fbpx

Prvi srpski koledž i vladika Visarion Pavlović

14/10/2018
Autor :
Analize/Istorija

Prvi srpski koledž i vladika Visarion Pavlović


 

 

Vladika Visarion Pavlović je bio među prvim Srbima koji je prepoznao  važnost obrazovanja omladine kao uslova za opstanak i napredak naroda u Habzburškoj imperiji. U porti Saborne crkve u Novom Sadu 1731. godine osnovao je „Petrovaradinsku roždenstvo-bogorodična škola latinsko –slovensku“ koja će kasnije prerasti u Kolegijum Visariona Pavlovića. Zahvaljujući dalekovidom razmišljanju vladike Visariona, Novi Sad je dobio temelje da postane centar obrazovanja i učenosti što će u budućim vekovima dati brojne plodove.

Sam vladika bio je svedok i učesnik velikih muka i stradanja kroz koje je srpski narod prošao tokom  ratova između Austrije i Turske. Interesatan je podatak da je Vladika Pavlović „ bio pretposlednji od pesnika koji su pisali na srpskoslovenskom“. Bivši daskal manastira Hilandar i Pećke patrijaršije, 1730. godine postao je arhimandrit manastira Krušedola a 1731. godine postao je vladika Bački. Vladika Visarion, „kaluđer starog kova“,među prvim Srbima tog toba prepoznaje važnost obrazovanja omladine kao uslova za opstanak i napredak naroda u zemlji apostolskih rimo-katoličkih careva.  

„Došavši u Novi Sad, u kome je već tada pored Srba , bilo dosta Nemaca i Mađara, vladika Visarion osetio je još življe potrebu, da pored svoje rezidencije podigne školu, u kojoj će se mladi Srbi učiti latinskom jeziku“. Latinski jezik je bio jezik nauke ali i zvanični jezik u Austrijskom carstvu. Sticanje višeg obrazovanja jedino je bilo moguće u školama koje su vodili rimokatolici ili protestanti. Ruski prosvetitelj Maksim Suvorov pisao je ruskom Sinodu kako „znatnejši Srbi šalju svoju decu u strane, tuđe školem da nauče latinski , nemački i mađarski“.Sa druge strane postajalo je duboko ukorenjeno nepoverenja Srba prema vlastima zbog prozelitske akcije prema pravoslavnima, zbog čega su se teško odlučivali da daju decu na školovanje : „ očevi nisu davali svoje sinove na nauke, glupo izbegavajući prosvetu, najviše zbog očuvavanja određenih postova, misleći ako oni dadu sina na nauke i pošlju ga od kuće u kakve daleke škole, to, nalazeći se tamo, moraće uvek jesti meso, i zbog toga bajagi izgubiće veru i zakon svoih i postaće Nemac“.

Zbog toga je Vladika Visarion 1731. godine u porti Saborne crkve u Novom Sadu,  na mestu gde se danas nalazi zgrada Gimnazije, osnovao „Petrovaradinsku roždenstvo-bogorodična škola latinsko –slovensku“. Na osnovu samog naziva škole možemo zaključiti da je „prva Novosadska gimnazija otvorena na Malu Gospojinu 8. septembra“.  Prvi rektor (upravnik) gimnazije bio je Matej Jelanek (koji je po veroispovesti najverovatnije bio luteran) koji će tu dužnost vršiti sledeći dvanaest godina. Činjenica da je škola već 1731. godine imala svog rektora značila je da imala „više nego jednog nastavnika“. U to vreme ljudi koji su se trudili da zasade seme učenosti u srpskom narodu dovodili su za nastavnike i upravnike škola pravoslavne Ruse ili protestante Slovake. Matej Jelanek je značaj za istoriju srpskog naroda u Carevini po tome što je po želji vladike Pavlovića preveo sa latinskog na srpski jezik sve Privilegije izdate od strane austrijskih careva Srbima. Istorija nam nažalost nije ostavila puno podataka o prvom upravniku Gimnazije „ali je njegov rad nesumnjivo morao imati uspeha, kada je Dionisije Novaković početkom petog decenija mogao misliti da gimnaziju proširi u Akademiju“.

Ova  Latinsko-slovenska škola prošla je svoj najuspešniji period postojanja za vreme uprave „prefekta Dionisija Novakovića od 1739. do 1749.“ Dionisije Novaković bivši učenik Kijevske duhovne akademija, u to vreme jeromanah,  predavao je u školi filosofiju i bogosloviju a kasnije će postati vladika budimski. „Kao profesor Duhovne akademije u Novom Sadu Novaković je bio neobično revan i savestan radnik, te je nastojao da svome narodu omili nauku i dokaže njezinu važnost za progres čovečanstva. U tom smislu sastavljeno je i jedno njegovo predavanje od 8. septembra. 1743. godine O pohvalah i polzje nauk svobodnih“. Njegova knjiga „ Epitom“, nastala na predavanjima u Akademija, bila je najprepisivanija srpska knjiga u 18. veku.

