fbpx

REGION U PRVOJ POLOVINI APRILA 2019. GODINE

16/04/2019
Autor :
Analize/Geopolitika

ANALIZA STANJA POLITIČKIH ODNOSA U REGIONU U PRVOJ POLOVINI APRILA 2019. GODINE

Hrvatska


ŠPIJUNSKA AFERA


Slovenački portal 24 Časa, 3. aprila 2019. godine, objavio je navodno veliko otkriće o tome da je Hrvatska obaveštajna služba (SOA) prisluškivala Jerneja Sekoleca, bivšeg slovenačkog sudiju, člana Arbitražnog suda. Upravo ta međunarodna institucija bila je zadužena da donese odluku o spornom graničnom pitanju između dve zemlje. Pored pomenutog sudije tada se na meti hrvatskih obaveštajaca našla i Simona Drenik, slovenački agent pri pomenutom sudu. Inače afera datira još iz 2015. godine, i tom prilikom je otkriveno da su slovenački predstavnici obaveštavali Ministarstvo inostranih poslova svoje zemlje o toku arbitražnog postupka. Navodno, cilj pomenute obaveštajne operacije bio je diskreditacija celokupnog arbitražnog procesa. Zanimljivo je pomenuti da je hrvatska strana posle toga odbila da prihvati odluke te međunarodne arbitraže.

Zvaničnici u Hrvatskoj, ispočetka su ostali nemi na senzacionalističke natpise slovenačke štampe, a povodom ponovne aktuelizacije afere iz 2015. godine. Međutim, to nije doprinelo stišavanju afere. Zahvaljujući reakciji slovenačkog premijera, Marjana Šareca, koji je posle sastanka sa vođstvom svoje obaveštajne službe (SOVE), potvrdio tačnost novinarskih navoda, afera je dobila dodatni publicitet. U slovenačkoj štampi pojavili su se puno ime i prezime hrvatskog obaveštajca, navodno odgovornog za organizaciju te špijunske akcije. Zatim su se pojavile informacije da je hrvatska vlada, preko svog posrednika Ivana Tolja, pokušala da izvrši pritisak na rukovodioca jedne uticajne multimedijske kompanije, a sve u cilju da se spreči objavljivanje podataka o pomenutoj aferi. Čak se u slovenačkim medijima, kao vrhunski dokaz i potvrda urote, pojavio navodni snimak razgovora Ivana Tolja i predstavnika te medijske kuće.

Zamajac aferi dala je slovenačka vlada odlukom da, tim povodom, pozve hrvatskog ambasadora u Ljubljani na razgovore, a istovremeno povuče svog diplomatskog predstavnika u Zagrebu na konsultacije. Sve to je propraćeno oštrim kritikama na račun ponašanja hrvatskih vlasti prema susednoj državi. Za Slovence ova afera je vrhunski dokaz nedemokratskog, neevropskog pa i neprijateljskog ponašanja hrvatske vlade prema svom savezniku iz NATO-a i Evropske unije. Na sve te kritike hrvatska vlada nije mogla ostati ravnodušna. I premijer Andrej Plenković i predsednica Kolinda Grabar-Kitarović zauzeli su jedinstven stav. Po njima tu nema govora ni o čemu drugom sem insinuacijama i konstruisanju afere. Slovenačka strana je sve izrežirala kako bi opravdala svoje neprijateljsko držanje prema Hrvatskoj. Razlog za takvog ponašanja komšija Hrvati vide u želji da se izvrši dodatni pritisak na njihovu zemlju. Očekivani ezultat bi bio popuštanje zvaničnog Zagreba i prihvatanja odluka arbitražne komisije. Hrvatska obaveštajna služba (SOA) takođe je kategorički odbila sve pomenuteoptužbe.

Zanimljivo je pomenuti da se slovenački državni i politički vrh ovim povodom sastajao u više navrata. Predstavnici pojedinih opozicionih stranaka tada su ukazali na to da im premijer nije ponudio adekvatne dokaze kako bi potkrepio svoje tvrdnje. Takve informacije jesu indikativne i govore o tome da hrvatski državni vrh i nije daleko od istine kada kaže da je pozadina svega politički pritisak. Očigledno će se Hrvatska suočiti sa slovenačkim opstrukcijama na svom putu da postane deo Šengenskog prostora. Pomenuta afera poslužiće, pre svega, kao izgovor za novu blokadu. Uostalom, odnosi Slovenija i Hrvatska ionako su već vidno zahladneli, a nakon ove afere zasigurno će bitii hladniji.

