fbpx

PREDSEDNIČKI I LOKALNI IZBORI U CRNOJ GORI 2018. GODINE – NA JUGOZAPADU NIŠTA NOVO

06/04/2018
Autor :
Analize/Geopolitika

PREDSEDNIČKI I LOKALNI IZBORI U CRNOJ GORI 2018. GODINE

NA JUGOZAPADU NIŠTA NOVO

April i Maj su u Crnoj Gori bili obeleženi važnim političkim događajima.
Prvo su 15. aprila održani redovni predsednički izbori, treći od sticanja nezavisnosti 2006. godine, da bi 20. i 27. maja bili održani izbori u Podgorici i u još jedanaest opština (Baru, Bijelom Polju, Šavniku, Žabljaku, Plužinama, Danilovgradu, Pljevljima, Kolašinu, Plavu, Rožaju i gradskoj opštini Golubovci).

Ovi izbori su pokazali raspoloženje građana nakon pristupanja Crne Gore NATO paktu, trendove podrške centralnoj partiji vladajuće koalicije, novi raspored među opozicionim političkim snagama i raspoloženje građana kako se bližimo polovini mandata aktuelnog saziva parlamenta.

Na aprilskim i majskim izborima, potvrđeno je nekoliko trendova koji zaslužuju detaljniju analizu.

Odziv na prethodnim predsedničkim izborima 2013. godine je iznosio 326,803 birača.

REZULTATI LOKALNIH IZBORA U PODGORICI

Popularnost lidera DPS Mila Đukanovića, nadilazi popularnost ove partije i upravo Đukanović se može posmatrati kao ključna figura koja je sposobna da motiviše ne samo sve birače DPS, već i njoj bliskih partija. Posmatrajući predizbornu kampanju, mogao se steći utisak da su opozicioni politički prvaci postali naglo demotivisani nakon što je DPS obznanio da će upravo lider ove partije biti kandidat na izborima. Do tada gromke političke izjave, zamenjene su pasivnošću i naglim preusmeravanjem političkog fokusa na majske lokalne izbore.

ODNOS OPOZICIJE PREMA PREDSEDNIČKIM IZBORIMA

 

Lideri građanskih opozicionih političkih opcija Aleksa Bečić (predsednik političke partije „Demokrate“, bivši funkcioner Socijalističke narodne partije) i Dritan Abazović (predsednik političke partije „Ujedinjena reforsmka akcija“ – URA, bivši funkcioner političke partije „Pozitivna Crna Gora“), su tokom kampanje potpisali koalicioni sporazum o zajedničkom nastupu u Podgorici na lokalnim izborima i time na vrlo eklatantan način stavili do znanja koji su izbori za njih od veće važnosti.

 

Upravo Demokrate su u ime opozicione sabornosti odlučile da ne kandiduju svog lidera, već stanu iza zajedničkog opozicionog kandidata. No, moglo bi se zaključiti da je izuzev želje za opšteopozicionom sabornošću, ova odluka sadržala i druge motive.

Demokrate su na ovaj način sačuvale finansijske i druge resurse za majske lokalne izbore, očigledno unapred ocenjujući da je lider DPS i dalje politički neprikosnoven, te da se pored Đukanovićeve lične popularnosti, moćni politički mehanizam DPS koji vrlo vešto koristi apsolutno sve resurse koji mu stoje na raspolaganju, ne može savladati. Stoga Demokrate svoju pažnju preusmeravaju na Podgoricu, sa nadom da će se ponoviti slično raspoloženje birača kao 2013. godine kada je u glavnom gradu kandidat ujedinjene opozicije Miodrag Lekić osvojio na predsedničkim izborima više glasova od kandidata vlasti, bivšeg predsednika Filipa Vujanovića, odnosno sa parlamentarnih izbora 2016. godine, kada su opozicione stranke osvojile više glasova od stranaka vlasti.

Demokrate su ovim savezom napokon započele sa davanjem odgovora na pitanje, kakvo je ideološko i naročito identitetsko usmerenje ove partije?

Od osnivanja Demokrata Aleksa Bečić se fokusirao na teme korupcije u javnom sektoru, organizovanog kriminala, nezaposlenosti, ugroženih socijalnih kategorija, infrastrukturnih problema, sve vreme se trudivši da izbegne konkretan odgovor na pitanja koja se tiču službenog jezika, statusa Srpske pravoslavne crkve, priznavanja nezavisnosti Kosova i Metohije, pa čak i pristupanja NATO paktu, iako je stav ove partije glasio da o učlanjenju u NATO treba da odlučuju građani na referendumu,
Bečić nije otvoreno izneo stav kako bi on lično ili njegova partija
u takvoj referendumskoj kampanji nastupili.

