fbpx

Pretpostavke za veliku strategiju NR Kine u XXI veku

28/12/2020
Autor :
Analize

Iako ne postoji javno dostupan dokument te vrste, obrisi dugoročnih strategijskih planova Narodne Republike Kine u XXI veku se mogu uočiti u izlaganjima najviših državnih i partijskih zvaničnika Kine, kao i kroz analizu obrazaca delovanja Pekinga u prethodnim godinama. Mora se pre svega uzeti u obzir izlaganje predsednika NR Kine i generalnog sekretara Komunističke partije (KPK) Kine Si Đinpinga na 19. Kongresu KPK održanom s jeseni 2017. godine, u kojem navodi načelne ciljeve razvoja države u narednih 30 godina, odnosno do specifično odabranog datuma stogodišnjice pobede komunističke revolucije. U pomenutom govoru predsednik Kine kao prevashodni cilj navodi težnju da do 2050. godine Kina postane “umereno prosperitetno društvo”, što predstavlja konfučijanski ideal funkcionalnog društva kojim dominira srednja klasa, a koji je u modernom dobu kao dugoročni cilj kandidovao još Deng Sjaoping koncem 70-ih godina prošlog veka. U poslednjim godinama, kao svojevrsni sinonim razumljiv i atraktivan široj međunarodnoj javnosti, Si Đinping često taj ideal naziva i “kineskim snom”. Mada u srazmerno opširnom izlaganju ipak nije bilo prostora za detaljniju elaboraciju, predsednik Si navodi i načelni dinamički okvir za realizaciju zadatih ciljeva, te shodno tome postavlja tri grupe ciljeva: prvu, koja se ima dostići u periodu od samog 19. Kongresa do 2020. godine i koja podrazumeva punu realizaciju zadataka koji proizilaze iz programskih dokumenata usvojenih na prethodnim zasedanjima najvišeg organa KPK; drugu, koja obuhvata petnaestogodišnji period od 2020. do 2035. godine i podrazumeva dalju modernizaciju, smanjenje nejednakosti, dostizanje liderske uloge u sferi inovacija, jačanje meke moći, te u

Nakon četvrt veka koje su karakterisali smenjivost rukovodstva i kolektivno rukovođenje, „Središnje carstvo“je u liku predsednika NR Kine i generalnog sekretara KPK Si Đinpinga ponovo dobilo snažnog i neprikosnovenog vladara

napređenje zaštite životne sredine; i treću, čija je realizacija planirana u periodu od 2035. do 2050. godine i obuhvata dostizanje zajedničkog prosperiteta za sve građane, “novih visina” u svim dimenzijama materijalnog, političkog, kulturnog, etičkog, socijal

nog i ekološkog napretka, kao i pozicioniranje Kine na mesto globalnog lidera u kategorijama ukupne nacionalne moći i međunarodnog uticaja[1].

Ukoliko bi ovako ambiciozno postavljeni ciljevi bili uistinu realizovani, NR Kina bi polovinom ovog veka postala globalno dominantna sila. Međutim, ne bi trebalo smetnuti sa uma i brojna ograničenja, čije će prevladavanje izvesno predstavljati veliki izazov za državno i partijsko rukovodstvo u Pekingu u godinama koje dolaze. Ta ograničenja svakako postoje kako na geostrategijskom, tako i na planu ekonomije, uspostavljanja primata u domenu visokih tehnologija i snaženja meke moći. Realistični pogled na geostrategijski položaj NR Kine otkriva da bi osnovni prioritet rukovodstva moralo biti očuvanje pune dominacije KP Kine nad svim društveno-političkim tokovima, uključujući tu pre svega oružane snage, što ni predsednik Si nije propustio da naglasi u prethodno pomenutom izlaganju. Osim toga, nužno je dalje snaženje centralizovanog upravljanja jezgrom države i održavanje stabilnosti u rubnim područjima, na kojima žive pripadnici etničkih manjina, te zaštita integriteta državnih granica, uključujući i pomorske delineacije, uz pozitivno razrešenje sporova oko suvereniteta u bliskim morima i očuvanje postojećih pomorskih ruta[2].

