fbpx

REGION U DRUGOJ POLOVINI FEBRUARA 2019. GODINE

01/03/2019
Autor :
Analize/Geopolitika

ANALIZA STANJA POLITIČKIH ODNOSA U REGIONU U DRUGOJ POLOVINI FEBRUARA 2019. GODINE

ANALIZA STANJA POLITIČKIH ODNOSA U REGIONU U PRVOJ POLOVINI FEBRUARA 2019. GODINE

Crna Gora

KRAH JEDNE EPOHE?

Protesti u Crnoj Gori su počeli. Trebalo je da prođe skoro dva meseca od izbijanja velike političke krize, izazvane aferom „Koverat“, kako bi smo videli reakciju javnosti. U organizaciji grupe građana „Odupri se – 97 000“, 16. februara počeli su protesti na ulicama Podgorice. Pred oko desetak hiljada okupljenih građana organizatori su izneli svoje zahteve, koji se sastoje u sledećem: hitne i neopozive ostavke predsednika i premijera Republike, Mila Đukanovića i Duška Markovića, Specijalnog tužioca Milivoja Katnića, Vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i direktora Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Na skupu su govorili predstavnici organizatora, ali i ugledne ličnosti iz javnog, kulturnog i akademskog života u Crnoj Gori. Predstavnici opozicionih partija prisustvovali su protestu, ali bez uzimanja učešća u samoj organizaciji skupa. Lista iznetih zahteva samo je dopunjena nedelju dana kasnije, 23. februara 2019. godine, kada je okupljanje u Podgorici ponovljeno. Učešće opozicije ovaj put bilo je vidljivije, kroz organizovanje prevoza za jedan broj građana iz unutrašnjosti zemlje. Organizatori su na već postojeće zahteve dodali novi. Poziv na ostavke čelnih ljudi javnog servisa usled neobjektivnog informisanja i podaničkog odnosa prema vlastima. Povici Ostavke, Milo lopove, Svi na ulice, Gotov je odzvanjale su Podgoricom dok su se masa ljudi kretala gradskim ulicama. Na taj način hiljade građana su poručile vlastima da nemaju poverenje u državne organe i da je za njih jedina institucija kojoj veruju „ulica“. Inače, demostranti su se 23. februara okupili i u Budvi, šaljući gotovo identične poruke onima koje su se čule u Podgorici. Opozicione partije zauzele su stav da treba na sve načine podržati skupove građana, ali ne i preuzeti glavnu ulogu u njihovoj organizaciji i vođstvu. Suštinski, to je taktička odluka. Odnosi između različitih opozicionih grupacija daleko su od dobrih tako da se na ovaj način sprečava eventualni sukob u opoziciji oko liderstva. Nije zanemarljivo ni nepoverenje građana prema političkim partijama tako da u datim okolnostima građanska inicijativa može odigrati ključnu ulogu u većoj mobilizaciji nezadovoljih.

Vlasti u Crnoj Gori su uzdržane prema dešavanjima na ulici. Postoji većinski stav da se moraju izbeći incidenti koji bi, svakako kompleksnu situaciju, doveli do „tačke ključanja“ ili možda do eksplozije nezadovoljstva. Očigledno da vladajuće strukture u uličnim protestima vide jednu od najvećih pretnji po očuvanje vlasti. Pristajući na parlamentarnu raspravu o trenutnoj situaciji u zemlji, oni su pokazali želju da se dijalog vodi u institucijama, a ne na ulici. Za Đukanovića i njegove saradnike to je najbolje rešenje. Institucije su decenijama pod njihovom kontrolom i za razliku od „nepredvidive ulice“ tu se osećaju sigurnije.