Bečić i Abazović

Bečić odbija i da se izjasni javno da li je vernik, kojoj crkvi pripada, kako se zove jezik kojim govori, dok po pitanju Kosova i Metohije izjavljuje kako je u vreme donošenja odluke Podgorice da prizna Kosovo i Metohiju „osećao nezadovoljstvo“, ali da su danas
Crna Gora i Srbija suverene države, te da on nema nameru „uređivati međudržavne odnose Srbije i Kosova“.  Bečić i Demokrate takođe smatraju da je proces osamostaljivanja Crne Gore 2006. godine bespovratan i ne dovodi u pitanje nezavisnost ove države niti ostavlja mogućnost za reviziju istog.

Čvršćim savezom sa URA, koja je deklarisana proatlantska opcija i koja iako građanskih pogleda, ima vrlo jasan i afirmativan stav spram priznavanja nezavisnosti Kosova i Metohije, Demokrate daju izvestan signal, kakvu bi politiku zastupali na spoljnom i identitetskom planu, ukoliko bi preuzeli vlast. Naravno, lokalna koalicija ne daje nužno i definitivan odgovor na ova pitanja.

Ono što je ponovo obeležilo kampanju i to za lokalne izbore, jesu oštri sukobi unutar opozicije. Gotovo da nije bilo dana u kom čelnici koalicije Demokrate-URA sa jedne i Demokratskog fronta sa druge strane, nisu razmenjivali teške optužbe koje su suprotnu političku opciju trebale da optuže za saradnju sa režimom. Do ovog sukoba je došlo samo nekoliko nedelja po objavljivanju saveza uoči predsedničkih izbora i zajedničke  podrške DF, Demokrata, URA, SNP, UCG, nezavisnom kandidatu Mladenu Bojaniću.

MILO ĐUKANOVIĆ

 

Mladen Bojanić je ekonomista, bivši član političke partije Pozitivna Crna Gora i njen bivši narodni poslanik. Godine 2014. napustio je ovu opciju nakon sukoba sa liderom partije Duškom Pajovićem, pošto je odlučeno da Pozitivna podrži Vladu Mila Đukanovića, a sa opravdanjem da se to čini kako bi bio okončan proces pristupanja Crne Gore NATO paktu.

Relativno poznat široj javnosti, političar bez afera, otvoreni protivnik pristupanja NATO alijansi, etnički Crnogorac koji govori srpskim jezikom, ubeđeni pristalica pristupanja Crne Gore Evropskoj Uniji, što je kroz čitavu kampanju naglašavao, Bojanić je percipiran kao kandidat iza kog može stati i proruski Demokratski front i proatlantska URA. Iako je imao kapacitet pomirenja i obuhvatanja šireg spektra birača, od onih koji se zalažu za neku formu zajedničkog života sa Srbijom, do onih koji su ogorčeni protivnici revidiranja crnogorske samostalnosti, Bojanić nije bio tako shvaćen od strane opozicionih vođa. Zapravo, lideri ovih partija su više energije usmeravali na lokalne izbore, još dok su trajale kampanje za predsedničke i Mladena Bojanića su doživljavale kao kandidata koji će rutine radi, istrčati izbornu trku. Odličan rezultat Bojanića, u atmosferi u kojoj se u javnosti samo nagađalo sa kolikom će razlikom Đukanović trijumfovati, dovoljno govori o nezrelom promišljanju većine opozicionih lidera, koji su svojim stavom i pasivnošću, zapravo onemogućili Bojanića da se u pravom smislu te reči, politički suprotstavi Đukanoviću.

Što iz geopolitičkih razloga, što zbog sopstvenog pozicioniranja, SDP Ranka Krivokapića je odlučila da nastupi odvojeno od ostatka opozicije, kandidujući harizmatičnu Draginju Vuksanović. Ovaj potez se ispostavio kao odličan, pošto je Vuksanović osvojila osetno više glasova nego SDP na parlamentarnim izborima 2016. godine, kada su se zaustavili na 5%. Ipak, ni uspeh Draginje Vuksanović i prelazak 8% na predsedničkim izborima, nije pomogao pomalo čudnoj koaliciji SDP-a i DEMOSA, bivšeg ambasadora u Rimu i bivšeg predsedničkog kandidata Miodraga Lekića, pošto je u Podgorici zabeležen težak debakl i rezultat od 2.9%, koji je ostavio koaliciju ispod cenzusa od 3% koliko iznosi na svim nivoima u Crnoj Gori.

