitičari koji predviđaju krah američke ekonomske i političke moći često pokreću ovu temu, s ciljem podupiranja svojih tvrdnji. Na dan 09. jula 2018. godine nacionalni dug SAD iznosi blizu 21 hiljade i 200 milijardi dolara (21.197.524.000.000 USD). Ovaj broj zaista jeste frapantan.

Javni brojači nacionalnog duga su česta slika u SAD

Ipak, ono što analitičari američke finansijske zbilje često previđaju, jeste činjenica da se SAD zadužuju u – sopstvenoj valuti. Nije potrebno dalje elaborirati koliko je povoljna situacija u kojoj vaše obveznice prodajete i na međunarodnom finansijskom tržištu u sopstvenoj valuti, koja je uzgred i nezvanična rezervna svetska valuta. Gotovo sve bitnije međunarodne transakcije se izražavaju u američkim dolarima. I najznačajniji rusko-kineski projekti poput sporazuma o izgradnji infrastrukture koja bi omogućila isporuke ruskog gasa Kini iz 2014. godine – izraženi su u američkim dolarima uprkos čestim najavama zvaničnika obe zemlje, kako će prioritet u međusobnoj trgovini dati nacionalnim valutama.

Međunarodni monetarni fond, Svetska banka, svoje vrednosti izražavaju u američkim dolarima. Čak i Nova razvojna banka osnovana od strane država tzv. BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika), a čiji je najveći ulagač upravo Kina, svoje transakcije izražava u američkim dolarima.

Ukoliko pogledamo strukturu duga SAD, videćemo da na polju stranih država poverilaca prednjači upravo Kina. Prema podacima s početka 2018. godine, Kina je vlasnik 1.168 biliona USD američkog javnog duga. Kina je i tokom ove godine nastavila sa kupovinom američkih obveznica, uprkos započetom „trgovinskom ratu“ i oštroj retorici predsednika SAD Donalda Trampa.

Kini očito nije u interesu slabljenje ekonomije SAD niti slabljenje vrednosti američkog dolara. Ekonomije ove dve države su veoma uvezane.
SAD dugo ulažu u kinesku privredu, odnosno privredni subjekti iz SAD pronalaze u Kini plodno tlo za svoje investicije.
Kontinuirani rast investicija je 2016. godine dosegao brojku od preko 92 milijarde dolara direktnih američkih investicija u kinesku ekonomiju.

TRAMP

 

Sa druge strane, obim kineskih investicija u američku privredu je u padu od 2017. godine. Direktne kineske investicije u SAD su 2017. godine iznosile 29 milijardi USD, za razliku od 2016. godine kada su bile na nivou od 46 milijardi USD.

Uzrok ovakvog trenda treba tražiti kako u zaoštrenoj retorici na liniji Vašington-Peking, tako i u seriji protekcionističkih mera Trampove administracije, koje svakako nisu motivišući faktor za strane ulagače.

Japan predstavlja drugoplasiranu državu poverioca američkog nacionalnog duga. Prema službenim podacima iz marta 2018. godine, Japan je posedovao preko jednog biliona USD američkog nacionalnog duga. Ipak, tokom 2018. godine, primetan je trend prodaje, a ne kupovine američkih obveznica od strane Japana.

Japan se trudi poslednjih godina da preorijentiše svoja ulaganja na finansijskim tržištima i diversifikuje ih. Stoga Tokio sve više ulaže u obveznice evropskih država, prevashodno Francuske i Nemačke.

TRGOVINSKI RAT

 

Iako neobjavljen, iako u početku ograničenog obima, danas već možemo zaključiti da se na relaciji SAD – Kina vodi trgovinski konflikt, koji je prerastao u rat.

Svet je potresla vest da je Vašington uveo tarife u iznosu od 25% na kinesku robu u vrednosti od 34 milijarde USD, što je odluka koja je stupila na snagu 06. jula. Sredinom juna isto se desilo sa kineskom robom u vrednosti od 50 milijardi USD, da bi bile najavljene nove mere za robu u vrednosti od 16 milijardi USD.  

