fbpx

SUDSKA REFORMA U REPUBLICI POLJSKOJ – REAKCIJA EVROPSKE UNIJE I POSLEDICE

15/06/2018
Autor :
Analize/Geopolitika

 

SUDSKA REFORMA U REPUBLICI POLJSKOJ

REAKCIJA EVROPSKE UNIJE I POSLEDICE

 

Evropska Unija je po prvi put u istoriji, pre gotovo pola godine,  aktivirala član 7. Lisabonskog ugovora. Povod za ovaj postupak bila je sudska reforma u Republici Poljskoj, koja je izglasana u Senatu (gornjem parlamentarnom domu) i Sejmu (donjem parlamentarnom domu) i potvrđena od strane predsednika Republike Poljske Andžeja Dude.

Da bi Republika Poljska bila i sankcionisana u skladu sa članom 7. neophodan je jedinstven stav preostalih 27 članica Evropske Unije. Kako je Mađarska jasno podvukla da će blokirati svaki pokušaj sankcionisanja Republike Poljske, konflikt na relaciji Brisel – Varšava ostaje samo na političkom nivou i nisu realne pravne konsekvence.

Takođe, moraju se sagledati i sve potencijalne geopolitičke reperkusije koje mogu proizići iz ovog odnosa, sa posebnim akcentom na moguće, indirektne posledice na evropske integracije država kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji, među kojima je i Republika Srbija.

 

SUDSKA REFORMA U REPUBLICI POLJSKOJ 2017. GODINE

 

Donji dom poljskog parlamenta (Sejm) je 08. decembra 2017. godine doneo set zakona koji uređuju izbor i ovlašćenja predstavnika sudske vlasti u zemlji.

Zakoni su doneti uz podršku vladajuće političke partije Pravo i pravda, iz čijih redova dolaze kako predsednik vlade Mateuš Moraviecki, tako i predsednik države Andžej Duda.

Navedeni zakoni primoravaju sve sudije Vrhovnog suda Poljske, koje su starije od 65 godina da se povuku, osim ukoliko ne dobiju posebno odobrenje od predsednika države da nastave svoj rad. Ovo odobrenje predsednik daje na predlog Ministarstva pravde.  

U ovom momentu gotovo 40% od 86 sudija Vrhovnog suda Poljske je starije od 65 godina, uključujući i predsednika Vrhovnog suda. Dosadašnja starosna granica je iznosila 70 godina života.

Sejm

Zakone je predložio predsednik Republike Poljske Andžej Duda i to nakon što je jula meseca 2017. godine uložio veto na zakone koji su donosili reformu sudskog sistema i podrazumevali da svim aktuelnim sudijama Vrhovnog suda prestaje mandat, te da je Ministarstvo pravde organ koji će odlučiti ko ostaje na funkciji, a ko ne.

Zakone je predložio predsednik Republike Poljske Andžej Duda i to nakon što je jula meseca 2017. godine uložio veto na zakone koji su donosili reformu sudskog sistema i podrazumevali da svim aktuelnim sudijama Vrhovnog suda prestaje mandat, te da je Ministarstvo pravde organ koji će odlučiti ko ostaje na funkciji, a ko ne.

Predsednik Republike Poljske Andžej Duda

Takođe, zakoni su podrazumevali i pravo Ministarstva pravde da imenuje sudije nižih sudova. Predsednik je uložio veto nakon talasa protesta koji su pogodili zemlju.

Nakon nekoliko meseci pregovora između predsednika Dude i predsednika vladajuće partije Pravo i pravda Jaroslava Kačinjskog, predloženi su, a potom i usvojeni novi zakoni koji su doneli nešto drugačija pravila kada je u pitanju imenovanje sudija Vrhovnog suda.

Jedna od ključnih izmena je ta, da je za imenovanje sudija Vrhovnog suda potrebno 60% glasova od ukupnog broja članova Sejma, umesto 50% koliko je bilo predloženo u julu mesecu 2017. godine.  Takođe, odluku o tome koji sudija, koji je ispunio starosnu granicu, ostaje na dužnosti ne donosi Ministarstvo pravde, nego predsednik Republike, a na predlog Ministarstva pravde.

