fbpx

Sto godina sramote – formativni značaj trauma XIX veka za spoljnu politiku Kine

28/01/2019
Autor :
Analize

Uspon Kine kao supersile nosi sa sobom i promenu u načinu na koji građani Kine vide svoj položaj u svetu. Pažljivo formiranje slike o ulozi Kine u regionu i u svetu domaćem auditoriumu je nešto što su vlasti u Kini uvek morale da rade sa izuzetnom pažnjom. Sama veličina kineske države, nacije, ali i istorije razlog je za ponos kineskom narodu. Međutim, uz jačanje desnice širom sveta postavlja se pitanje da li će i javnost u Kini zahvatiti novi talas nacionalizma?

Nacionalni naboj sam po sebi ne mora da bude loš, ali u najvećem broju slučajeva on otežava saradnju između nacija koje su u nekom momentu u istoriji imale sukob. Možda i više od sukoba, još jedna stvar može da stvori pogodno tlo za razvoj nacionalnih osećanja, a to je frustracija koja proističe iz poniženja koje je nacija pretrpela.

Kina danas pažljivo ispituje nov teren na kome se nalazi u međunarodnim odnosima, postupa kao aktivni igrač u uspostavljenom međunarodnom poretku, ali se trudi i da uspostavi svoj poredak u svetu kroz nekoliko projekata kao što su Put svile i Azijska infrastrukturna investiciona banka (AIIB). Ukoliko pogledamo istoriju kineskih međunarodnih odnosa videćemo veliku razliku ne samo u međunarodnom delovanju nego i u načinu na koji vlasti i građani Kine posmatraju međunarodne odnose.

Opijumski ratovi u ilustraciji američke štampe

Evolucija načina na koji Kina gleda na ostale učesnike međunarodnih odnosa desila se brzo i dramatično. U samo jednom veku Kina je spala sa regionalnog džina na plen kolonijalnih sila. Ovaj proces ostavio je dubok trag u kineskom identitetu pa se tako u kini XIX vek još naziva i Vek poniženja (百年国耻 – Sto godina sramote).

Vek poniženja za Kinu počinje 1839. Prvim opijumskim ratom, a završava se proglašenjem Narodne Republike Kine. Za ovaj period karakteristično je to da Kina gubi skoro sve ratove koje je vodila, takođe velik broj međunarodnih ugovora koje je Kina dugo odbijala da sklopi su kao rezultat tih poraza sklopljeni pod nepovoljnim uslovima za Kinu. Otvaranje Kine za trgovinu sa Zapadom, poniženja i zverstva od strane Japana kao i velik broj koncesija na koje je Kina morala da pristane ostavili su dubok trag na kineskoj političkoj kulturi i identitetu. Pored pomenutih uzroka, široko rasprostranjena opijumska zavisnost, veliki broj ustanaka protiv centralne vlasti kao i slaba vojska, a pre svega mornarica, pogodovali su padu Kine, što i većina autora naučne literature uzima kao glavne uzroke za Vek poniženja. Ja smatram da je kineska spoljna politika, diplomatija kao i politička kultura prema međunarodnim odnosima u to vreme nosila presudnu ulogu u tom procesu.

Do momenta kada Vek poniženja počinje, međunarodni odnosi Kine sa svojim okruženjem bili su zasnovani na sistemu danka po kome sve okolne države moraju kineskom caru da priznaju autoritet, najčešće kroz jednogodišnje misije koje bi se poklanjale caru uz darove. Neprikosnovenost kineskog autoriteta u reginu mogla je biti ugrožena samo unutrašnjim sukobom. Osećaj kineske posebnosti u međunarodnim odnosima još je očigledniji kada pogledamo značenje reči Kina, na kineskom (中国), što se prevodi kao Centralna nacija ili Centralna država koji je u upotrebi već više od dva milenijuma.

Međunarodna izolovanost proistekla iz kineske tradicije i osećaja posebnosti u međunarodnim odnosima dovela je do toga da Kina postane plen zapadnim silama. Dok sa druge strane Azije imamo „bolesnika sa Bosfora“, koji se takođe nalazio u političkoj i administrativnoj krizi čak i više od jednog veka, podrška drugih sila, pre svega Velike Britanije, sprečavala je raspad carstva i držala druge sile dalje od turskih teritorija. Neophodnost sklapanja saveza prilikom delovanja u međunarodnim odnosima kada kao protivnike imate evropske kolonijalne sile bila je očigledna sve od proglašenja nezavisnosti kolonija u Severnoj Americi, koje su sklopile savez sa Francuskom. Osim toga, ratovi koalicije protiv Napoleona su pokazali značaj saveza u multipolarnom svetu i proizveli praksu saveza institucionalizovanih u Svetoj alijansi.

Države u istočnoj aziji nisu uspele da prepoznaju značaj novih saveza koji se javljaju u XIX veku, a koji su sve više ostavljali dugotrajne utiske na javnost nacija u tim državama. Savezi nacija, nasuprot saveza vladara, pokazali su se kao iskreniji i dugotrajniji ali i mnogo osetljiviji na jednostvana tumačenja međunarodnih dešavanja i polarizaciju. Sve ovo kulminaciju doživljava u naredna dva svetska rata.

Današnja Kina uči mnoge lekcije iz svoje prošlosti i mada građanska i naučna javnost ne pridaju toliko značaja uticaju diplomatije na istorisjke događaje, kineska vlast je toga itekako svesna. Za razliku od SSSR i SAD koje su kao svetske sile svoju spoljnu politiku predstavljali kao „svetski poredak“ ili „svetsku revoluciju“, Kina to radi na suptilniji način. Odmerenost i aktivno angažovanje kao ravnopravni akter sa drugim velikim silama na međunarodnoj pozornici su svakako neke od karakteristika kineske spoljne politike danas. Sa druge strane, odmerenost je nešto što postaje luksuz za mnoge demokratije, kako na istoku tako i na zapadu planete.