Inače zanimljivo je pomenuti da ovo nije prvi put da se SOA nalazi na udaru javnosti neke susedne države. Krajem marta ove godine mediji u Bosni i Hercegovini govorili su o tome da SOA radi na vrbovanju ekstremnih muslimana, Salafista, u njihovoj zemlji. Navodno, cilj vrbovanja ovih radikalnih islamista nalazi se u nameri SOA-a da obezbedi kanale za krijumčarenje oružja. I ova afera odjeknula je kako u BiH tako i u Hrvatskoj. Hrvatska vlada i SOA oštro su negirale navode bosanskohercegovačke štampe. Zatraženo je izjašnjavanje obaveštajne službe BiH, čak je zaprećeno i žalbom kod međunarodnih partnera. Možemo predpostaviti da se u ovom slučaju radi o kordinisanom pritisku na Hrvatsku. Nije nepoznato da slovenačke obaveštajne strukture još iz vremenan bivše Jugoslavije, imaju izgrađene veze sa muslianskim faktorom u BiH. Isto kao što Slovenci imaju određene zamerke na račun zvaničnog Zagreba, tako to zasigurno imaju i pojedine bošnjačke strukture . U ovom trenutku trn u oku Bošnjacima predstavlja savezništvo Dragana Čovića i Milorada Dodika. Nema sumnje da mnogi u Sarajevu u pozadini tog političkog prijateljstva Srba i Hrvata vide prećutnu podršku zvaničnog Zagreba. Samim tim neće propustiti priliku da zadaju udarac, kad god im se ukaže prilika.

U svakom slučaju moramo naglasiti da je suština svih ovih afera pre svega političko nadgornjavanje. Niko ne treba imati sumnju da se obaveštajne službe svih država trude da prikupe što više korisnih informacija, najčešće ne birajući sredstva. Samim tim deluju na prostoru stranih pa i susednih država. Vrbovanje i prisluškivanje predstavlja uobičajen način njihovog rada. Smo po sebi to nije tajna i ne predstavlja skandal, bar dok se ne razotkrije. Ukoliko se za takve radnje sazna, onda je na njih neophodno reagovati. Građanima se mora pokazati da se suverenitet države štiti. Zato u tim okolnostima i dolazi do burnih reakcija državnih zvaničnika. Međutim, po pravilu sve ostaje na tome. Upravo zato što to svi rade, samo više ili manje uspešno. Uostalom mnogo toga se može naučiti na primeru velikih sila. Nemačka i SAD-e su možda najbolja paradigma za to.

Još 2013. godine svetom je odjeknula velika špijunska afera. Informacije koje su tada dospele u javnost o navodnom prisluškivanju nemačke kancelarke Angele Merkel izazvale su prvorazredan diplomatski skandal. Da stvar bude još zanimljivija za špijunažu je optužena ni više ni manje nego obaveštajna agencija iz savezničkih SAD. Činjenica da je nemačka kancelarka bila žrtva prisluškivanja od strane prijateljske države iznenadila je javnost, ali samo laičku. Svako ko iole poznaje način funkcionisanja obaveštajno-bezbednosnih struktura razume da je prikupljanje informacija prioritet. Isto kao što je važno šta misli neprijatelj, ponekad može da bude i važnije šta misli prijatelj. Na kraju krajeva sam Barak Obama, tadašnji predsedsnik SAD-a, poslao je tim povodom jasnu poruku. Bez namere da se brani, ukazao je da to predstavlja nešto što svi rade i da oko toga ne treba dizati posebnu prašinu. Možda bi reči bivšeg američkog predsednika došle kao melem na ranu svim onima koji su se osetili povređenim usled izbijanja špijunskih afere na relaciji Zagreb – Ljubljana i Zagreb – Sarajevo. Zato neke posebno teške posledice po odnose pomenutih država ne treba očekivati.