Ipak i u novim zakonima predviđena je izmena po pitanju izbora članova najvišeg organa sudske vlasti – Nacionalnog sudskog saveta. Prema novim zakonima, 15 od 25 članova će birati Parlament, što je do sada bilo u nadležnosti sudijskih organizacija.

KAČINJSKI

 

 

REAKCIJA EVROPSKE UNIJE

 

Međutim i novi zakoni su izazvali ozbiljno nezadovoljstvo zvaničnika Evropske Unije. Takođe, Venecijanska komisija je iznela negativan stav povodom predloženih zakona.

Dana 20. decembra 2017. godine, na predlog Evropske komisije, predstavnici vlada članica Evropske Unije su doneli odluku o aktivaciji člana 7. Lisabonskog ugovora

U pomenutom članu stoji doslovno:

        „1. Na obrazloženi predlogu jedne trećine država članica, Evropskog parlamenta ili Evropske komisije, Savet delujući većinom od četiri petine članova nakon dobijanja saglasnosti                       Evropskog parlamenta, može utvrditi da li postoji jasan rizik ozbiljne povrede, od strane države članice, vrednosti navedenih u članu 2. Pre nego što se donese takva odluka, Savet              će saslušati dotičnu državu članicu i dati joj preporuke. Savet redovno proverava da su razlozi na osnovu kojih je došlo do takve odluke i dalje na snazi.

  1. Evropski savet, jednoglasnom odlukom na predlog jedne trećine država članica ili Evropske komisije i nakon dobijanja saglasnosti Evropskog parlamenta, može utvrditi postojanje ozbiljnog i upornog kršenja od strane države članice vrednosti iz člana 2. nakon što dozvoli dotičnoj državi da iznese svoj stav.
  1. Kada je doneta odluka iz stava 2 ovog člana, Savet, s kvalifikovanom većinom, može odlučiti da obustavi određena prava koja proizlaze iz primene Ugovora na dotičnu državu članicu, uključujući i glasačka prava predstavnika vlade te države članice u Savetu. Pri tome Savet će uzeti u obzir moguće posledice takve suspenzije u vezi prava i obaveza fizičkih i pravnih lica.

          Obaveze dotične države članice prema Ugovoru će u svakom slučaju i dalje biti na snazi za tu državu.

  1. Savet s kvalifikovanom većinom, može kasnije odlučiti da izmeni ili ukine mere preduzete prema stavu 3 kao odgovor na promene u situaciji koja je dovela do njihovog nametanja.
  1. Ugovor o glasanju koji se primjenjuje na Evropski parlament, Evropski savet i Savet za svrhe ovog člana određeni su članom 354. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije.“

Dakle, 20. decembra 2017. godine, na predlog Evropske komisije, potrebna većina od četiri petine članica Evropske Unije je u okviru Evropskog saveta donela odluku o aktivaciji člana 7. Lisabonskog ugovora.

Ipak, da bi ova aktivacija proizvela konkretne pravne posledice, kao što je oduzimanje prava glasa države članice ili obustava pristupa fondovima, neophodna je saglasnost svih država članica EU. U takvom glasanju učešće ne uzima država o kojoj je reč, u ovom slučaju Poljska.

Poljski saveznik iz Višegradske četvorke – Mađarska, odmah se izjasnio da će blokirati svaki pokušaj kažnjavanja Poljske od strane organa EU.

Mađarski premijer Viktor Orban je po tom pitanju veoma jasan:
„Moramo staviti do znanja EU da je bespredmetno uopšte započinjati proceduru protiv Poljske, pošto ne postoji šansa da se ona izvede do kraja, jer će Mađarska tome stati na put i načiniti nepremostivu prepreku“.

 

KAČINJSKI
 Predsednik Vlade Mađarske Viktor Orban

 

Svakako, analizirajući ovu situaciju, nameće se pitanje –
Koje posledice može izazvati ovakva odluka EU? U formalno-pravnom smislu opseg je sužen i s obzirom na stav Mađarske, očito da primena ozbiljnijih sankcija prema Varšavi nije bila moguća.

Dakle, teren na kom se Brisel i Varšava po ovom pitanju mogu nadmetati u bližoj budućnosti pre se može okarakterisati kao politički, nego li pravni.