Držeći se za početak geostrategije, mora se uočiti da uprkos intenzivnom unapređenju kapaciteta oružanih snaga, ne postoje pretpostavke da NR Kina u posmatranom periodu uistinu po kriterijumima vojne moće pretekne Sjedinjene Američke Države. No, sa druge strane Peking se već ranijim razvojem nuklearne trijade u velikoj meri osigurao od potencijalne direktne agresije, a brza i masovna proizvodnja vojnih brodova, kao i sofisticiranih balističkih raketa otvara zvaničnom Pekingu perspektivu za uspostavljanje dominacije nad bliskim morima. S tim u vidu, potvrda suvereniteta Kine nad Južnim kineskim morem, u skladu sa “linijom devet crtica”, uz izgradnju vojnih baza na veštački kreiranim ostrvima, deluje kao realno dostižan cilj, dok bi povratak suvereniteta nad pobunjenom provincijom Tajvan predstavljao premiju. Vlasti međunarodno neopriznate Republike Kine koje efektivno kontrolišu teritoriju kineske provincije Tajvan (ali i niz manjih ostrva koja se nalaze uz samu obalu kontinentalne Kine) se nalaze ispod sigurnosnog kišobrana SAD, što drastično otežava i verovatno onemogućava bilo kakvu unilateralnu vojnu akciju Pekinga sa ciljem uspostavljanja punog suvereniteta, ali je evidentna promena retorike unutar državnog i partijskog vrha, u kojoj se sve češće iz uobičajene sintagme o “mirnom ujedinjenju” izbacuje prvi deo, što implicira i mogućnost primene drugih metoda[3]. Ovakva izmena retorike bi mogla biti uslovljena uočljivim promenama unutar javnog mnjenja na Tajvanu, koje poslednjih godina sve više naginje nezavisnosti ostrva[4], a čak je i nacionalistička partija Koumitang, koja je još od vremena Čang Kajšeka zagovarala jedinstvo Kine, ali razume se pod sopstvenom dominacijom, svoje pozicije približila independističkim idejama. Iako se vlastima NR Kine ne žuri sa realizacijom reunifikacije i do sada su pokazivale otvorenost za unapređenje ekonomskih i kulturnih veza sa vlastima u Tajpeju, formalno proglašenje nezavisnosti Tajvana bi predstavljalo prelazak preko crvene linije kojim bi se stvorile pretpostavke za oružanu intervenciju Pekinga. Na samom Tajvanu postoji visoka doza strahovanja od takvog ishoda[5], te se stoga svaka vlada još od 90-ih godina prošlog veka uglavnom drži očuvanja političkog statusa kvo.

Tzv. „Linija devet crtica“ predstavlja projekciju kineskog suvereniteta nad celokupnim područjem Južnog kineskog mora. Budući da projekcija vuče korene još iz 1947. g, pravo na sporno područje do danas polažu vlasti NR Kine, ali i vlasti međunarodno nepriznate Republike Kine koje kontrolišu odmetnutu provinciju Tajvan