Bosna i Hercegovina


JUGOSLAVIJA U MALOM


Kolektivno predsedništvo prožeto nepoverenjem, predugi i neizvesni pregovori o formiranju vlasti, paralizovane institucije, optužbe za hegemonističke namere, nacionalna podvojenost, informacije o ilegalnom ili polulegalnom naoružavanju,.. da li pričamo o Jugoslaviji početkom devedesetih godina prošlog veka ili Bosni i Hercegovini 2019. godine? Očigledno je da se Bosna i Hercegovina suočava sa skoro svim problemima sa kojim se suočavala bivša Jugoslavija. Ne možemo a da se ne zapitamo kakva je onda sudbina čeka? Informacije o naoružavanju deluju više nego preteće, pogotovo u svetlu dobro poznate činjenice da je mir u Bosni i Hercegovini krhka kategorija i da u najvećoj meri zavisi od volje međunarodne zajednice. Stege svetskih su ono jedino što sprečava tu zemlju da se raspadne. Međutim, odnos između velikih sila danas je prožet tenzijom, verovatno većom nego ikad u poslednjih četvrt veka. Veoma lako ti loši i zategnuti odnosi između najmoćnijih država lako mogu da se prelamaju na onim manjim i slabijim, poput BiH. Uostalom ona je, kao međunarodni protektorat, po prirodi stvari podložnija uticaju spolja od drugih zemalja u regionu. Na sastanku sa Visokim predstavnikom Valentinom Inickom i Supervizorom za distrikt Brčko Majklom Skenlanom bošnjački član predsedništva Šefik Džaferović je iskazao svoju zabrinutost zbog slabljenja uticaja OHR-a, odnosno zapadnih sila u BiH. Džaferovića posebno zabrinjava to što velike sile ostavljaju BiH u stanju nedovršene države. Tačnije nisu sprovele, kako je on naveo, Dejtonskog sporazuma u punom kapacitetu. Očigledno je i Džaferović svestan da bez  podrške velikih sila i njegovu zemlju može zadesiti sudbina Jugoslavije.

Možda to ne bi ni bilo nešto posebno interesantno da se predhodnih dana u BiH nije povela polemika o tajnom naoružavanju. Naime, srpski član predsedništva BiH Milorad Dodik izneo je podatak da su u Mostaru, tokom predhodna tri meseca, predstavnici raznih odbora SDA održali sednice. Da zajedno sa obaveštajnim strukturama organizuju popis svih vojnosposobnih pripadnika Bošnjačke zajednice. Cilj pravljena spiskova je da se vidi sa čim se raspolaže, uzevši u obzir ko je prošao a ko nije vojnu obuku. Isto tako ukazao je da fabrike namenske industrije, kojih je šest u federaciji, povećavaju nekontrolisanu proizvodnju oružja bez ikakve saglasnosti ili rasprave na nadležnim organima. Logično se postavlja pitanje čemu taj rast proizvodnje i za šta je to oružje potrebno? Reakcija iz SDA je ubrzo stigao u vidu komentara predsednika te stranke. Odgovor Bakira Izetbegovića je jasna, „za nedaj Bože“. Uz poruku da je to posledica najave ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragana Lukača o potrebi formiranja rezervnog sastava policije i kupovini dugih cevi za te policijske snage u fabrici namenske industrije Zastava Kragujevac. Premijer federacije BiH Fadil Novalić pokušao je da ublaži stavove predsednika svoje stranke dodatnim objašnjenjem. Po njegovom mišljenju tu se pre svega radi o jačanju izvoza namenske industrije u BiH i da je to prevashodni cilj povećanja proizvodnje. Međutim, ni premijer Novalić se decidno nije  ogradio od stavova predsednika SDA.

Upravo ova situacija najbolje svedoči koliko nepoverenja vlada između različitih naroda u BiH, kao i o tome koliko daleko su svi spremni da idu. Ni jedna priča o naoružavanju i tajnom organizovanju na Balkanu a posebno u BiH nije naivna. Ali u novim međunarodnim okolnostima kada sile kreatori i čuvari jedinstvene Bosne i Hercegovine ne samo da gube uticaj nego se politički jaz među njima sve više stvara, ovakva situacija ne treba da nas iznenađuje. Bošnjaci sve više gube poverernje u međunarodnu zajednicu. U Hrvate kao saveznike to poverenje nikad nisu ni imali. Ostaje im da se uzdaju u sopstvene snage, a one trenutno nisu ohrabrujuće. Samim tim smatraju da nešto treba preduzeti, i što spremnije dočekati neku eventualnu krizu koja bi mogla uzdrmati temelje opstanka BiH. Iako tako nešto za sada deluje malo verovatno očigledno niko ne želi da stvar prepusti slučaju.

