fbpx

Region na kraju oktobra 2018. godine – analiza stanja političkih odnosa u regionu na kraju oktobra 2018. godine

01/11/2018
Autor :
Analize/Geopolitika

IDENTITET I POLITIKA

Crna Gora

NJEGOŠ U NATO PAKTU, BEZ CRKVE NA RUMIJI

Demokratski front (DF) predložio je da se 13. novembar slavi kao Dan Petra Drugog Petrovića Njegoša i crnogorski Praznik kulture. Predlog je iznet u okviru izmene Zakona o državnim i drugim praznicima, nepunu godinu nakon što je Vlada povukla sličan predlog iz skupštinske procedure nakon zahteva Bošnjačke stranke (BS). U predlogu DF, dostavljenog Skupštini navodi se da bi Dan Petra Drugog Petrovića Njegoša trebalo obeležavati kulturnim i drugim manifestacijama na kojima će biti afirmisano stvaralaštvo ovog čuvenog srpskog vladike, vladara i pesnika. Takođe, u predlogu su pružena i dodatna objašnjenja da njegovo književno delo promoviše najveće ljudske vrednosti na kojima su izgrađeni savremeni svet i društvo, a to su „sloboda ličnosti, borba za slobodu, plemenitost, junaštvo i čojstvo, sloboda kao uslov jednakosti“. Član Predsedništva DF Milan Knežević tvrdi da se predloženim izmenama zakona promovišu „zajedničke vrednosti“ u Crnoj Gori.

U decembru prethodne godine, vlada Duška Markovića povukla je iz skupštinske procedure izmene Zakona o državnim praznicima kojim je predviđeno da 13. novembar, dan Njegoševog rođenja, bude državni praznik. Vlada je, nakon samo nedelju dana, povukla predlog zbog toga što nije dobila saglasnost Bošnjačke stranke, a kasnije, premijer je izjavio da je za njegovu Vladu „Njegoš državnik i umetnik i nesporna vertikala crnogorskog nacionalnog i društvenog bića“. Pomenute izmene zakona, vlada Mila Đukanovića utvrdila je još 24. oktobra 2013. godine, ali se o tome nije raspravljalo u prethodnom sazivu crnogorskog parlamenta. Premijer Marković nije se izjasnio o pomenutom predlogu DF, ali je predsednik Bošnjačke stranke Rafet Husović na sednici parlamenta izjavio da od njegove partije ne zavisi proglašenje novog državnog praznika. Na Kneževićev zahtev da odgovori hoće li podržati izmene zakona, Husović je kazao da „Bošnjaci nikog ne ucenjuju“.


„…Imate, da kažem, pravoslavnu ili neku drugu većinu da usvojite taj zakon kad god hoćete. Nemojte se vezivati za dva poslanika Bošnjačke stranke, a hoćemo li ga podržati vidjećemo kad ta tema dođe na dnevni red…”, kazao je Husović. Istovremeno, Husović je naglasio da Bošnjačka stranka neće odustati od zahteva da na crnogorskoj zastavi bude prikazan i islamski polumesec, dok je Marković ocenio da se radi o legitimnoj inicijativi, ali da ne postoji sigurnost o tome da li će država izaći u susret zahtevima BS. Izmene Zakona o državnim i drugim praznicima predložilo je 18 poslanika DF, međutim, pomenuti predlog nije uvršten u dnevni red na sednici parlamenta, održanoj 30. oktobra.

Putem ozbiljnih političkih analiza nije teško ustanoviti da u poslednjih nekoliko meseci, a posebno kako se „približava“ jubilej stogodišnjice od istorijskog prisajedinjenja Kraljevine Crne Gore ondašnjoj Kraljevini Srbiji, „raste nervoza i politička temperatura“ u okvirima vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS), ali i generalno, u krugovima političkih elita Crne Gore. Tako je, povodom postavljanja bilborda, kojima se najavljuje proslava rada Podgoričke skupštine iz 1918. godine u Budvi, Herceg Novom i Grblju, premijer Marković izjavio da ne treba da se bavi temama koje „suludnjaci nameću“, čime je javno uvredio sve građane Crne Gore, bez obzira na versku ili nacionalnu pripadnost, koji neguju određeni emotivni pijetet i poštovanje prema konkretnom istorijskom događaju. Uz pomenute, neprimerene reči, crnogorski premijer je naglasio i sledeće: „…to nas neće skrenuti sa našeg puta. Ne pridavajte važnost ljudima koji nanose zlo ovoj zemlji, a oni to neka obilježavaju svaki dan, neka guslaju od ujutru do uveče…“. Takođe, Vlada Crne Gore pokazala je odlučnost u nameri da nadležni državni organi izvrše rušenje objekta-hrama u izgradnji, koji podiže Mitropolija Crnogorsko-primorska Srpske Pravoslavne Crkve na Rumiji, a za koji vlasti iznose tvrdnje da je isti nelegalan.