DPS I KOALICIONI PARTNERI

 

Takođe, pokazalo se i da je jedinstvo DPS sa svojim predizbornim partnerom skromne političke snage Liberalnom partijom Andrije Popovića, sada daleko čvršće nego li u prethodnih četiri do šest godina, kada je znalo biti praćeno čak i povremenim, otvorenim sukobima u javnosti, ali i odsustvom jedinstva na lokalnom nivou. Liberali su danas privrženi saradnji sa DPS i povremena oštra kritika ka većem koalicionom partneru, koja je bila izražena naročito u periodu 2012.-2016. godine, više nije uočljiva.

Ne samo da je ojačano jedinstvo predizborne koalicije DPS sa svojim partnerom vrlo skromne političke snage u vidu LP, već je to učinjeno i sa drugim koalicionim partnerima.

Istina, odnos na relaciji Demokratska partija socijalista – Hrvatska građanska inicijativa nikad nije bio upitan. HGI je dugogodišnji pouzdani partner DPS, kako na lokalnom nivou u Tivtu i Kotoru, tako i u crnogorskom parlamentu. Šta više, DPS se i tokom političkih kampanja trudi i pomaže HGI u cilju da dobije dovoljno glasova, kako bi osvojila mesto koje je predviđeno za pripadnika hrvatske manjine. Naime, da bi HGI osvojila jedan mandat, dovoljno je da zadobije poverenje najmanje 0.35% građana izašlih na birališta. Kako se broj Hrvata u Boki Kotorskoj, gde je ova nacionalna zajednica koncentrisana, bitno smanjio s obzirom na činjenicu da crnogorski Hrvati, kao i drugi Hrvati sa prostora bivše Jugoslavije, imaju pravo na državljanstvo Republike Hrvatske, te da u izvesnoj meri napuštaju Crnu Goru i odlaze put država članica Evropske Unije, sam poduhvat uključivanja HGI u parlament je postao teži.

Stoga je zanimljivo obratiti pažnju na izborne rezultate 2016. godine, kada su birani poslanici Skupštine Crne Gore. HGI je osvojila određeni broj glasova u opštinama i gradovima širom Crne Gore u kojima Hrvata nema ili su u pitanju pojedinci koji žive u ovim sredinama.

Pljevlja: 16 (Hrvata po popisu iz 2011.) – 25 (glasova za HGI).

Podi (Herceg-Novi): 8 (Hrvata po popisu iz 2003.) – 25 (glasova za HGI).

Andrijevica: 2 (Hrvata po popisu iz 2011.) – 7 (glasova za HGI).

Šavnik: 1 (Hrvat po popisu iz 2011.) – 3 (glasa za HGI).

Osetno bolji rezultati HGI u sredinama u kojima ranije gotovo da nije bilo birača ove partije, koincidirali su sa padom podrške HGI u nekadašnjim uporištima ove stranke, u Tivtu i Kotoru. Teško je poverovati s obzirom na izraženu lojalnost HGI ka DPS, da se stariji koalicioni partner nije bavio „strateškim glasanjem“ 2016. godine.

Odnos sa Bošnjačkom strankom, naročito njenim pojedinim odborima i horizontalno poređanim strukturama je često bio daleko od čvrstog i zadovoljavajućeg, naprotiv.

Predsednici lokalnih odbora BS u Petnjici Adnan Muhović i odbora u Plavu
Orhan Šahmanović otvoreno su nastupali ne samo protiv lokalnih čelnika DPS u svojim sredinama, već i protiv DPS u celini, neretko targetirajući i samog Đukanovića.

Pa ipak, nakon teškog poraza koji je od strane Đukanovićeve stranke nanet Adnanu Muhoviću, do tada suverenom lideru BS u opštini Petnjica i ogorčenom protivniku DPS-a, na lokalnim izborima 2017. godine, kao i nakon isključivanja iz BS Orhana Šahmanovića neposredno pred lokalne izbore u Plavu, a na kojima je je Šahmanović nastupio sa sopstvenom listom i osvojio samo jedan mandat, najznačajniji protivnici DPS-a unutar BS i interna opozicija Rafetu Husoviću, Đukanoviću bliskom lideru BS, su politički marginalizovani. Interesantno je i to, da je Šahmanović zajedno sa liderima Demokratskog fronta Andrijom Mandićem i  Milanom Kneževićem, bio gost Ramzana Kadirova predsednika Čečenske Republike početkom 2017. godine, u jeku diplomatskog sukoba na relaciji Podgorica-Moskva.