Međutim, kako je sve počelo i zbog čega eskaliralo?

Donald Tramp je još tokom kampanje za predsedničke izbore i to tokom „prajmarisa“, odnosno unutarpartijskih izbora u Republikanskoj partiji, najavljivao oštar obračun sa Kinom na ekonomskom i političkom planu, optužujući ovu državu za nelojalnu konkurenciju, manipulacije sa nacionalnom valutom juanom, koje štete američkoj ekonomiji, kao i za „krađu intelektualne svojine“.

Svoje najave o zaštiti američke ekonomije, Tramp je potkrepio i konkretnim merama, uprkos pokušajima kineskih zvaničnika da ga odvrate od takvog delovanja i upozorenjima da delovanje Vašingtona neće proći bez odgovora.

  1. januara 2018. godine, Donald Tramp je uveo prvu meru prema kineskoj strani. Propisano je uvođenje 30% carina na uvoz kineskih solarnih panela. Kina je država koja snabdeva svetsko tržište solarnih panela sa udelom od oko dve trećine.

 

  • marta 2018. godine, Donald Tramp je doneo novu meru. Ocarinjeni su kineski čelik sa 25% i aluminijum sa 10%. Kina je ipak odlučila da odgovori i uvede uzvratne mere u vrednosti od 2.4 milijardi USD na američki čelik i aluminijum.
  1. april 2018. godine, Amerikanci odlučuju da sankcijama targetiraju jednu konkretnu, kinesku kompaniju. Reč je o ZTE – kineskom proizvođaču uređaja novije generacije i jednom od značajnijih subjekata na polju telekomunikacionih i informacionih tehnologija. ZTE je još ranije bio optužen za kršenje američkih sankcija i isporuku

robe Severnoj Koreji i Iranu.

Kako je u aprilu 2018. zaključeno da ZTE nije preduzeo mere koje su mu bile naložene, doneta je odluka o uvođenju sankcija ovoj kompaniji i zabrani američkim subjektima da sa njom posluju.

Nemali broj analitičara je stava kako je upravo obračun sa kompanijama koje se bave informacionim tehnologijama krajnji cilj SAD, odnosno da bitka za tehnološlu prevlast preuzima ključno mesto.

Ipak, iako je doneta odluka o sedmogodišnjoj zabrani trgovine sa ZTE, ista je uklonjena nepunih mesec dana po svom uvođenju. Tramp je to objasnio činjenicom da je ZTE počeo da otpušta prevelik broj radnika u Kini, te da kompanija ne može da posluje pod američkim sankcijama, kao i da se mora naći model koji neće dovesti u pitanje funkcionalnost ZTE, već primorati kompaniju da poštuje američke propise.

Ubrzo je zaista i postignut dogovor po kom je ZTE dužan da plati oko 1 milijarde dolara kazne Vašingtonu i da se obaveže na poštovanje američkih propisa u potpunosti, što će ubuduće biti strožije kontrolisano. Upravo na ovom primeru možemo zaključiti šta je taktika Donalda Trampa. Još u svom kapitalnom delu „Umetnost dogovora“, Tramp vrlo plastično objašnjava šta umetnost pregovaranja znači.

TRAMP

Taktiku koju je koristio za vreme bavljenja biznisom i tokom stvaranja svoje poslovne imperije, on je nastavio da baštini i na polju političkih dogovora i sukoba sa partijskim kolegama iz neokonzervativnog krila, ali i na planu spoljne trgovine.

Đinping i Tramp

Očito, kompletna taktika Donalda Trampa se zasniva na pretnjama, zatim uvođenju određenih sankcija i penala, povlačenja oštrih poteza, praćenih još gromkijim izjavama, a potom sledi započinjanje pregovaračkog procesa koji za cilj ima stvaranje obostrano prihvatljivog dila, koji treba da bude naizgled plod kompromisa, a zapravo daleko bliži Trampovim početnim pregovaračkim pozicijama, nego li pozicijama njegovih partnera/sagovornika/protivnika.