Parlamentarna rasprava je održana i sve što je pokazala sastoji se u tome da vladajuća stranka nema argumente kojim bi se efikasno odbranila od napada opozicije. Doduše postavlja se pitanje kakav argument u datoj situaciji, kada snimci i dokumenta pokazuju njihovu korumpiranost, uopšte i može da se upotrebi. Sve što su poslanici DPS izrekli bilo je puko demonstriranje lojalnosti, kompromitovanom vođi i partiji, uz uobičajene opaske da opozicija mrzi Crnu Goru i da se na ovaj način bori protiv njenih interesa. Nastup opozicionih poslanika samim tim delovao je dosta uverljivije, što je bilo i za očekivati. Uostalom, u njihovo ime govorili su nepobitni dokazi o besprizornoj korumpiranosti režima. Ipak, parlamentarna rasprava je pokazala da je vladajuća većina još uvek stabilna i da još uvek ne postoji kritična situacija koja bi dovela do „pada vlade“. Naravno, uslov za opstanak vlade ogleda se u potrebi da ne dođe do raskola u samoj vladajućoj stranci. Đukanović je dobro prepoznao da mu najveću pretnju predstavlja raskol u njegovoj partiji. Eventualni pokušaj dela DPS da se distancira od lidera, a zarad sopstvenih interesa, nesumnjivo bi izazvao potpuni sunovrat režima. Raskol, u ovakvoj situaciji, verovatno bi izazvao nove parlamentarne izbore, što ne bi odgovaralo ni jednoj struji u DPS. Naročito dok su ljudi na ulicama, a afere još aktuelne. Veoma je moguće da bi u datim okolnostima, a posle eventualnih izbora, razjedinjene frakcije DPS bile potpuno poražene i gurnute na marginu političkog života. Samim tim u vrhu vladajuće stranke je očigledno postignut dogovor da se, zarad opstanka na vlasti, pa i zaštite od krivične odgovornosti, mora očuvati jedinstvo. Samo je nepoznanica kako će se to odraziti na unutarstranačke odnose u DPS. Izvesno je da možemo očekivati novu preraspodelu moći i da će Đukanović biti prinuđen da deo svog uticaja prepusti nekom drugom iz suparničkog tabora. Možda, predsedniku vlade, Dušku Markoviću. Istupi premijera, koji snažno i nedvosmisleno brani predsednika, govore da je takav rasplet sasvim izvestan.

Pošto je, bar za sada, predupredio eventualni sukob u stranci Đukanović će morati da se suoči i sa spoljnim faktorom. Dolazak evropskog komesara Johanesa Hana sigurno je još jedan od događaja koji je obeležio mesec februar u Crnoj Gori. Posebno je bilo zanimljivo ispratiti njegove poruke, u kontekstu pomenutih protesta i sada već čuvene afere. Pretpostavilo se da će stav Hana zasigurno biti odmeren i diplomatski predusretljiv, kako to obično biva prilikom njegovih poseta u regionu.

Han se sastao sa predstavnicima vlasti, opozicije, ali ne i sa organizatorima uličnih demonstracija. Nedostatak vremena je bio razlog da razgovor sa ovim poslednjim navedenim bude prepušten šefu Delegacije EU u Podgorici, Aivu Oravu. Nakon sastanka sa Duškom Markovićem poruka evropskog komesara bila je jasna, EU budno prati situaciju u Crnoj Gori i podržava institucuije koje bi trebalo da razreše novonastalu krizu. Han se takođe izričito protivi bojkotu parlamenta, zbog toga što isti ne bi bio u prilici da usvoji novi izborni zakon, podržan od svih ključnih političkih činilaca u Crnoj Gori, na čemu je EU istrajavala mesecima unazad. Iako ove poruku izgledaju kao da idu na ruku vlastima, zbog insistiranja na institucionalnom rešenju krize, to i ne mora tako da se tumači. Uostalom, Han je potvrdio legitimno pravo ljudi da protestuju, čime je ipak pokazao očekivanu dozu neutralnosti. Sa druge strane, opozicija je sa zahtevom o formiranju tehničke vlade, a zarad ekonomske stabilizacije, razrešenja afera i organizovanja demokratskog izbornog procesa, jasno stavila do znanja da se neće protiviti institucionalnom rešavanju krize. Time je iskazana predusretljivost prema stavovima evropskog komesara. Istovremeno, poslata je poruka vlastima da je institucionalno rešenje moguće, ali samo uz učešće opozcije. Međutim, vrh DPS je u startu odbio ideju o formiranju tehničke vlade. Ukoliko istraju u takvom stavu, reforma izbornog zakonodavstva biće potpuno marginalizovana. Opozicija će se povući iz tog važnog procesa za Evropsku uniju, a onda je zastoj na daljem evropskom putu Crne Gore neminovan. Odgovornost za takav razvoj situcije nesumnjivo će snositi izvršna vlast. Međutim, postavlja se pitanje koliko je evropska budućnost uopšte aktuelna, naročito u svetlu sve češćih poruka iz EU da proširenja neće biti. Đukanović zato ne mora da žuri. Bliže se izbori za Evropski parlament. Pitanje je kakvi će biti novi odnosi političkih snaga u EU, a pogotovo stav prema prijemu novih članica. Mada, i da prihvati formiranje tehničke vlade, to ne bi bio prvi put da je Đukanović potražio „spas u solomonskom rešenju“. Naravno, sada je situacija u Crnoj Gori gotovo dramatična i prihvatanje takve vlade nosilo bi sa sobom veliki rizik. Iz tog razloga, takva opcija deluje manje izvesno.