Možda bi lek na ranu u trenutnoj situaciji mogao biti konačni dogovor o formiranju vlasti na državnom nivou. Bar donekle, to bi zasigurno relaksiralo političke odnose. Međutim, taj proces teče sporo. Prošlo je više od šest meseci kako su opšti izbori završeni, a BiH i dalje nema svoju vladu. Razlog je više nego očigledna opstrukcija koju sprovodi SDA. Izetbegović i u ovom slučaju pokušava da nametne rešenja koja su neprincipijalna i nelogična. Inisistira da SDA, navodno kao najača stranka na državnom nivou, mora imati više ministara od SNSD-a. Izetbegović tu u potpunosti zanemaruje činjenicu da su SNSD i Milorad Dodik ti koji su dobili najviše glasova na predhodnim izborima. SDA ima najviše poslanika, ali nije dobila i najviše glasova, jednostavno izborni zakon je takav. Bez obzira na broj dobijenih glasova svaka stranka se u parlamentu BiH uklapa u trećinu mandata iz svog nacionalnog korpusa. Samim tim svaka nacionalna zajednica treba da ima trećinu ministarskih mesta, dok mesto poredsedavajućeg saveta ministara po principu rotacije ovaj put pripada Srbima. Izetbegović osporava to već utvrđeno pravilo insistiranjem da SDA mora imaiti najviše mesta u vladi. Nerazumno ponašanje SDA suštinski svedoči o tome da njima više odgovara ovakva situacija nego razrešenje krize kroz formiranje organa vlasti. Uostalom dok ne dođe do promena vlast će vršiti ministri izabrani od strane predhodnog parlamentarnog saziva. U toj vladi se nalaze predstavnici opozicije u RS, to jest, oni koji očiglodno više odgovaraju Izetbegoviću. Nova vlada znači ulazak ministara iz SNSD-a koji će uz ministre iz HDZ-a predstavljati novu realnost. Pogotovo u svetlu političkog saveza Dodik – Čović. Međutim, bez obzira na opstrukcije SDA ova vlada će u svakom slučaju biti formirana. Pitanje je samo potrošenog vremena,  a izgleda da je za Izetbegovića svaki dan dobitak.

Za stabilnost BiH od izuzetnog značaja mogao bi da bude sastanak svih predstavnika država jugoistočne evrope sa Emanuelom Makronom i Angelom Merkel krajem aprila 2019. godine. Poruke koje tada dobiju mogu biti umirujuće, ukoliko se ukaže da evropska perspektiva i dalje postoji ili da EU ima bar neki plan za region. U protivnom, ako Evropa, ophrvana sopstvenim problemima, ostane nedorečena možemo dugoročno očekivat rast tenzija u BiH.

Severna Makedonija


UOČI PREDSEDNIČKIH IZBORA


Kampanja za predsedničke izbore u Severnoj Makedoniji zvanično je otpočela 1. aprila 2019. godine. Trajaće relativno kratko pošto će građani imati priliku već 20. aprila da izađu na izbore i daju konačni sud o tome ko će ih ubuduće predstavljati kao predsednik. Kampanja je relativno mirna, fer i pristojna, bar za sada, bez niskih udaraca i velike tenzije. Suočavanje tri kandidata, Steve Pendarovskog ispred SDSM, Gordane Siljanovski-Davkove iz VMRO-DPMNE i Blerima Reke koga podržava Savez Albanaca i BESA, proteklo je bez teških reči. Međutim, kako se bude približavao Dan D može se očekivati zaoštravanje. Siljanovska-Davkova će završnu konvenciju imati u Skoplju 13. aprila, a dan posle, 14. aprila, Pendarovski će imati centralni skup takođe u prestonici. Reka će svoju poslednju konvenciju održati 18. istog meseca.