  1. juna 2018. godine, bili smo svedoci najoštrijeg poteza Donalda Trampa do sada. Naime, objavljene su tarife u iznosu od 25% na kinesku robu vrednu oko 50 milijardi dolara, odnosno preko 800 različitih proizvoda.

Kina je odgovorila na strateški način. Već postojeća lista robe koja se dodatno carini, a u vrednosti od 50 milijardi dolara je izmenjena i to tako što su sada na udaru u većoj meri proizvodi koji su značajni za okruge kojima dominiraju republikanci, pošto se prevashodno odnose na poljoprivredu.

Ovo je i jasna poruka kako Kina može uticati na biračko raspoloženje u SAD, s obzirom na duboko uvezane ekonomske odnose, a u iščekivanju novembarskih izbora na kojima se bira trećina članova Senata i svih 435 članova Predstavničkog doma i na kojima Trampovi republikanci brane većinu u oba doma.

Interesantno, nakon uvođenja carina na čelik i aluminijum iz EU, Brisel je odgovorio sličnim merama pogađajući proizvođače „Harli Dejvidson“ motora, džins odeće i žestokih pića, koji dolaze baš iz okruga koji su od suštinskog značaja za Veliku staru partiju.

Kina zapravo ovim ne želi samo da oteža pobedu republikanaca u novembru, već i da pojača pritisak samih republikanaca, kako neokonzervativaca, tako i drugih krila partije na samog Donalda Trampa, suočavajući ih sa finansijskim gubicima u predvečerje izborne kampanje. Neokonzervativci svakako sa zadrškom gledaju na poteze Donalda Trampa. Sa jedne strane imaju razumevanja za delovanje prema Kini, kako bi došlo pre svega do zauzdavanja njenog geopolitičkog potencijala i ekonomske moći koja joj čini temelj, ali i uvećanja njenih vojnih kapaciteta.

Sa druge strane, globalističkom konceptu okrenuta ekonomija koju zagovara najuticajnije krilo Republikanske partije trpi velike gubitke od ovakvog delovanja. Multinacionalne kompanije čije interese neokonsi štite, ne gledaju ni najmanje blagonaklono na poteze američkog predsednika, što dodatno komplikuje poziciju Donalda Trampa. Kina očito, maksimalno koristi poziciju u kojoj, budući da je reč o totalitarnom političkom sistemu, SAD nemaju slične instrumente na raspolaganju i mogućnost otežavanja situacije vlastima, istovremeno ojačavajući položaj sistemske opozicije.

MINUS KAO KLJUČNI ARGUMENT

 

Donald Tramp konstantno ističe kako SAD moraju uvesti određene protekcionističke mere i u najosnovnijem značenju ovog poteza izvršiti zaštitu sopstvene ekonomije, te motivisati sopstvene kompanije da se vrate iz Azije i Latinske Amerike i otvaraju radna mesta na tlu SAD. Ono što jeste činjenica, SAD trpi deficit u trgovini sa većinom svojih najznačajnijih partnera i to je slučaj godinama. Ipak, ne treba smetnuti sa uma da nije Donald Tramp prvi američki lider koji je svestan ove činjenice. Situacija u kojoj Kanada višestruko uvodi tarife na američke mlečne proizvode ili kada Nemačka ima suficit u trgovini sa SAD koji 2017. godine prelazi 63 milijarde USD je godinama bila cena koju je Vašington bio spreman da plati kako bi održao strateška savezništva i u Otavi imao vernog pratioca na svetskoj pozornici, a u Berlinu ključnu tačku za širenje uticaja u Evropi i vojno, političko, pa i ekonomsko prisustvo na Starom kontinentu.

Tramp, budući latentni izolacionista, nije neko ko će lako biti ubeđen argumentima o neophodnosti američkog vojnog prisustva u svetu, a teret čega su dužni da plaćaju Amerikanci svojim zaradama i radnim mestima u nečemu što on smatra neravnopravnom privrednom utakmicom.