Bosna i Hercegovina

LOKALNI IZBORI KOJI MNOGO GOVORE

Prevremeni izbori za pojedine lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini organizovani su 17. februara 2019. godine. Građani Trebinja, Doboja, Bosanskog Grahova, Bosanskog Petrovca, Kaknja, Bužima, Drvara i Ribnika birali su čelne ljude svojih opština. Iako je prošlo tek nekoliko meseci od opštih izbora, novo odmeravanje snaga dobro je došlo, između ostalog, kao odličan pokazatelj rejtinga stranaka. Politička situacija u BiH je uvek bila manje više nestabilna. Ali posle posebno dramatičnih prethodnih izbora, a u svetlu „porođajnih muka“ kroz koje se prolazi prilikom formiranja vlasti na državnom nivou, ovi lokalni izbori imaju veću političku težinu nego inače. Sa posebnom pažnjom, iščekivali su se rezultati u Republici Srpskoj. Naime, prethodnih meseci, dogodila su se mnoga stranačka prestrojavanja, a odnosi između vlasti i opozicije bili su više nego zaoštreni. Banjaluka je mesecima pre, ali i posle opštih izbora bila centar antivladinih protesta. Demonstracije su odlukom vlade ugušene, pa se opravdano postavljalo pitanje kako je to uticalo na raspoloženje biračkog tela. Zato su lokalni izbori, naročito u Doboju i Trebinju, bili praćeni sa velikim iščekivanjem.

U gradu Doboju, kandidat vladajuće  koalicije Boris Jerinić odneo je ubedljivu pobedu sa osvojenih, 89,40 % glasova. Kandidat SDS Nebojiša Šajinović doživeo je pravi debakl sa 9,73 % osvojenih glasova. Kandidat SNSD u Trebinju, Mirko Ćurić, takođe je odneo ubedljivu pobedu nad svojim protivkandidatom iz opozicije sa osvojenih gotovo 67,89 % glasova. Zasigurno je ovaj poraz posebno teško pao vođi SDS, Vukoti Govedarici, jer se radi o pravoj izbornoj katastrofi u njegovoj rodnoj Hercegovini. Dominantnu pobedu sa 65,07 % ostvario je predstavnik SNSD Nebojiša Karać u Ribniku. Preko 60 % glasova osvojio je i predstavnik SNSD u Drvaru. U Bužimu i Kaknju pobede su odneli predstavnici SDA, a u opštini Domaljevac-Šamac predstavnik HDZ. Rezultati ovih izbora nesumnjivo su pokazali apsolutnu dominaciju SNSD, kada je srpski nacionalni korpus u pitanju. Trijumfi sa preko 60 % osvojenih glasova potvrđuju da ulični protesti, organizovani nakon opštih izbora nisu narušili ugled vladajuće stranke. Naprotiv, podrška SNSD i njenom neprikosnovenom vođi Miloradu Dodiku samo je porasla. Dodik je mudro vukao poteze nakon lanjskih izbora, pažljivo se obračunavajući sa oponentima u sopstvenoj koaliciji, ali i u opoziciji. Poziv na objedinjavanje srpskih snaga u BiH ispostavio se kao pametan potez koji je prouzrokovao sukobe u opozicionom bloku. Jedan broj opozicionih stranaka i pojedinaca prihvatio je ponuđenu  ruku, a drugi deo opozicije ostao je čvrsto na stanovištu odbijanja svake saradnje sa vlastima iz SNSD. Smim tim, opozicioni front potpuno se raspao i to uz sukobe, međusobno optuživanje i teške reči. Na taj način, Dodik je postao istinski gospodar političke situacije u Republici Srpskoj, ali nametnuo se i kao najdominantnija politička ličnost u BiH. U predhodnim analizama, naročito nakon izbora, takav scenario je predviđen, a ovi lokalni izbori su to i potvrdili.