Šta nam otkrivaju navedeni postupci i izjave pripadnika crnogorskih političkih i nacionalnih elita. Bez obzira na jasno proklamovane namere crnogorske države da u potpunosti realizuje procese „evroatlanskih integracija“, pitanje državnog i nacionalnog identiteta Crne Gore i njenih stanovnika, ostaje nedifinisano. Na koji drugi način možemo da objasnimo pomenuto nezadovoljstvo ili „nervozu“ pojedinih delova crnogorskih političkih elita „statusom identitetskog karaktera“ Crne Gore, ukoliko uzmemo u obzir podatke američke Centralne obaveštajne agencije (CIA) da u ovoj državi najveći broj stanovnika govori srpskim jezikom, i to 42,9 posto, zatim crnogorskim 37 posto, bošnjačkim i albanskim po 5 procenata, te hrvatskim 2 posto. Istovremeno, isti podaci govore da u Crnoj Gori živi 72,1 posto pravoslavaca, 19,1 posto muslimana, a 3,4 posto katolika. Takođe, da su pripadnici crnogorske nacije izjašnjava se 45 posto stanovnika, srpske 28,7 posto, bošnjačke 8,7 posto, albanske 4,9, muslimanske 3,3 posto, a hrvatske i romske po 1 posto. U svom izveštaju CIA je objavila da Crna Gora ima 642.550 stanovnika.

Nedavno je Mate Meštrović, sin čuvenog vajara Ivana Meštrovića, izjavio da je Njegošev mauzolej na vrhu Lovćena 1971. godine podignut (uz prethodno rušenje kapele SPC) „po nalogu komunističkih vlasti kako bi se od Srba u Crnoj Gori napravili Crnogorci“, te je objasnio da mu je njegov otac lično izložio navedene tvrdnje. Možda bi u datom kontekstu mogli da pronađemo razloge zbog kojih je „crkva na Rumiji“ nelegalna, ali i zbog čega bi trebalo, prema svetonazorima premijera Markovića, stanovnike Crne Gore koji slave početak istorijata zajedničke države sa Srbijom, kao i istorijske dane slave, zbog pobede u Prvom svetskom ratu, posmatrati kao „ludake“ i „ljude sa zlim namerama“. U državi u kojoj većinska nacija ima svega 45 procenata od ukupnog broja stanovnika i gotovo isto toliko populacije koja govori srpskim jezikom, ne možemo posmatrati kao zemlju sa „izgrađenim“ nacionalnim i državnim identitetom, bez obzira kojem „modelu“ političkog identiteta ista pripada.

Rumunija

ZEMLJA PROTESTA

Rumunija postaje „zemlja protesta ili demonstracija“ nezadovoljnih građana. Hiljade ljudi okupilo se 30. oktobra 2018. godine na protestu protiv korupcije u Bukureštu. Protest je održan na treću godišnjicu požara u klubu „Kolektiv“, kada je poginulo 65 ljudi, a javnost kao uzrok nesreće percepira političku korupciju i nedostatak odgovornosti.
Zbog tadašnje reakcije javnosti pala je vlada socijaldemokrata, ali su se oni vratili na vlast 2017. godine. Oko 2.500 ljudi prošetalo je do kluba „Kolektiv“ gde se dogodila nesreća pre tri godine, a okupljeni su izjavili da smatraju da zemlja nije u mogućnosti da spreči još jednu tragediju ili se sa njom izbori. U drugim gradovima u Rumuniji zapaljene su sveće u pomen preminulima.

Hrvatska

KRAH HRVATSKE SOCIJALDEMOKRATIJE

Na političkoj sceni Hrvatske mesec oktobar pokazao se kao „vrlo intenzivan“ i prožet temama, zbog kojih se činilo da će ustaljena konstalacija političkih snaga biti trajno narušena. Ipak, pogledajmo na koji način su se: protest u Vukovaru, kriza Uljanika, SMS afera, glasanje o poverenju ministru zdravlja Milanu Kujundžiću i socijalna reforma penzija, odrazili na rejtinge stranaka i političara u Hrvatskoj.