Kada je u pitanju Kina, ne važi čak ni gornji agrument o svesnom popuštanju na planu finansija, kako bi se ubrali političko-militaristički benefiti. SAD političko-vojne poteze Kine doživljavaju kao ekspanzionističke i usmerene ka rušenju uspostavljenih odnosa na Pacifiku, ali što je još važnije, na prostoru Indijskog potkontinenta.

Izgradnja veštačkih ostrva u južnom moru, kinesko ulaganje u političke snage država koje važe za američke saveznike, što je najočitije na primeru Filipina, gde danas na mestu predsednika imamo otvoreno prokineski nastrojenog Rodriga Dutertea, iako je reč o državi koja je i politički i vojno decenijama usmerena ka Vašingtonu i koja je zapravo umalo postala i jedna od saveznih država Amerike. Ovaj slučaj je politički još interesantniji ukoliko uzmemo u obzir da su upravo Filipini pogođeni kineskim širenjem na prostoru Južnog kineskog mora, baš kao i Tajland, Bruneji, Vijetnam…

Svakako Duterte je na vlast na Filipinima došao prevashodno zahvaljujući velikom problemu koji ova država ima sa narko mafijom. Duterte je obećao da će se obračunati sa dilerima ali i zavisnicima na najsuroviji mogući način. Po dolasku na vlast 2016. godine Duterte je započeo najavljivani rat do istrebljenja protiv narko mafije, ali i samih narkomana, formiravši posebne policijske odrede koji često, bez naloga suda i propisanog postupka, arbitrarno likvidiraju kako narko dilere, tako i narkomane širom Filipina.

Ovakvi postupci su nailazili na oštre osude i iz Vašingtona i dodatno doprineli zahlađenju odnosa na liniji dva strateška saveznika, iako je Donald Tramp prvi zapravo pohvalio delovanje filipinskog lidera i jedini iz zapadne političke hemisfere sa njim uspostavio saradnju.

Približavanje Filipina Kini i udaljavanje od SAD, čije vojne efektive postoje na ostrvu, sigurno bi bilo i dublje da nije došlo do otpora unutar same filipinske armije, koja je mimo volje predsednika nastavila sa taktičkim vežbama širokih razmera uz učešće američkih trupa na filipinskoj teritoriji.

Nisu Filipini jedina država gde je Kina pokušala da se nametne kao bitan politički faktor putem meke moći. Šri Lanka, država koja je godinama slovila za prevashodno indijsku interesnu sferu, poslednjih godina je predstavljala pravo poprište političke bitke Nju Delhija i Kine, iz koje je prvobitno kao pobednik izašla Indija, da bi Kina ipak pokazala političku moć nakon pobede svojih štićenika na ovogodišnjim lokalnim izborima.

Službeni podaci SAD govore o velikom deficitu u trgovini sa Kinom. Preko 375 milijardi dolara deficita 2017. godine predstavlja rekord, iako situacija ni ranijih godina nije bila povoljna po SAD. Tramp glasno ističe kako Kina svesno manipuliše svojom valutom, držeći je veštački slabom, dok istovremeno ne haje za međunarodne propise kada je u pitanju intelektualna svojina, kopirajući tuđe proizvode i usluge bez plaćanja odgovarajućih licenci i obezbeđivanja neophodnih dozvola.

Ovom argumentu nije lako suprotstaviti se. Sa jedne strane imamo republikance kojima dominiraju neokonsi koji u Kini vide najveću pretnju američkom globalnom uticaju, koju neokonsi vezuju prevashodno za ideološki pristup, a daleko manje za interes. Njihov zvaničan stav je da SAD moraju delovati u bilo kom delu sveta u kom je ugrožen demokratski poredak, te da je to dužnost, a ne pravo. Takođe, neokonsi svet doživljavaju kao jedinstven pojam i odbijaju mogućnost podele planete na sfere uticaja različitih sila.

Republikanska manjina, oličena kako u paleokonzervativcima, tako i u libertarijancima ili goldengejtovcima je svakako samoizolacionistička, te protekcionizam doživljava kao neophodnu i prirodnu meru. Alternativna desnica oličena u Stivu Benonu, jedan je od ključnih zagovornika oštrijih mera prema Kini jer u njoj vidi pre svega pretnju po nacionalnu bezbednost, ali takođe i simbol globalistički orijentisane privrede koju doživljava kao izvor svih američkih privrednih problema.