U tom periodu „Visarionova latinsko slovenska škola 1741.-1744. godine razvila u filozofsko-bogoslovsku akademiju“. Datum i činjenica od nemale važnosti za istoriju Novog Sada i srpskog obrazovanja. Akademija je bila poznata i pod imenom „Collegium Vissariono-Pavlovicsianum Petrovaradiniense“ kao i pod imenom „Bogomaternje sobranije“. „ Njeni profesori sačinjavaju dohovni zbor Uspenija Bogorodice a učenici su „sodales“, mlađa braća kongregacije“.  Sekretar  profesorske kolegije bio je, budući bački vladika, jeromonah Arsenije Radivojević. „Dve godine se tu tumačio katihisizis, Stari i Novi zavet, posle čega su slušaoci išli na parohije ili u Kijev da slušaju latinska predavanja na duhovnoj akademiji“.

Najbolji poznavaoci ovog perioda razvoja Gimnazije, Radoslav Grujić i Vasa Stajić su saglasni u svojim istraživanjima u vezi nastanka ove Akademije. Vladika Visarion održavao je veoma intezivne kontakte sa Rusijom odakle je pokušavao je da pribavi udžbenike i profesore za svoju školu. 1733. godine molio je ruskog poslanika pri bečkom dvoru „ da se snabde udžbenicima, u kojima je velika oskudica; jer je veoravtno da će Šanac dolaziti na nauke i iz drugih eparhija, pošto je ono centralno mesto.“ Sličnu molbu je ponovio i 17. maja 1739. godine kada se „obratio ruskom Sv. sinodu i tražio za slovenski jezik jednog nastavnika koji bi mogao podučavati i decu i mladiće, a i sveštenike njegove eparhije. Nakon odlaska Dionisija Novakovića iz škole njega je na mestu nastavnika i propovednika Novosadske gimnazije zamenio Rus, Vasilije Križanovski koji  je 1747. godine po želji Visariona Pavlovića napisao mali katihizis za učenike škole.  Za Vasilija Križanovskog sa sigurnošću možemo reći da je  bio učenik Emanuila Kozačinskog i da je jedno vreme radio kao nastavnik u kijevskoj Duhovnoj akademiji.

Iz sačuvanih izvora ne možemo tačno utvrditi kraj rada Visarionovog koledža ali sa sigurnošću možemo reći da je njegovim dalekovidim radom udaren temelj pravoslavnoj gimnaziji koja će raditi u Novom Sadu sve do 1789. godine kada će se utopiti u državnu kraljevsku gimnaziju, car Josifa II. Činjenica da je u Novom Sadu još polovinom 18. veka radio Koledž ili Duhovna akademija kao da je predodredila dalji istorijski razvoj grada kao naučno prosvetnog centra.

  • Đorđe Radojčić, Daskal Visarion, Letopis Matice srspke,knjiga 389, Novi Sad 1962, str.57
  • isto, str.57-58
  • Grupa autora,Novi Sad, Novi Sad 1963, str.29
  • Radoslav M. Grujić, Prva srpska gimnazija u Novom Sadu : (1731-1775.) Letopisu Matice srpske,knjiga 313, Novi Sad 1927, str. 365
  • Dušan J.Popović, Srbi u Vojvodini, knjiga 2, Novi Sad 1990, str. 399
  • Grupa autora,Novi Sad, Novi Sad 1963, str.30
  • R.M. Grujić, nav. delo, str. 365,
  • isto,
  • R.M. Grujić, nav. delo, str. 365,
  • Vasa Stajić, Srpska pravoslavna velika gimnazija u Novom Sadu, Novi Sad 1949, str.53
  • Vasa Stajić, Kulturna pregnuća novosadskih Srba,Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu,knjiga 6, Sremski Karlovci 1933,str. 104
  • Dušan J Popović, Srbi u Vojvodini, knjiga 2, str. 382
  • Narodna enciklopedija, knjiga 3, Zagreb 1928, str. 262
  • R.M.  Grujić, nav. delo, str. 366
  • Dušan J Popović, Srbi u Vojvodini knjiga 2, str. 397
  • Vasa Stajić, Kulturna pregnuća novosadkih Srba,str 104
  • Narodna enciklopedija, knjiga 3, Zagreb 1928, str. 100
  • Lazar Čurčić, Ishodi i staze srpskih knjiga 18. veka, Novi Sad 2006, str.28
  • Vasa Stajić, Srpska pravoslavna velika gimnazija u Novom Sadu, str. 54
  • Grupa autora, Novi Sad, str.30
  • Dušan J Popović, Srbi u Vojvodini, knjiga 2, str.360
  • Grupa autora, Novi Sad , str. 30
  • Vasa Stajić, Kulturna pregnuća novosadkih Srba,str. 104
  • Grupa autora, Novi Sad , str. 31
  • Vasa Stajić, Srpska pravoslavna velika gimnazija u Novom Sadu, str 54.
  • Đoko Slijepčević, nav. delo, str. 75
  • R.M. Grujić, nav. delo, str. 370
  • Lazar Čurčić, Ishodi i staze srpskih knjiga 18. veka, Novi Sad 2006, str.33

 

Autor analize : Petar Đurđev