Kada je u pitanju formiranje državnih vlasti u BiH, taj proces je i dalje veoma usporen. Sastanci između najuticajnijih predstavnika sva tri naroda, Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića, trebalo bi da doprinesu ubrzanju tog procesa. Ipak, sporazum nije na „pomolu“. Izesnim uspehom može se smatrati delegiranje poslanika u Dom naroda BiH. Interese bošnjačkog naroda u Domu naroda BiH zastupaće Bakir Izetbegović, Amir Fazlić i Asim Sarajlić (SDA), Denis Bećirović (SDP) i Fahrudin Radončić (SBB). Predstavnici hrvatskog naroda u Domu naroda BiH su Dragan Čović, Marina Pendeš i Bariša Čolak iz HDZ, te Zlatko Miletić iz DF. Srpski predstavnici u tom telu su: Lazar Prodanović, Dušanka Majkić, Nikola Špirić, Sredoje Nović iz SNSD i Mladen Bosić iz SDS.

Imena predstavnika sva tri naroda garantuju autoritet i političku snagu ovog tela. Možda dolazimo u priliku da zaključimo kako pojedini predstavnici u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine poseduju znatno viši stepen autoriteta, pa čak i legitimiteta, nego pojedini članovi Predsedništva BiH. Milorad Dodik je nesporno čovek koji poseduje najviši stepen autoriteta u redovima korpusa srpskog naroda. Druga dva člana Predsedništva, Šefik Džaferović i Željko Komšić, imaju podređenu poziciju u odnosu na Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, bar što se tiče sopstvenih nacionalnih korpusa. Ukoliko, Bakir Izetbegović postigne uspeh u pokušajima da marginalizuje uticaj svojih protivnika u stranci, Džaferovićeva pozicija, gotovo izvesno, postala bi marionetska. Bošnjački član Predsedništva, samim tim, neće biti u prilici da preuzme presudnu ulogu u kreiranju politike Bosne i Hercegovine, već će biti prepušten „talasima“ koje, već decenijama pokreće „dinastija“ Izetbegović.

Bugarska

TURSKI TOK DO SRBIJE

1000px-Flag_of_Bulgaria.svg.png  Mesec februar 2019. godine u Bugarskoj, bar kako izgleda na prvi pogled, obeležen je političkim sukobom oko izbornog zakona. Jedan od ključnih segmenata sporenja, kada je u pitanju izborno zakonodavstvo, predstavlja preferencijalno glasanje. Uvođenje mogućnosti da svaki birač pored političke opcije za koju je opredeljen zaokruži i jedno od ponuđenih imena naznačenih na listi predstavlja nešto što podržavaju najmoćnije političke snage u Bugarskoj, vladajući GERB i BSP.