Posmatrano iz perspektive demografskog srca Kine, koje se nalazi u slivu velikih reka i u priobalnom pojasu, nužno je očuvanje strategijske teritorijalne dubine, odnosno pune kontrole nad slabo naseljenim pograničnim područjima, na kojima neretko postoji značajno prisustvo etničkih manjina, kao što je to slučaj sa provincijom Sinđijang, gde separatistički pokreti uživaju manje ili više otvorenu podršku geopolitičkih rivala NR Kine. Nadalje, izvan sopstvenih granica Peking se u većem broju suočava sa rivalski ili čak antagonistički postavljenim susedima, nego li sa partnerima. Geostrateški izlaz ka Pacifiku je za Peking zaprečen nizom ostrvskih lanaca koje se nalaze pod kontrolom Vašingtona i njegovih saveznika kao što su Japan, Južna Koreja, Filipini, pa i Australija posmatrano na širem planu. Slično tome, Vijetnam, komunistička država koja pripada siničkoj civilizaciji[6] i koja je pretrpela milionske žrtve u ratu protiv SAD, se poslednjih godina iz straha od kineske dominacije sve više vezuje uz Vašington, čime se zaoštrava konflikt u Južnom kineskom moru i stvaraju pretpostavke za moguće ugrožavanje pristupa Kine Indijskom okeanu kroz Malajski moreuz, u saradnji sa drugim regionalnim akterima. U strategijama okruživanja Kine koje se sprovode iz Vašingtona, sve značajnija uloga se daje mnogoljudnoj Indiji, pa se stoga u poslednje vreme i region Istočne Azije ili Zapadnog Pacifika u SAD sve češće naziva Indo-pacifičkom zonom, čiji se obuhvat prostire od Karačija do Kamčatke. Iako danas strategijski kapaciteti Delhija nisu veliki u poređenju sa Pekingom, posmatrano na duži rok Indija bi shodno svojim nerealizovanim potencijalima mogla predstavljati ozbiljnog makro-regionalnog rivala Kini. Upravo zbog podozrenja koje vlada u odnosima sa Indijom, ali i zbog nesigurnosti pristupa Malajskom moreuzu, Peking sve intenzivnije razvija saradnju sa Pakistanom, za koji se već može reći da predstavlja najvažnijeg regionalnog saveznika Kine. Izgradnja brzih železničkih i drumskih veza preko teško pristupačnog masiva Karakoruma predstavlja možda i najvažniji projekat u sklopu kineskog mega-projekta Pojas i put, jer će na taj način Peking preko teritorije Pakistana otvoriti sigurnu rutu ka Indijskom okeanu i dalje u pravcu Bliskog istoka, sa kojeg Kina uvozi značajne količine energenata, a Peking je još od ranije preuzeo vlasništvo nad pakistanskom lukom Gvadar. Sagledavajući dalje kinesko susedstvo kretanjem u pravcu kazaljke na satu, nailazi se na niz država Centralne Azije, kao i na Mongoliju, što su sve države u kojima Kina ima otvoren prostor za projekciju sopstvenog ekonomskog prisustva, ali čiji su kapaciteti srazmerno mali i potrebno je u najmanju ruku više decenija da bi se uz velika novčana ulaganja njihovi potencijali aktivirali. Na kraju, jedini kopneni sused na istočnim granicama Kine sigurno predstavlja veliku glavobolju za stratege u Pekingu. Iako, naime, između Severne Koreje i Kine nema otvorenih političkih pitanja, a zvanični Pjongjang smatra Peking svojim dragocenim saveznikom, sama Kina nema previše razloga za zadovoljstvo politikom režima u Severnoj Koreji. Dok s jedne strane teritorija Severne Koreje predstavlja korisnu tampon zonu koja Kinu razdvaja od Južne Koreje i Japana, sa druge strane režim u Pjongjangu svojim često nepredvidivim ponašanjem i odbijanjem denuklearizacije daje povoda za trajno prisustvo američkih trupa u Južnoj Koreji, pa donekle i u Japanu, što Peking sasvim razložno smatra pretnjom. Na koncu, preostaje pitanje stvarnih perspektiva za razvoj odnosa Kine sa svojim najmoćnijim susedom. Iako na prvi pogled stvaranje osovine koja bi obuhvatila rusku vojnu moć i kinesku ekonomiju deluje kao dobitna kombinacija, ulazak u takav asimetričan savez ne bi bio u najboljem interesu Moskve i verovatno na duži rok predstavlja tek sekundarnu opciju na koju će Rusija biti prinuđena ukoliko se nastavi agresivno ponašanje zapadnih sila prema njoj. Osim toga, ogromna prostranstva Sibira na kojima se intenzivno smanjuje ionako mali broj stanovnika već se nalaze pod demografskim pritiskom ilegalnih kineskih naseljenika i nije teško zamisliti scenario u kojem bi se negde tokom XXI veka između Pekinga i Moskve moglo otvoriti pitanje kontrole nad delom tog prostora.

Pored samog Tajvana, vlasti nepriznate Republike Kine kontrolišu i niz ostrva koje se nalaze sa druge strane Tajvanskog moreuza. Najveće od njih, ostrvo Kinmen, ima populaciju od preko 150.000 ljudi
Strateška saradnja sa Pakistanom obezbeđuje NR Kini geopolitički izlaz na Indijski okean. Ukupan iznos kineskih investicija u razvoj saobraćajne i energetske infrastrukture Pakistana premašio je 62 milijarde dolara.