Opozicija u vidu Demokratske partije Kini ponajviše zamera na politici ljudskih prava i njeno najdominantnije centrističko krilo gaji slične, intervencionističke stavove, baš kao i republikanski neokonsi, što stvara pogodan osnov za negativan stav spram narastajućeg kineskog uticaja.

Tako da Donald Tramp, ima prilično dobru političku poziciju za vođenje ovog trgovinskog rata, što ne znači da se u potpunosti može osloniti kako na kolege iz sopstvene partije, tako ni na opoziciju, jer interes multinacionalnih kompanija koji će svakako biti pogođen ovim sukobom nije vezan ni za američke patriotske motive, ni za globalne političke ideale i stoga može biti vrlo nenaklonjen američkom lideru. Pa opet, rat sa mejnstrim medijima nije nešto na šta Tramp nije navikao i što ga može zastrašiti. Dok drugi političari na pristojnosti i političkoj korektnosti grade svoju karijeru, Tramp na rušenju brojnih društvenih konsenzusa gradi svoj imidž. I za uspeh ove strategije ima izbornu pobedu kao potvrdu.

VOJNO-POLITIČKE IMPLIKACIJE TRGOVINSKOG RATA

 

Paralelno sa rasplamsavanjem američko-kineskog trgovinskog rata, vodi se strateška operacija širokih razmera u Indijskom okeanu. Na sličan način na koji su Britanci stvorili Pakistan, kako bi bio protivteg Indiji, Amerikanci danas ulažu u Indiju, kako bi od nje sačinili protivteg Kini. Indija je narastajuća sila. I u ekonomskom i u demografskom obliku. Procene kažu da će Indija postati najmnogoljudnija država na svetu već 2024. godine.

Kao i svaka država koja jača ekonomski, tako i u Indiji paralelno sa rastom finansijske moći rastu i političko-vojni apetiti. Iako se u geopolitičkoj javnosti često percipiraju kao potencijalne saveznice, Indija i Kina i njihov međusobni odnos je daleko kompleksniji. Nerešeni teritorijalni sporovi, preklapajuće sfere interesa, neraščišćeni računi iz prošlosti, česti pogranični incidenti, borba za prevlast nad planinskim masivima i morskim prostranstvima, odnosno prirodnim resursima, od Kine i Indije stvaraju rivale, pre nego li saveznike.

Jedino što bi moglo da udruži ove dve zemlje jeste – zajednička opasnost, tj. neko ko bi bio percipiran kao zajednički neprijatelj. Ipak, ono što SAD trenutno predstavljaju za Kinu i Rusiju, nije recept koji se može primeniti i na Indijski potkontinent. Indija i Kina se bitno razlikuju i kulturološki i politički. Indija je država pluraliteta, različitih identiteta, mnoštva jezika, religija i kultura i u krajnjoj liniji – država demokratskog uređenja sa mirnom smenjivošću vlasti. Kina je centralizovana država, totalitarnog tipa, sa istina šarolikim kulturološko-etničkim sastavom, ali dominantnim obrascem Han-Kineza, izraženijim nego li što je to slučaj sa hindusima u Indiji.

Upravo politička kompatibilnost, ali donekle i kulturološka (engleski jezik je „lingua franca“) od Indije stvara za SAD potencijalno zahvalnijeg strateškog ekonomskog partnera, nego li što je to Kina

Pa ipak, dok je eventualna zamena Kine Indijom u američkim privrednim odnosima sa inostranstvom i dalje daleko, vojna kooperacija na relaciji Vašington-Nju Delhi napreduje krupnim koracima.