Međutim, pod pritiskom onih kojima takav način glasanja ne odgovara, došlo je do određenih izmena. Reviziju je predložio Pokret za prava i slobode (MRF), a podržali su ih GERB, Nacionalna federacija za spašavanje Bugarske (NFSB) iz koalicije Ujedinjeni patrioti. ATAKA se nije izjasnila, a VMRO iz Ujedinjenih patriota bili su protiv revizije predloga zakona. Socijalisti Kornelije Ninove otišli su korak dalje pa su u znak protesta odlučili da napuste parlament dok većina ne poništi promene. Suštinski, GERB je ovom prilikom popustio pod pritiskom MRF, iako su oni sami svesni prednosti i popularnosti preferencijalnog glasanja. Političko rukovodstvo MRF koje čine predstavnici Turaka i muslimanske manjine u Bugarskoj imaju specifično biračko telo, mahom seosko i klanovski povezano. Preferencijalni način glasanja bi za njih predstavljalo opasnost, jer bi dao mogućnost klanovima da se ujedinjuju i nameću svoje kandidate. Samim tim, došlo bi do rivaliteta, a izvesno i sukobljavanja sa tradicionalnim partijskim liderima. Očigledno da je rukovodstvo MRF, pritiskom na najjači faktor u vladajućoj koaliciji, pokušalo onemogućiti takav scenario. Sa druge strane, Bojko Borisov je radi očuvanja stabilnosti vladajuće većine bio prinuđen da izađe u susret željama MRF, iako njegova stranka podžava preferencijalni glas. Predsednik Rumen Radov odlučio je da stavi veto na izmene zakona i time je dodatno pogoršao poziciju vladajuće  koalicije.

Bez obzira što pomenuta dešavanja, u vezi sa izbornim zakonom, zauzimaju naslovne strane bugarske štampe moramo da razumemo da se pozadina datih dešavanja nalazi u okolnostima političkog obračuna, uoči izbora za Evropski parlament. Bugarski socijalisti vešto koriste ove okolnosti kako bi optužili GERB za sabotiranje preferencijalnog glasa. Napuštanjem parlamenta oni šalju poruku javnosti da je za ovu parlamentarnu krizu i političku nestabilnost odgovorna vladajuća većina. Ni vladajuća stranka nije ostala bez odgovora. Istaknuti prvak GERB-a Cvetko Cvetanov je optužio BSP da zajedno sa Rusijom vodi rat protiv bugarske vlade. Tačnije, da su socijalisti napustili parlament kako ne bi glasali za ulazak Severne Makedonije u NATO-pakt i da su na taj način izašli u susret svojim „mentorima iz Moskve“. Nije nepoznanica da BSP ima dobre veze sa političkim strukturama u Rusiji. Uzroke toga možemo tražiti još u hladnoratovskom periodu, i činjenici da je BSP pravna i duhovna naslednica bugarske komunističke partije. Savezništvo sovjetskih i bugarskih komunista bilo je višedecenijsko, a očigledno da neke veze nikad do kraja nisu prekinute. Svejedno, činjenica je da su bugarski socijalisti po mnogim karakteristikama sličniji nekim evropskim desno-konzervativnim nego levo-liberalnim strujama.

Povodom krize u Venecueli oni su podržali predsednika Madura. Vidan je izostanak Kornelije Ninove sa različitih skupova evropskih socijalista, a gotovo otvoreno podržava politiku mađarskog predsednika Viktora Orbana. Kada sve to uzmemo u obzir možemo zaključiti da ruske političke strukture u najmanju ruku ne bi bile nezadovoljne pobedom BSP na narednim izborima. Ipak, poslednja ispitivanja javnog mnjenja prednost daju partiji Bojka Borisova. Kako stoji u istraživanju, koje je objavio Evropski parlament, GERB bi trebalo da osvoji 34,8% glasova, dok bi za socijaliste glasalo 33,1% birača. Treća politička snaga bio bi liberalni Pokret za prava i slobode sa 10,4% glasova, a iza njega koalicija „Ujedinjeni patrioti“ sa 8% glasova. U senci sukoba oko izbornog zakona ostalo je jedno zanimljivo pitanje, koliki je uticaj ruskih obaveštajno-bezbednosnih struktura u Bugarskoj. Komentarišući moguću vezu između slučaja Skripalj u Velikoj Britaniji i trovanja bugarskog biznismena Emiliana Gebreva iz 2015. godine, predsednik Rumen Radev je naglasio da nije normalno da bugarska vlada od stranih ambasadora saznaje šta se događa u njenoj zemlji.