Jedina neuralgična tačka za Đukanovića, kada je u pitanju odnos sa BS tako ostaju Rožaje. Jer, za razliku od Petnjice na kojoj je već na vlasti i Plava, gde će zajedno sa Brajovićevim Socijaldemokratama i verovatno BS u naredne četiri godine činiti vlast, u opštini Rožaje su još jedan lokalni lider iz redova BS Ejup Nurković i lista BS odneli apsolutnu pobedu i ubedljivo porazili lokalni DPS.

Lokalni DPS od napuštanja vlasti u ovoj opštini tereti Nurkovića zbog navodnog nezakonitog otpuštanja članova DPS iz opštinske uprave i javnih preduzeća.
Ipak, uprkos oštrim obračunima na lokalu, Nurković za razliku od Šahmanovića nije dovodio u pitanje liderstvo Husovića, niti je poput Muhovića ulazio u otvorene sukobe sa centralom DPS i izazivao Đukanovića lično. Naprotiv, Nurković je lojalno podržao Đukanovića na predsedničkim izborima i aktivno učestvovao u njegovoj kampanji.

Odnos DPS i Socijaldemokrata Ivana Brajovića, partije koja je nastala nakon rascepa unutar Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića, a nakon odluke da se napusti dugogodišnja koalicija sa DPS, je veoma čvrst i očito izgrađen na solidnim osnovama, uvezan obostranim interesima. Socijaldemokrate u dogovoru sa DPS nastupaju samostalno tamo gde je procena obe partije da se u dve kolone može uzeti veći broj glasova, dok tamo gde se sinergetskim momentom osvaja viši procenat, Socijaldemokrate nastupaju sa starijim koalicionim partnerom. SD su i prva partija koja je podržala Mila Đukanovića za predsedničkog kandidata nakon DPS i partija koja je čak ugostila Đukanovića na sednici sopstvenog Glavnog odbora, pre nego što je doneta odluka o podršci.

MILO ĐUKANOVIĆ

 

PRODOR NA SEVER

 

DPS nastavlja sa svojim političkim prodorom na sever Crne Gore. Opštine koje su godinama važile za izrazito nenaklonjene Milu Đukanoviću, polako se pretvaraju u bastione podrške Demokratskoj partiji socijalista. Naročito je interesantno što je reč o opštinama sa apsolutno ili relativno većinskim srpskim življem, u kojima gotovo listom, apsolutna većina građana svoj maternji jezik naziva srpskim.

Pljevlja – shodno popisu iz 2011. godine u ovoj opštini je živelo 57.07% etničkih Srba, dok je 67.52% građana govorilo srpskim jezikom kao maternjim.

Na lokalnim izborima maja meseca 2018. godine, koalicija predvođena DPS osvaja 53.60% glasova. DPS je na vlast u ovoj opštini došao u prethodnom izbornom ciklusu. Uprkos tome što su na lokalnom nivou postavljana i neka identitetska pitanja, pa su tako lokalni predstavnici DPS najavili promenu naziva centralne gradske ulice, koja se danas zove po kralju Petru Prvom Karađorđeviću, DPS je u ovoj, većinski srpskoj opštini, zabeležio trijumf.

Poređenja radi, 2006. godine, u opštini Pljevlja je 9,115 ili 36.28% građana podržalo nezavisnost Crne Gore, 16,009 ili 63.72% je bilo protiv, uz izlaznost od 25,268 ili 90.62%.

Da je reč o kontinuitetu koji nije vezan samo za lokalne prilike, govori i podatak da je Milo Đukanović u ovoj opštini osvojio 9,477 glasova, od 18,261 važećih na aprilskim predsedničkim izborima.

Andrijevica  – uz Pljevlja i Plužine, ovo je jedina opština koja broji natpolovičnu srpsku većinu u Crnoj Gori. Godine 2011. ovde je živelo 61.86% Srba, dok je 76.97% građana svoj maternji jezik nazivalo srpski. U ovoj opštini DPS nije prvi put došao na vlast 2016. godine, ali je te godine zabeležio ubedljiv trijumf i ukupno sa partnerima iz Brajovićevog SD osvojio blizu 61%.

Na referendumu o državno-pravnom statusu Crne Gore 2006. godine, u ovoj opštini je za nezavisnost glasalo 27.74% ili 1,084 lica, dok je za opciju zajedničke države bilo 72.26% ili 2,824 lica, uz izlaznost od 89.91% ili 3,928 birača.