Benefit koji zvanični Brisel, ali i Berlin, Pariz i druge vlade EU koje insistiraju na odustanku Varšave od utvrđene sudske reforme, pre svega se ogleda u ojačavanju utiska, kako pred domaćom, tako i pred međunarodnom javnošću, u postojanju principijelnosti pri formiranju ozbiljnih političkih stavova.

Ovo će svakako proširiti kapacitet za stvaranje određene vrste političkog presinga prema državama kandidatima za učlanjenje u Evropsku Uniju poput Republike Srbije, što treba imati na umu pri nekoj budućoj korekciji državne strategije u procesu pridruživanja Republike Srbije Evropskoj Uniji.

Teško je verovati da će Varšava odustati od procesa dubinske reforme sudskog sistema. Ideološki pristup vladajuće političke partije Pravo i pravda podvlači tvrdnju kako Poljska nije u potpunosti raskinula sa svojom socijalističko-komunističkom prošlošću. Jaroslav Kačinjski neretko apostrofira upravo „sudsku elitu“, kao deo nametnute, nenarodne „liberalne elite“, koja se stara o globalističkim interesima, a ne o dobrobiti države, eliti koja je sama sebi postala svrha.

Predsednik Duda je svojim promptnim potpisom na upravo izglasane zakone u Senatu (gornjem domu poljskog parlamenta) i Sejmu, jasno stavio do znanja da je nakon letošnje krize političko jedinstvo u trouglu Kačinjski (partija) – Moraviecki (Vlada) – Duda (Predsedništvo) ponovo dovoljno snažno i na istim političkim frekvencijama.

Svako odustajanje od sudske reforme, potencijalno bi bili percipirani kao slabost vladajuće konzervativne opcije.

S obzirom na prirodu rada novih poljskih vlasti, koje se od početka postavljaju kao rezolutna, odlučna i principijelna opcija, jasno je kako bi korenito političko ustupanje, u javnosti ali i među biračima partije Pravo i pravda, bilo percipirano kao manjak volje i snage da se sprovedu sve one reforme političkog i pravnog sistema, za koje se Pravo i pravda zalažu dugi niz godina i koje su bile deo njihovih predizbornih obećanja.

Ipak, ne želeći da nakon kontraverznog zakona o istorijskom pamćenju u vezi Drugog svetskog rata, a koji zabranjuje dovođenje Poljaka u vezu sa zločinima Holokausta i koji je izazvao oštre reakcije Izraela, SAD i Ukrajine, Varšava se potrudila da zaustavi spiralu, potencijalno dubokog sukoba sa Berlinom i Parizom, istovremeno ne odustajući od suštine započetih reformi. Stoga, Varšava je strpljivo čekala oslabljivanje rezolutnih stavova u Briselu i nakon gotovo pola godine intenizivnih pregovora sa predstavnicima EU, došla nadomak obostrano prihvatljivog rešenja. To rešenje bi podrazumevalo unošenje amandmana u već doneti set pravosudnih zakona i ograničilo bi moć Vrhovnog suda da revidira pravosnažne presude, a takođe bi pravo odobravanja izbora sudija nižih instanci, prepustila predsedniku, umesto Ministarstvu pravde.

Ne sme se smetnuti sa uma ni činjenica da Poljsku 2019. godine očekuju redovni, parlamentarni izbori. Poljska ekonomija je dugi niz godina na visokom nivou, poljska ekonomija je jedina uspela da prođe kroz svetsku ekonomsku krizu 2008-2009. godine bez zapadanja u recesiju.

Poljske prosečne plate, rast bruto domaćeg proizvoda i infrastruktura i dalje napreduju sličnim tempom kao i pre dolaska na vlast partije Pravo i pravda.

U čemu je onda tajna pobede Prava i pravde na prethodnim parlamentarnim i predsedničkim izborima, ali i kontinuiranog rasta podrške ovoj političkoj opciji sve vreme njihovog obavljanja vlasti?

Razlozi su prevashodno političko-socijalne prirode. Sa rastom ekonomske moći, poljske političke ambicije su ponovo počele da se bude. Davnašnji projekat Jozefa Pilsudskog iz dvadesetih godina dvadesetog veka poznat kao „Međumorje“, a koji je podrazumevao objedinjavanje geopolitičkog prostora od Baltičkog do Crnog mora ili čak i do Jadranskog mora, više nije samo stavka u akademskim raspravama u Varšavi i Gdanjsku.