Po njegovim rečima glavni tužilac, Ministarstvo unutrašnjih poslova i šef Državne agencije za nacionalnu bezbednost obavestili su kabinet predsednika o toku istrage. Bugarska je u sklopu Evropskog istražnog naloga poslala u Ujedinjeno Kraljevstvo sve rezultate laboratorijskih testova Emilijana Gebreva, tako da se verovatno može utvrditi da li je biznismen otrovan i na koji način. Inače, vlasnik kompanije koja se bavi izvozom oružja, Emilian Gebrev, njegov sin i direktor proizvodnje navodno su otrovani 2015. godine.

Pojedini mediji uporno ukazuju na vezu između Gebrevovog trovanja i slučaja Skripalj u Velikoj Britaniji. Naime, ruski vojni obaveštajni oficir Sergej Fedotov, samo nekoliko dana pre incidenta sa Gebrevom, boravio je u Bugarskoj. Takođe, Fedotov je boravio i u Velikoj Britaniji 2018. godine baš u vreme trovanja Julije i Sergeja Skripalja. Po nekima to je koincidencija koja je proizvela opravdanu sumnju. U činjenici da se kompanija Emiliana Gebreva bavila izvozom oružja u Ukrajinu i Siriju mnogi pronalaze motiv za jednu takvu akciju ruske vojne obaveštajne službe (GRU). Ipak, pravosudni organi u Bugarskoj ukazuju da, bar za sada, nema nikakvih dokaza o ruskoj umešanosti u taj događaj. Moguće je da pozadinu otvaranja ovog slučaja možemo posmatrati kroz uobičajene pokušaje da se ograniči uticaj Rusije u Bugarskoj. Posebno je to značajno posmatrati u kontekstu odluke bugarskih vlasti da se priključe projektu Turski tok.

Bugarsko državno preduzeće „Bulgartransgas“ ponovo je pokrenulo tender vredan 1,4 milijarde evra za gasovod koji će prolaziti kroz tu zemlju od granice sa Turskom do Srbije. Iz te kompanije saopšteno je da će ponude za izgradnju 484 kilomatera gasovoda koji će uglavnom dovoditi ruski gas do granice sa Srbijom biti primane do 6. marta 2019. godine. Prošle godine Bugarska je usvojila novu energetsku strategiju koja uključuje plan za gasovod koji bi mogao biti povezan sa Gaspromovim Turskim tokom, čija su dva gasovoda dizajnirana da prenose 15,7 milijardi kubnih metara gasa preko Crnog mora. Energetska pitanja biće razmatrana sledeće nedelje tokom posete ruskog premijera Dmitrija Medvedeva.

Rumunija

VLADA PROTIV PREDSEDNIKA

Početkom 2019. godine Rumunija je preuzela šestomesečno presedavanje Evropskom Unijom. Uprkos tome nepoverenje između evropske administracije i rumunske vlade nije umanjeno. Prepucavanja su gotovo redovna, a evropski dužnosnici, na tom poslu, imaju jak oslonac u rumunskom predsedniku Klausu Johanisu. Šef rumunske države konstantno kritikuje rad vlade. Obilato koristi svoje ustavne mehanizme kako bi, ako ne stopirao, onda bar usporio, donošenje zakona ili imenovanje funkcionera u skladu sa voljom socijaldemokratske vlade. Jedan od najboljih primera takve politike bio je prošlogodišnji pokušaj predsednika da spreči smenu javnog tužioca.