Od svih uobičajeno razmatranih parametara moći, NR Kina nesumnjivo postiže najbolje rezultate na polju ekonomije. Posmatrajući period od 1979. do 2018. godine, Kina je uspevala da udvostruči obim svoje ekonomije svakih osam godina, uz prosečnu stopu rasta od blizu 10 procenata. Međutim, već koncem prethodne decenije postaje primetan trend usporavanja stope privrednog rasta, koja i dalje dostiže značajnih 6%, ali je daleko od recimo 14% koliko je bila u 2007. godini. Po prognozama vodećih svetskih finansijskih institucija, usporavanje kineskog rasta će se nastaviti i u narednoj deceniji, u kojoj će prosečan rast kineskog bruto domaćeg proizvoda iznositi 4,6%, a mogao bi biti još i niži u slučaju zaoštravanja trgovinskih ratova sa SAD[7]. Jedan od osnovnih faktora koji uslovljava ovo usporavanje privrednog rasta jeste smanjenje raspoložive radne snage, što proizilazi iz opštih demografskih trendova kojima je Kina izložena. Kao posledica decenijama primenjivane “politike jednog deteta”, ali i drugih faktora poput procesa urbanizacije, te unapređenja obrazovanja, uspostavljeni su ireverzibilni demografski trendovi opadanja broja stanovnika. Uz prosečnu stopu fertiliteta koja po zvaničnim podacima iznosi svega 1,2 čak i u slučaju da se ona značajno uveća i premaši 1,4 živorođene dece po ženi u fertilnom dobu, ukupna populacija NR Kine bi se do kraja veka mogla praktično prepoloviti na 750 miliona žitelja. Takvi trendovi će za posledicu imati to da će do 2040. godine četvrtinu stanovništva NR Kine činiti penzioneri, a da će do 2050. prosečna starost stanovnika biti 50 godina. No, ukoliko bi prosečna stopa rađanja pala na 1,0 ili čak niže, što je već slučaj u Singapuru, Hong Kongu i velikim kineskim gradovima poput Pekinga i Šangaja, ukupan broj stanovnika NR Kine bi do kraja veka pao na svega 560 miliona, ne mnogo više od pretpostavljenog broj stanovnika SAD u tom momentu[8].

Bruto domaći proizvod NR Kine je u prethodnim decenijama vrtoglavo rastao. Tako visoke stope privrednog rasta neće biti dostižne u XXI veku, ali daleko od toga da se Peking suočava sa opasnošću od ekonomske stagnacije

Još jedna bitna dimenzija moći, od koje će u značajno zavisiti kapaciteti za realizaciju ambicioznih planova državno-partijskog rukovodstva u Pekingu jeste i ovladavanje visokim tehnologijama. Ne čudi stoga što se već danas jedan od najoštrijih sukoba SAD i NR Kine odvija na planu razvoja i implementacije mreža za prenos podataka pete generacije. Zauzevši isprva poziciju snabdevača jeftinom robom široke potrošnje, kineski proizvođači su vremenom ovladavali tehnologijama koje su omogućile izradu artikala višeg nivoa sofistikacije, što je barem delom bila posledica rasprostranjene “šanzai kulture” kopiranja i krivotvorenja, bez striktnih pravila o poštovanju intelektualne svojine propisanih sa državnog nivoa. Posmatrano na duži rok, kapaciteti NR Kine da izraste u veliku silu na polju geotehnologije zavisiće od uspeha u daljem razvoju obrazovanja i inovacija, kao i od toga hoće li uspeti da zadrži kohorte talentovanih istraživača na svojim univerzitetima i institutima. Iako se prvi kineski univerzitet nalazi tek na 29. mestu prestižne Šangajske liste, a ispred njega se nalazi čak 20 univerziteta iz SAD, četiri iz Velike Britanije, te po jedan iz Francuske, Švajcarske, Kanade i Japana[9], postoje i određeni pokazatelji po kojima NR Kina ima osnovane pretpostavke za napredak na ovom polju. Naime, ma koliko neozbiljno delovalo na prvi pogled, veoma su indikativni podaci do kojih se došlo studijom koju je ugledna istraživačka kuća Heris (Harris Poll) sprovela 2019. za potrebe kompanije Lego (Lego). Tim je istraživanjem, naime, obuhvaćeno 3.000 dece starosti od 8 do 12 godina iz SAD, Velike Britanije i NR Kine, kojima je postavljeno klasično pitanje čime bi želeli da se bave kad odrastu, uz ponuđenu listu atraktivnih zanimanja. Deca iz Velike Britanije i SAD su se većinom opredelila za “zanimanje” vlogera/jutjubera, dok su deca iz Kine nadmoćnom, natpolovičnom većinom optirala za to da postanu astronauti[10]. Shodno tim rezultatima, nije teško zaključiti u kojoj od tri države postoje najveći potencijali za razvoj nauke i tehničke kulture.