Danas je to sastavni deo poljske državne politike, što se videlo i na simboličan način u inauguracionom govoru predsednika Dude, ali i nakon kreiranja inicijative „Tri mora“, koja okuplja Letoniju, Litvaniju, Estoniju, Češku, Slovačku, Mađarsku, Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, Rumuniju, Bugarsku, a predvodi je Poljska. Inicijativa „Tri mora“, samo je jedan od izraza poljske težnje za oživljavanjem geopolitičkog projekta „Međumorje“, jedinstvenog prostora srednje i delimično istočne Evrope, kojim bi dominirala Poljska, a koje bi imalo potencijal da se širi dalje na istok (Ukrajina, Moldavija, potencijalno Belorusija) i jug (Srbija).

KAČINJSKI

Predsednik SAD Donald Tramp, Predsednik Republike Poljske Andžej Duda,
Predsednik Republike Hrvatske Kolinda Grabar – Kitarović na sastanku inicijative „Tri mora“ u Varšavi, 2017. godine.

Pravo i pravda, njen predsednik i ključni ideolog Jaroslav Kačinjski smatraju da je ključni problem današnje Poljske odnarođenost dela elita, koji umesto da predstavljaju samo administrativno-birokratski aparat, zapravo rukovode ključnim političkim, pravnim, finansijskim procesima, naslanjajući se na fundamente još iz vremena Varšavskog pakta.

S tim u vezi danas u Poljskoj pored reforme pravosudnog sistema, imamo i reformu izbornog sistema, ali i simbolične poteze kao što je uklanjanje svih spomenika Crvenoj armiji SSSR, izuzev nadgrobnih ploča i drugih spomenika na grobljima.

Sasvim je sigurno da će Pravo i pravda reformu pravosudnog sistema prikazivati kao deo šireg paketa političko-društvenih reformi, koje za cilj imaju preuzimanje poljske sudbine u sopstvene ruke, osetno slabije političke veze sa Briselom, otpor zajedničkoj EU politici u onim oblastima u kojima postoje fundamentalna neslaganja (migrantska kriza i prijem migranata po obavezujućim kvotama), a istovremeno ne dovodeći u pitanje slobodan protok roba, ljudi, usluga i kapitala unutar EU, od čega Poljska ima velike koristi.

Ovakav, suverenistički pristup, jasno je glavna brana procesu federalizacije EU, koji se stidljivo zagovara u Parizu i Berlinu. Nema sumnje da će pomenuti pristup, zajedno sa sve izraženijim namerama Varšave da postane centar jedne nove geopolitičke oblasti doprineti sve delikatnijim odnosima između Poljske i SR Nemačke. Uz već otvoreni geopolitički front prema Moskvi, Varšava će svakako i u budućnosti težiti što čvršćim vezama sa Londonom i Vašingtonom.

Prve isporuke tečnog gasa, razmeštanje američkih vojnika na poljskoj teritoriji, kreiranje antiraketnog štita u Poljskoj, poseta Donalda Trampa Varšavi i učešće na samitu inicijative „Tri mora“, uzdržavanje Poljske od glasanja za rezoluciju u GS UN kojom se osuđuje američka odluka o priznavanju celog Jerusalima za prestonicu Izraela, suprotno odluci većine članica EU, ali i skorašnji susreti na visokom nivou sa vlastima Ujedinjenog Kraljevstva, dovoljno govore kako poljske nade u kreiranje novog, širokog savezništva na relaciji „Međumorje“ – „Anglo-američki svet“ nisu bez utemeljenja.

Komentari predsednika Rumunije Klausa Johanisa s kraja prošle godine, o tome kako bi baš Rumunija mogla biti sledeća sankcionisana zemlja, govore ne samo da se aktuelni politički duel na relaciji Brisel – Varšava pomno posmatra u državama tzv. „nove Evrope“, već i da se koristi za unutrašnje, političke potrebe. Rumunija, koja je deo od strane Poljske predvođene inicijative „Tri mora“, ima slične geopolitičke poglede kao i Poljska, pretežno se oslanjajući na SAD, s tom razlikom što Bukurešt ni iz bliza ne nastupa oštro prema Berlinu, kako to čini Varšava.