Krajem maja ove godine administracija Donalda Trampa je promenila naziv do tada čuvene Američke pacifičke komande u Američku indo-pacifičku komandu. Komanda je zadužena za preko 350,000 pripadnika američke armije i to u mirovnim uslovima. Potez svakako nije samo simboličan, već otvoreno govori o priznavanju Vašingtona Indiji u smislu regionalnog značaja, ali i želji za zajednički rad i uticaj u ovom delu sveta. Sličan princip je već primenjivan sa drugim regionalnim faktorima (Japan, Australija, Saudijska Arabija, Nemačka a poslednjih godina i Brazil). Princip po kom se SAD više ne bave svakim geostrateškim izazovom ponaosob, već to prepuštaju svojim saveznicima koji imaju ekonomski interes da sarađuju sa SAD, ali i strah od svojih bližih i daljih suseda i njihovog uticaja (Kina, Severna Koreja, Iran, Rusija).

Prilikom ceremonije promena naziva komande, koja je održana na Havajima, sekretar odbrane Džejms Matis, zvani „Kaluđer“ (jer se nikada nije ženio i kompletan život je podredio državi i vojsci) i „Besni pas“ (zbog predanosti poslu, upornosti i nepopustljivosti koje je dokazao u ratnim operacijama u kojima je učestvovao pre svega na Bliskom istoku), izjavio je da do promene naziva dolazi zbog sve jače povezanosti Pacifičkog i Indijskog okeana. Takođe je podsetio i na činjenicu da su SAD trenutno
2. snabdevač oružjem ove države, te da brojke u tom smislu rastu i govore u prilog sve dubljoj povezanosti interesa dve armije, ali i da je ovo samo nastavak u februaru iznete vojne doktrine po kojoj se Indija doživljava kao saveznik, a Kina kao narastajuća pretnja u Aziji.

Nije zgoreg napomenuti ni da su odnosi na liniji Vašington – Nju Delhi naročito napredovali od kako je na vlast u Indiji došao Narendra Modi. Iako je u prošlosti bio čak i odbijan za američku vizu, Modi je pokazao fleksibilnost u stavovima i čak i nekim simboličnim gestovima, poput poziva tadašnjem predsedniku SAD Baraku Obami da bude gost na obeležavanju nezavisnosti Indije 2015. godine, kada su ga stotine hiljada Indijaca dočekale sa američkim i indijskim zastavama.

Tu je takođe i važan, krovni sporazum SAD i Indije iz 2016. godine po kom američka i indijska armija smeju da uzajamno koriste sve kopnene, vojne i vazdušne instalacije na teritoriji druge države za potrebe snabdevanja i servisiranja, uz prethodnu najavu i po utvrđenoj proceduri. Sve ovo čini Indiju državom na koju se u Vašingtonu gleda kao na potencijalnog strateškog saveznika u 21. veku.

Novi komandant Indo-pacifičkih snaga admiral Filip Dejvidson je unapređenje američko-indijske vojne saradnje, do nivoa savezništva otvoreno istakao i kao svoj ultimativni cilj.

TRAMP

ZAKLJUČAK

 

Po dolasku u Belu kuću Donald Tramp je zacrtao dva osnovna cilja, koja su međusobno i povezana:

  1. Otvaranje novih radnih mesta u SAD (kroz jačanje privrede i povratak američkih investitora iz Latinske Amerike i Azije u SAD).
  2. Umanjenje stope ilegalne imigracije.

Na spoljnopolitičkom planu, ultimativni cilj Donalda Trampa jeste političko, ekonomsko i vojno zauzdavanje Kine. Sam Tramp osnovni motiv nalazi prevashodno u gore elaboriranom deficitu u trgovini SAD sa najmnogoljudnijom zemljom na svetu. Njegovi potencijalni saveznici u Kongresu, verovatno će pre svega motiv pronaći u globalističkim težnjama i željama za ostvarenjem američke supremacije.

Širok spektar robe koja se sada carini pri uvozu u SAD iz Kine, od medicinskih pomagala, preko telekomunikacione tehnologije, do automobila, govori o neselektivnosti Trampove administracije. I ona nije slučajna. Tramp želi da pokaže da je spreman preuzeti odgovornost čak i u slučaju rasta cena određenih proizvoda u SAD, zbog manjka konkurencije, ali njegova osnovna zamisao je da svako u SAD mora podneti teret bitke koja može odrediti dalji geopolitički sled događaja u 21. veku.