Situacija se ni ove godine nije bitnije izmenila. Budžet, zakoni i skoro sve važne odluke vlade suočene su sa otporom predsednika. Međutim, vlada socijaldemokrata uspeva da preživi sve udare i ne libi se da odgovori ni predsedniku, a ni evropskoj administraciji. Demonstracije Žutih prsluka u Francuskoj dali su odličan šlagort Vjoriki Dančili, rumunskoj premijerki, da uzvrati Briselu. U prvi plan ona je istakla briselsku politiku dvostrukih aršina, ukazujući da je EU ostala nema na brutalan obračun policije sa demonstrantima u Francuskaoj. Izostale su čak i one uobičajene kritike evropske administracije, a o pozivu na rezoluciju protiv francuskih vlasti nije bilo ni govora. Suštinski, sve negativne posledice koje su ispratile proteste u Rumuniji izostale su u slučaju Francuske. Isto tako premijerka je ukazala da brojne korupcionaške afere u drugim evropskim državama nisu imale epilog u vidu posebnog evropskog monitoringa kojem su izložene  jedino Rumunija i Bugarska.

Inače, nije nepoznanica da premijerka Rumunije svoju dužnost obavlja pod patronatom Livija Draganeua, istinskog lidera rumunskih socijaldemokrata (PSD). Upravo, on je najviše na meti napada predsednika Johanisa i evropske administracije. Draganeu je govorio na kongresu Partije evropskih socijalista (PES) u Madridu. Iskoristio je tu priliku da predstavi rezultate rada vlade njegovih socijaldemokrata.

Ukazao je na činjenicu da je minimalna plata u njegovoj zemlji porasla za više od 50 % u roku od dve godine. Visina penzija, takođe je neprekidno u porastu, tako da 2020. godine u osnovi nijedna penzija neće biti niža od njenog nivoa na početku mandata vlade njegove stranke 2017. godine. Takođe, umanjen je porez na dohodak i porez na poslovno okruženje. Draganeu je naglasio da su desničari uvek govorili da to nije moguće, „ da ne smemo da povećavamo penzije, da ne smemo da povećavamo plate, jer nema novca“, ali rezultati govore sami za sebe. Sa druge strane, prvi potpredsednik Evropske komisije Frans Timermans je Liviu Dragneu poručio da, ako rumunski PSD želi ostati deo porodice evropskih socijalista, oni moraju poštovati njihove temeljne vrednosti, jer oko toga ne može biti kompromisa i to za njega predstavlja „crvenu liniju“. Na taj način je i kongres u Madridu između ostalog bio mesto političkog prepucavanja predstavnika evropskih i  rumunskih struktura vlasti.

Evropski izbori u maju mogu samo privremeno, ako ne obustaviti onda ublažiti trzavice između zvaničnika u Bukureštu i Briselu. Barijere između jedne i druge strane su teško premostive. Iako predstavnici EU rumunskoj vladi zameraju poštovanje ljudskih prava, korupciju slabo pravosuđe, suštinski to samo predstavlja povod za sukob. Uzrok nepoverenja leži u onome o čemu smo već govorili u predhodnim analizama, odnosno u energetskoj politici i u pokušajima zapadnoevropskih kompanija da se domognu nalazišta prirodnog gasa na crnomorskoj obali. Takođe, slično kao i u Bugarskoj, rumunskim socijaldemokratama zameraju se veze sa Rusijom. Rumunija je u vreme Hladnog rata bila deo Varšavskog pakta. Uticaj Rusije ni u Rumuniji nije u potpunosti nestao nakon pada komunizma. Svakako, oslabio je, ali stare obaveštajno-bezbednosne veze mogu se lako ponovo aktivirati. U skoro svim istočnoevropskim državama ti uticaji Rusije najjači su baš u bivšim komunističkim partijama. Iz njih su se vremenom, nakon reformisanja, razvijale moderne socijaldemokratske stranke. Rumunija nije izuzeta iz tog procesa. Nakon evropskih izbora očekuje se jačanje desno-konzervativnih snaga, a u takvim okolnostima, evropskim socijalistima ne trebaju u sopstvenim redovima oni koji su po mnogo čemu sličniji tim desno-konzervativnim snagama, nego njima. Zato i postoji ta rezerva prema Draganeuvom PSD. Veoma lako se može dogoditi da budući poslanici rumunskih socijalista pronađu zajednički jezik sa desno-konzervativnim snagama u Evropskom parlamaentu, koji su inače naklonjeniji Rusiji, posebno u domenu spoljne politike.