Takođe, Bukurešt je svestan da bi se proces reunifikacije sa Moldavijom, koji se u rumunskoj javnosti sve glasnije zagovara daleko lakše ostvario u slučaju realizacije nekog vida projekta Međumorja. Ovde možemo povući još jednu paralelu između Poljske i Rumunije, u pogledu težnji za političkim ekspanzionizmom, koja se javlja u vreme strelovitog ekonomskog rasta, koji je vidljiv u obe države.

Sve smeliji i žustriji potezi Poljske sigurno će doprineti i ubrzanoj transformaciji Višegradske četvorke. Ipak, da li će Višegradska četvorka postati temelj novog „Međumorja“ i koliko razumevanja za poslednje poteze Varšave imaju u Pragu, Bratislavi, Budimpešti?

Iz stava Viktora Orbana, jasno je da poljsko-mađarsko savezništvo deluje vrlo čvrsto i predstavlja razlog za zadovoljstvo u Varšavi. I sama Mađarska je već sprovela slične reforme, nakon ponovnog dolaska na vlast Viktora Orbana 2010. godine. Izmenjen je Izborni zakon, donet novi Ustav, korigovan pravosudni sistem, a u pripremi su i novi ustavni amandmani. Vizija Evropske Unije u Budimpešti i Varšavi je identična. Sa Pragom i Bratislavom, Varšava deli brojne stavove, pogotovo kada je u pitanju migrantska kriza, ali i autoritativan stav vlasti.

Ipak, njihovo savezništvo će biti na probi ukoliko se bude glasalo o uvođenju sankcija Poljskoj. Veto Mađarske će sprečiti namere Berlina i Pariza, ali će eventualno uzdržavanje Češke Republike i Slovačke sigurno izazvati negativan prijem u Varšavi. Sa druge strane, tri sinhronizovana veta bi mogla ojačati savezništvo Višegradske četvorke i istovremeno potvrditi ne samo solidarnost sa Poljskom, već i implicitno priznanje njenog liderstva od strane preostale tri države.

No, s obzirom na aktuelni ravoj situacije i sve nasmejanije lice Fransa Timermansa, predstavnika EU koji pregovara sa vlastima u Varšavi, govori da smo ipak dalje od scenarija glasanja o EU sankcijama prema Poljskoj, nego li što smo to bili krajem prethodne godine.

Poljska je nadomak strateške pobede – korenite reforme pravosuđa, bez sankcija od strane EU, a uz izvesne koncesije koje nisu korenite prirode. Reforme, koja bi ovu državu definitivno odvojila od komunističkog nasleđa i uz istina, izvesno ograničavanje nezavisnosti sudske grane vlasti, pravosudni sistem u celini, učinila efikasnijim. Sa druge strane, EU je blizu pobede na polju promocije sopstvenog uticaja i snage, koja bi mogla biti vešto eksploatisana na polju političkog marketinga, ali bez realne promene jednog dubinskog procesa u Poljskoj, koji je zapravo bio primarni cilj krajem prethodne godine, kada je do aktivacije člana 7. i došlo. Ono što dobija Brisel u ovom procesu, ne dobija i Varšava i pitanje je kako će se na popularnost političke partije Pravo i pravda odraziti usupci prema briselskim zahtevima, bez obzira što oni nisu suštinske prirode. Odgovor na ovo pitanje u mnogome zavisi od veštine prezentacije novih događaja lidera vladajuće partije.

Odluka, koja bi mogla doneti mir na relaciji Brisel-Varšava, očekuje se da bude doneta do kraja juna meseca u poljskom parlamentu. Izmene zakona moraju biti podržane od gotovo svih poslanika političke partije Pravo i pravda, što u ovom momentu nije sasvim izvesno.
Od sposobnosti pre svih Jaroslava Kačinjskog da pokaže sposobnost političke fleksibilnosti, zavisi povratak odnosa dve administracije na „prednuklearnu eru“.

Ali i zatvaranje jednog, po EU, veoma opasnog, potencijalnog političkog žarišta.

 

KAČINJSKI

 

 

Autor analize : Predrag Rajić