Istraživanja javnog mnjenja, zavisno od toga ko ih sprovodi, pokazuju oprečne stavove. Telma TV objavila je telefonsku ankete sprovedenu od strane agencije „M-Prospekt“. Prema tom istraživanju, 25% izašlih birača glasaće za Pendarovskog, 22,4% za Siljanovsku i 10,09% za Blerima Reku. S obzirom da je istaknuto da su ovi rezultati podložni statističkoj grešci od 3,1 odsto, praktično to znači da su dva najjača kandidata skoro izjednačena. Naravno, ko iole poznaje proces ispitivanja javnog mnjenja dobro zna koliko su telefonske ankete nepouzdane, i da im se ne može pokloniti velika pažnja.

Sa druge strane iz SDSM-a je stigao odgovor na ovu anketu u vidu njihovog istraživanja javnog mnjenja. Prema tvrdnjama iz SDSM-a oni redovno ispituju stav javnosti i to preko više različitih agencija. Prema svim tim istraživanjima, i to sprovedenim ne telefonski nego licem u lice, pokazali su se više manje isti rezultati. Po njihovim procenama Stevo Pendarovski bi trebalo da osvoji 8-10 procentnih poena više od svoje glavne protivkandidatkinje Gordane Siljanovske-Davkove i to još u prvom krugu. U drugom krugu pobeda Penderovskog trebala bi biti i ubedljivija. Prema tim istraživanjima, glasovi Albanaca u prvom krugu biće podeljeni između Pendarovskog i Reke. U drugom krugu većina glasača Reke bi glasala za Pendarovskog, a deo bi se uzdržao. Inače, po tim anketama, oko 80% glasača albanske partije DUI izjavilo je da će sigurno glasati za Pendarovskog u prvom krugu. Koja od dve pomenute procene je tačnija, uskoro će  se saznati.

U sadašnjim okolnostima Penderovski svakako ima prednost. Razlog za to leži u tome što se većina birača u Severnoj Makedoniji protivi Prespanskom sporazumu i na prvo mestu promeni imena svoje zemlje. Ali isto tako podržava članstvo svoje zemlje u NATO paktu i nastavak evropskih integracija. Pošto je Prespanski sporazum već prihvaćen, većina stanovništva će se nevoljno složiti sa tom solucijom kao nužnim zlom. Uostalom svi dobro znaju da je taj sporazum preduslov za nastavak evro-atlanskih integracija, a samim tim možda i jedina garancija očuvanju integriteta zemlje. Naravno sve to posmatrano u svetlu uvek prisutnog albanskog separatizma.

Siljanovska i koalicija koja je podržava imaju taj problem što najverovatnje neće uspeti da nametnu biračima ideju da Prespanski sporazum treba rušiti. Prosečnom biraču promena imena zemlje u Severna Makedonija predstavlja poniženje, ali i preduslov za dalje evroatlanske integracije. Nerealno je očekivati da većina Severnih Makedonaca proces pristupanja NATO-u posmatra bilo kako drugačije nego kroz prizmu garancije očuvanja teritorijalnog integriteta države. Uostalom njihova zemlja nikad nije ni bila prihvaćena od većine međunarodne zajednice pod imenom Republika Makedonija. Razlika između imena Severna Makedonija i Bivša jugoslovenska republika Makedonija nije ključna da bi se odbacio esecionalno važan proces pristupanja NATO paktu. Upravo u tom kontekstu trebamno posmatrati opredeljivanje građana napredstojećim izborima u Severnoj Makedoniji.

Sa druge strane Siljanovska se uzda u to da su Zaev i socijal – demokrati prevarili narod na referendum, što je suštinski tačno. Samim tim očekuje se negativna reakcija birača i kažnjavanje onih koji su izigrali volju naroda. Predsednički izbori su najbolja prilika da se to pokaže. Međutim, kada birači u Severnoj Makedoniji stave na vagu i jednu i druga opciju deluje da će strah od sukoba i separatizma prevagnuti na stranu nastavke trenutne politike. Samim tim i Pendarovski kao kandidata vladajuće većine ime znatno veće šanse za pobedu.

Pripremio: msr Srđan Graovac, istoričar