Nijedan od kineskih univerziteta nije rangiran među prvih 20 na planeti, dok se u prvih stotinu svetskih univerziteta na prestižnoj Šangajskoj listi nalazi svega šest iz NR Kine

 

Rezultati navedenog istraživanja stoje u tesnoj vezi sa još jednim faktorom moći, a to su kreativni potencijali društva, njegova vitalnost i stepen kohezije. Uprkos pomenutim demografskim trendovima starenja, koji će tek doći do punog izražaja u narednim decenijama, kinesko društvo pokazuje znakove vitalnosti. Veoma su korisna zapažanja francuskog politikologa Dominika Mojsija, koji ocenjuje da se “nada preselila sa Zapada na Istok”, te da danas u Kini, kao i u još nekih državama Azije, upravo nada predstavlja dominantnu društvenu emociju, dok je u najvećem delu država razvijenog zapada uključujući i SAD to strah[11]. Naravno, mora se imati u vidu i izloženost Kineza, prevashodno mlađe životne dobi uticajima globalizacije, koji bi mogli delovati na izmenu društvene svesti, ali dubok istorijski temelj i ogromne razlike u odnosu na anglo-saksonsku kulturu čine Kineze znatno otpornijim na procese akulturacije nego li mnoge druge narode. Iako mnogi ukazuju na potencijalnu neadekvatnost suštinski jednopartijskog, komunističkog državnog uređenja privrednom modelu koji je primarno tržišno orijentisan i procenjuju da bi evidentni porast životnog standarda stanovništva mogao dovesti po zahteva za tzv. demokratizacijom i ukidanjem političkog monopola KPK, pa i do ozbiljnijih separatističkih tendencija[12], za sada ne postoje jasnije naznake da se državno-partijsko rukovodstvo sa takvim izazovima zaista suočava. Štaviše, jedna od prvih politikoloških studija posvećena efektima krize izazvane pandemijom korona virusa, navodi da uspeh pojedinih država u prevladavanju krize ne zavisi toliko od bogatstva, niti od modela društvenog uređenja, već prevashodno od stepenja uzajamnosti i poverenja između stanovništva i državnog rukovodstva, te da je upravo to izdvojilo NR Kinu kao jednu od najuspešnijih država[13].

Na samom kraju, uspeh u dostizanju ambiciozno postavljenih ciljeva državno-partijskog rukovodstva NR Kine neće zavisiti isključivo od delovanja samih Kineza, već u značajnoj meri i od toga kakvu će politiku spram Pekinga voditi drugi važni međunarodni akteri, a pre svega SAD kao jedina postojeća svetska supersila. Odnose Vašingtona i Pekinga je nužni sagledavati u ključu tzv. Tukididove zamke, u kojoj etablirana, dominantna sila ne može mirno da posmatra uspon sile izazivača i po prirodi stvari nastoji da taj uspon osujeti, a brojni primeri iz istorije nas uče tome da u takvim okolnostima hegemonska sila neretko poseže i za ratom. S tim u vidu, za očekivati je da u narednim decenijama svedočimo intenzivnim obračunima SAD i Kine na planu međunarodne trgovine, te borbi za uticaj u pojedinim delovima sveta, ali se ne može u potpunosti isključiti ni mogućnost vojnog sukoba. Nekadašnji komandant američkih kopnenih snaga u Evropi general Frederik “Ben” Hodžis procenjuje da postoji velika verovatnoća oružanog sukoba SAD i NR Kine do početka 30-ih ovog veka[14]. To se u izvesnoj meri poklapa sa procenama drugih autora, koji govore o tome da bi usporavanje brzine privrednog rasta Kine, uz druge već navedene izazove pred kojima se Peking nalazi, moglo na duži rok da obuzda ekspanziju Središnjeg carstva, te da dovede do novog ravnotežnog stanja na globalnom planu, koje bi moglo biti stabilno poput perioda Hladnog rata u drugoj polovini XX veka. Međutim, pre nego što se takva ravnoteža uspostavi, sledi period u kojem će postojati izražena opasnost od oružanog sukoba dva velika trans-pacifička rivala[15].