Sa druge strane, kineski odgovor je oprezan. Konstantno blaže kontra mere, od uvedenih američkih mera i sve vreme pružena ruka i potraga za mogućnošću dogovora. Bitno drugačiji pristup nego li u vreme Baraka Obame, kom su znale biti priređene čak i neprijatnosti poput ometanja napuštanja službenog predsedničkog aviona, pri sletanju na kinesko tlo, od strane državnog protokola.

Kina je svesna da nije spremna za trgovinski rat širokih razmera i da u ovom momentu, privredni rast od 7%, što je višegodišnji ostvareni cilj, predstavlja motiv koji pokreće i kontinuirani uspeh kom se teži i kom se sve podređuje. U uslovima trgovinskog rata, izrazito izvozno orijentisana Kina, ne može računati na ozbiljan rast, pogotovo ne u slučaju gubitka pozicija na za nju, esencijalno važnom tržištu kakvo je američko.

Ipak, ovu stratešku prednost, Tramp može izgubiti u slučaju dubinskih previranja pre svega u sopstvenoj, Republikanskoj partiji, a potom i na američkoj političkoj sceni u globalu. Teg donošenja odluke i činjenica da su one uvek pod lupom i stručne i šire javnosti, može u kontinuitetu ometati američkog lidera i otvoriti mogućnost kineskoj strani za dubinske, manipulativne poteze i otežavanje političke pozicije, idejnog tvorca trgovinskog rata.

Sa druge strane, Kina ima luksuz bogatih fondova, kulture štednje i nenaviknutosti sopstvenog građanstva na luksuz, makar njegovog najvećeg dela, uprkos stvaranju novih elita i u samoj državi „dva sistema“. Kineski građani će daleko lakše podneti ekonomske poteškoće i usporavanje privrede, manjak stepena luksuza, nego što je to slučaj u SAD. Drugo, američki lideri za takvo stanje mogu biti kažnjeni već u novembru ove godine. Kineski građani, nemaju tu mogućnost, kada je o sopstvenom vođstvu reč, što daleko relaksira poziciju Đinpingove administracije.

Ipak, rešenost Donalda Trampa, koji želi da do kraja koristi najvažniju prednost koju SAD imaju, a to je veća zavisnost od uzajamne saradnje kineske strane, kao i početno bolje ekonomske pozicije, viši stepen političke moći, snažnija armija i jači uticaj u susedstvu rivala, nikako ne smeju biti potcenjena. Tramp je spreman na dogovor, ali tek u situaciji u kojoj Kina popušta američkim zahtevima, formira drugačiju valutnu politiku, više poštuje intelektualna prava američkih kompanija i svesno, na svoju štetu, ukida pozicije koje joj donose preimućstvo u trgovinskom odnosu sa SAD.

Donald Tramp je kompletnu politiku sopstvene administracije postavio tako da dugotrajni trgovinski rat sa Kinom ne bude previše iscrpljujuć, već naprotiv – izazovan i strateški. Duel u koji će biti uloženi svi raspoloživi intelektualni resursi i u kom je odstupanje moguće samo u slučaju postizanja benefita kroz „umetnost pregovaranja“.

 

Donald Tramp ovim sukobom stavlja na probu i sopstveni ugled, ali i ugled zemlje koju vodi. Na ovom primeru će čitav svet moći da vidi da li su i koliko SAD ranjive, te da li je Kina stasala da preuzme tron ili će pak pokazati slabosti sopstvene privrede i finansijskog sistema, koje do sada možda, dobro krije.

Od fleksibilnosti administracije u Pekingu i njihove rešenosti da se sukob drži pod kontrolom, te da se ipak okonča u razumnom roku, zavisi intenzitet i dužina trgovinskog rata čijem rasplamsavanju upravo prisustvujemo, ali i od spremnosti prosečnih Amerikanaca da istrpe teret nove dalekoistočne bitke.

Borbe, koja se za razliku od prethodnih vodi više procentima, a manje nosačima aviona.

 

Autor analize : Predrag Rajić