 


Iako je niz događaja bio u neposrednoj vezi sa vladajućom Hrvatskom demokratskom strankom (HDZ) i njenom vladom, rejting HDZ ostao je nepromenjen, pa je u oktobru iznosio 29,1 posto od ukupnog biračkog tela. Socijaldemokratska partija (SDP) doživela je novi sunovrat, pa podršku ovoj partiji sada pruža svega 16,3 posto ispitanika, dok je prošli mesec ista iznosila 17,2 posto. Kada se pogleda rejting SDP u poslednjih godinu dana, onda je taj silazni trend još uočljiviji. Prošle godine u oktobru SDP je imao 23,4 posto podrške u biračkoom telu Hrvatske. Živi zid doživeo je blagi rast podrške, pa je procenat ispitanika koji podržava ovu političku organizaciju dostigao nivo od 13,2 posto. Sa druge strane MOST beleži pad podrške, koja sada iznosi 6,6 procenata, dok je u prethodnom mesecu ista iznosila 8,3 posto.
Rast podrške, iako ne statistički značajno, zabeležile su i manje stranke kao što su Bandić Milan 365, HSU, Promijenimo Hrvatsku, IDS, HNS, te Neovisni za Hrvatsku. Bez obzira na celi niz događaja koji su obeležili političku scenu Hrvatske u oktobru, kada govorimo o „optimizmu“ i podršci radu hrvatske vlade, nismo u prilici da ukažemo na neke značajnije promene. Oko 20 posto ispitanika smatra da zemlja ide u dobrom smeru, a i dalje je izrazito visok postotak „pesimista“, pa tako skoro 73 posto ispitanika misli suprotno, odnosno da zemlja ne ide „u dobrom smeru“. Sa potezima premijera Andreja Plenkovića slaže se 26 posto ispitanika, otprilike kao i u prethodnom mesecu. Za 2 posto porastao je broj onih koji mu ne odobravaju poteze i sada ih je 65 posto.

Veoma zanimljiv „personalni subjekt“ hrvatske politike i posebno „socijaldemokratije“ iste, „otelotvoren“ je u ličnosti lidera SDP, Davora Bernardića, političara koji ne uživa simpatije sopstvenog biračkog tela, a još manje stranke u kojoj je njen prvi čovek. Postavljamo pitanje, kako je uopšte bilo moguće da jedna tako ugledna i uticajna politička stranka u Hrvatskoj, na prvom mestu, opredeli se da je „vodi“ „čovek bez harizme“ (kako Bernardićev politički i lični profil opisuju tamošnji mediji), a sa druge strane, da li je to slučajno?!

Međutim, 27. oktobra 2018. godine, Bernardić je uspeo da „preživi“ još jedan pokušaj smene sa čelnog mesta SDP. Naime, na sednici Glavnog odbora nije uspeo pokušaj da se kao tačka dnevnog reda uvrsti opoziv Bernardiću, jer na kraju nije bilo dovoljno glasova za uvrštenje te tačke. Od 87 glasova Glavnog odbora, njih 38 glasalo je za tu odluku, no da bi ona prošla, bila su potrebna 44 glasa. Službeni i neformalni izveštaji iz „visokih rukovodilačkih krugova“ SDP ukazuju na veoma loše stanje i odnose u stranci, koji se ogledaju u naporima pristalica Ranka Ostojića i Zlatka Komadine, da „privole“ partijsko članstvo na podršku njihovoj agendi o daljem razvoju hrvatskih socijaldemokrata i to u situaciji kada isti beleže drastičan pad poverenja građana u njihovu politiku, a pred „evropske“ parlamentarne izbore 2019. godine.

Specifičnost najnovijeg pokušaja „rušenja“ šefa stranke nalazi se u činjenici da su se u njemu ujedinile dve struje. Takozvani „Kamanjci“ koji su se ujedinili oko inicijative četiri suspendovana člana Predsedništva SDP – Siniše Hajdaša Dončića, Peđe Grbina, Mihaela Zmajlovića i Vedrana Babića, te tzv. Neretvanska skupina u kojoj su gradonačelnik Ploča, Mišo Krstičević, gradonačelnik Koprivnice, Mišel Jakšić, gradonačelnica Zlatara, Jasenka Auguštan-Pentek i još neki. Postoje i tvrdnje da ove dve grupe, koje oko sopstvenog „autoriteta“ okuplja Ranko Ostojić, imaju nameru da kao kandidata stranke za premijera, na nekim, narednim, možda i vanrednim parlamentarnim izborima, istaknu ličnost bivšeg premijera, Zorana Milanovića. Međutim, sve uticajniji funkcioner SDP, Erik Fabijanović, blizak Davoru Bernardiću, uspeo je da animira pristalice aktuelnog stranačkog lidera, koji su zajedno „amortizovali“ inicijativu o smeni predsednika socijaldemokrata.