Indo-pacifička komanda oružanih snaga SAD raspolaže efektivom koju čini 375.000 ljudi, preko 200 brodova uključujući i pet grupa nosača aviona, te blizu 2.500 borbenih letelica. Periodično sprovođenje tzv. misija slobodne plovidbe kroz Južno kinesko more po pravilu podiže sigurnosne tenzije u regionu

Sve u svemu, nije nimalo lako izneti konačnu ocenu o tome kakve su pretpostavke za realizaciju velike strategije NR Kine u XXI veku, imajući u vidu izrazito udaljen horizont predviđanja. Kako to popularni matematičar i filozof Nasim Nikolas Taleb uviđa, “povećana kompleksnost sveta je umanjila korist od naše sposobnosti izrade modela i predviđanja – što ukazuje na sve veću ulogu nepredvidivog”[16]. Ipak, moraju se uzeti u obzir izvanredni rezultati koje je NR Kina ostvarila u prethodnim decenijama, a koji daju na kredibilnosti planovima za novo vreme. Uzmimo za primer samo to da je Peking za svega 35 godina eliminisao siromaštvo. Korišćenjem univerzalnog merila koji stopu apsolutnog siromaštva postavlja ispod lestvice od 1,9$ raspoloživih pojedincu na dnevnom nivou, Kina je udeo siromašnog stanovništva u populaciji svela sa 88% u 1981. na 0.5% u 2016. godini[17]. S tim u vidu, dostizanje ideala “umereno prosperitetnog društva” do 2050. godine ne deluje nimalo nerealno. No, vraćajući se na izlaganje predsednika Sija na 19. Kongresu KPK i izloženu viziju razvoja Kine do polovine XXI veka, upravo nedovoljna određenost u formulacijama ciljeva, te odsustvo jasnije postavljenih indikatora uspeha, ostavlja prostor za to da svaki vidljiviji napredak kojeg će svakako u naredne tri decenije biti, bude predstavljen kao puna realizacija ciljeva koje je postavio treći lider partije čija je misao uneta u ustav KPK. Da li će pritom NR Kina zaista u XXI veku preuzeti primat na globalnom planu u skladu sa svim posmatranim parametrima moći, prevazilazi razumne okvire mogućeg predviđanja i bolje je uzdržati se od pokušaja davanja iole egzaktnijeg odgovora na to pitanje.

 

 

  1. http://www.xinhuanet.com/english/download/Xi_Jinping’s_report_at_19th_CPC_National_Congress.pdf
  2. https://warontherocks.com/2019/10/make-china-great-again-xis-truly-grand-strategy/
  3. https://www.foreignaffairs.com/articles/east-asia/2020-07-08/taiwan-next-hong-kong
  4. https://www.taiwannews.com.tw/en/news/3951560
  5. https://www.taiwannews.com.tw/en/news/4034891
  6. Semjuel Hantigton, Sukob civilizacija, Podgorica – Banja Luka, 2000, str. 48.
  7. https://www.spglobal.com/marketintelligence/en/news-insights/trending/gofxsdup_3v7m-h94c0i6g2
  8. Darrel Bricker, John Ibbitson, Empty Planet: The Shock of Global Population Decline, London, 2009, str. 163.
  9. http://www.shanghairanking.com/ARWU2020.html
  10. https://www.businessinsider.com/american-kids-youtube-star-astronauts-survey-2019-7
  11. Dominik Mojsi, Geopolitika emocija, Beograd, 2012.
  12. Branko Milanović, Globalna nejednakost, Novi Sad, 2016, str. 143-6.
  13. Ivan Krastev, Is It Tomorrow Yet?: Paradoxes of the Pandemic, London, 2020.
  14. https://www.businessinsider.com/ben-hodges-us-army-europe-chief-likelihood-of-war-with-china-15-years-2018-10
  15. https://www.foreignaffairs.com/articles/united-states/2020-12-17/competition-china-could-be-short-and-sharp
  16. Nasim Nikolas Taleb, Crni labud: uticaj krajnje neverovatnih zbivanja, Smederevo, 2017, str. 134.
  17. https://data.worldbank.org/indicator/SI.POV.DDAY?locations=CN