Pokušajmo sada da razumemo konstelaciju političkih snaga i odnosa u poslednjim mesecima tekuće godine. Sa jedne strane, prisutna je „agresivna kampanja“ tzv. „desnog krila“ HDZ, usmerena u pravcu „degradacije“ autoriteta vlade i premijera Plenkovića, koji, sa druge strane, imaju gotovo jednoglasnu podršku Predsedništva i Glavnog odbora vladajuće partije. Neuspesi HDZ i vlade su očigledni. Afere koje prate rad vlade i visokih funkcionera HDZ postale su svakodnevica političkog života u Hrvatskoj. Poraz kandidata Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i lidera te stranke, Dragana Čovića na izborima za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, predstavlja više nego jasan dokaz daljeg slabljenja uticaja Hrvatske na političke prilike u BiH, posebno u pogledu katastrofalnog položaja hrvatske nacionalne zajednice u toj državi. Takođe, jako je važno „šta će Todorić imati da kaže u eventualnom sudskom postupku u slučaju Agrokora pred hrvatskim pravosuđem“, kada ovaj tajkun i biznismen bude isporučen hrvatskim vlastima. Međutim, svi nabrojani fakticiteti, makar u statističkom pogledu, nemaju uticaja na opredeljenja hrvatskog biračkog tela.

U situaciji kada bi najveća opoziciona i ideološko-programski, aktuelnim vlastima, oponentska stranka, kao što je SDP, trebalo da „poentira“, te da opredeljenje i podršku hrvatskog biračkog tela usmeri prema „sopstvenim redovima“, ista se nalazi „u rasulu“ internih zadevica, pa i potencijalnog raskola, sa rukovodstvom koje ne uživa dovoljnu podršku hrvatskih glasača, ali ni sopstvenog partijskog članstva! Zato još jednom postavljamo pitanje: Kome je stalo da „hrvatska levica“ ostane na marginama političkih uticaja u Hravstkoj? Odgovor bismo mogli da pronađemo u političkom delovanju Ranka Ostojića.

Bosna i Hercegovina

DODIKOVA ERA

Izbori u Bosni i Hercegovini su završeni, ali politička kriza, tek sada, doživela je svoj početak. Poraženi kandidat za Predsednika Republike Srpske i predsednik poražene Srpske demokratske stranke (SDS), Vukota Govedarica isključio je iz članstva Kostadina Vasića „zbog teže povrede stranačkog Statuta, iznošenja u javnost neistina i dezinformacija i nanošenja ozbiljne štete interesima SDS“, kako je saopšteno iz ove stranke. Potpredsednik SDS, Kostadin Vasić tvrdi da je iz Srbije stigao zahtev da se izrazi jedinstvo svih relevantnih političkih subjekata u Srpskoj, ali da to sprečava grupa funkcionera u SDS koju predvode Dragan Mektić, Mladen Bosić i Aleksandra Pandurević koji rade po nalogu stranih obaveštajnih službi.

Član Predsedništva SDS, Milovan Bjelica tvrdi da je većina članova ovog tela saglasna da stranka treba da počne razgovore o saradnji sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i ističe da SDS treba da odredi tim koji će razgovarati. Reagujući na Mektićevu izjavu da SDS nije ponuđena koalicija sa SNSD, Bjelica je izjavio da je novizabrani srpski član Predsedništva BiH, Milorad Dodik pozvao političke partije iz Republike Srpske, među kojima je i SDS, da razgovaraju o zajedničkom nastupu u institucijama BiH, što ne isključuje i entitetski nivo. Istovetno ili slično mišljenje imaju i stranački prvaci poput, Obrena Petrovića, Sonje Karadžić Jovičević, Mirka Šarovića, Miće Mićića, Borisa Jerinića, i drugih. Kompletni odbori SDS u Doboju, Sokocu i Bijeljini, podržali su pomenute stavove, gde „osovina Govedarica, Mektić, Pandurević“, ostaje sve usamljenija. Politički mentor Vukote Govedarice, Mladen Bosić nije iskazao svoj jasan stav u pogledu dalje budućnosti i delatnosti SDS.

U okolnostima, gde su u toku „raslojavanja“ unutar najsnažnije opozicione stranke u Republici Srpskoj, u redovima političkog saveznika SNSD, Demokratskom narodnom savezu (DNS), „bez pozicija“ ostali su svi rukovodioci koji nisu pružili transparentnu podršku vladajućoj koaliciji na nedavno završenim izborima u BiH. Predsednica Vlade Republike Srpske i izabrana predsednica Republike Srpske, Željka Cvijanović, izrazila je uverenje da će sva tela u organizaciji vlasti u Republici Srpskoj biti formirani u skladu sa izbornim rezultatima do kraja godine. Takođe, SNSD već je obezbedio podršku deset izabranih srpskih poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, što ja jasan pokazatelj da bez većinskog stava predstavnika Republike Srpske, neće biti moguće formirati vlast na državnom nivou. Na opisani način, Milorad Dodik je za naredne četiri godine, obezbedio apsolutnu podršku svojoj politici i stabilnosti Republike Srpske u ovoj državi i regionu.