Na aprilskim predsedničkim izborima, od 3,072 važeća listića, na 2,048 je bilo zaokruženo ime Mila Đukanovića. Dakle, Đukanović je kao zajednički kandidat vlasti, ostvario bolji rezultat nego DPS i srodne partije na lokalnim izborima 2016. godine.

Ukoliko ovu situaciju pogledamo i iz druge perspektive i Đukanovićevom rezultatu dodamo 59 glasova Draginje Vuksanović, koja dolazi iz otvoreno opozicionog, ali i oštro proindependističkog SDP Ranka Krivokapića, lako je zaključiti da opcija koja je iznela projekat crnogorske nezavisnosti, danas u ovoj opštini uživa podršku koja je za preko 30 procentnih poena veća od one iz 2006. godine.

Bijelo Polje – U ovoj opštini nema apsolutne etničke većine, ali relativnu većinu čine Srbi. Na popisu 2011. godine Srba je bilo 35.96%, a srpski je kao maternji označilo 44.99% građana. Pored Srba, u ovoj opštini najbrojniji su Bošnjaci sa 27.34% i Crnogorci sa 19.13%.

Na referendumu 2006. godine, većina građana ove opštine, njih 55.69% ili 19,405 građana glasalo je za nezavisnost, dok je 44.31% ili 15,437 bilo protiv izdvajanja
Crne Gore.

Na majskim lokalnim izborima, koalicija predvođena DPS je u ovoj opštini ostvarila apsolutnu pobedu, osvojivši blizu 59% glasova. Ako bismo tome dodali i 7% podrške za SDP Ranka Krivokapića, došli bismo do podrške separatističkoj opciji iz 2006. godine za oko 11 procentnih poena većoj, nego što je to bio slučaj na referendumu.

Ova procena još više dobija na značaju ukoliko se sagledaju rezultati aprilskih predsedničkih izbora u ovoj opštini. Od važećih 24,633 listića, Đukanović je osvojio 14,386 glasova. Valja napomenuti i da je kandidat SDP-a Ranka Krivokapića,
Draginja Vuksanović u ovoj opštini osvojila 2,121 glas.

Kolašin  – opština u kojoj je do majskih izbora DPS bio u opoziciji, biće pridodata spisku lokalnih samouprava koje vode kadrovi Đukanovićeve partije. DPS je ovde osvojio pojedinačno najveći broj glasova 39,01%, a uz podršku SD sa 8,59% i verovatno jedne grupe građana sa 9,7%, u prilici je da formira vlast. Kolašinom je DPS vladao do 2014. godine, kada su ga ponovo preuzele opozicione snage. Poraz iz 2014. godine doživljavao se kao udarac projektu preuzimanja severa, pogotovo u kontekstu poraza u Beranama iz istog perioda. Ipak, iako su Berane i nakon poslednjih lokalnih izbora iz marta ove godine, ostale u opozicionim rukama (DF/SNP i Demokrate zajedno broje 18 odbornika, a koalicija oko DPS 17), Đukanović je uspeo da povrati Kolašin.

U Kolašinu apsolutnu većinu čine Crnogorci sa 57,42%, dok je Srba 35,75%. Ipak, kada je reč o jeziku, čak 58,25% građana govori srpski kao maternji.

Da je i Kolašin zahvatio sindrom političkih promena spram nekadašnjih nosioca nezavisnosti, govore i sledeći podaci. Na referendumu 2006. godine, uz izlaznost od 6,820 ili 92,10% za nezavisnu Crnu Goru je glasalo 2,852 građana ili 42,22%, dok je protiv secesije bilo 3,903 ili 57,78%. Na aprilskim predsedničkim izborima, na važeća 4,742 listića, Đukanovićevo ime je bilo zaokruženo na 2,201, dok je za
Draginju Vuksanović glasalo 322. Istina, u Kolašinu se ovakvi rezultati mogu tumačiti i kao apstinencija nekada unionističkih, odnosno birača prosrpskih političkih opcija.

Mojkovac – Slično kao i u Kolašinu, apsolutnu etničku većinu u ovoj opštini čine Crnogorci sa 59.12%, dok je Srba 35.47%. Ipak, srpski kao maternji jezik navodi 55.43%. U ovoj opštini su lokalni izbori održani 2017. godine i tada je DPS zabeležio apsolutnu pobedu, osvojivši nikada veći broj mandata od velikog rascepa devedesetih godina prošlog veka – 18 odnosno 3,195 glasova od 5,937 izašlih.

Svakako, ne treba smetnuti sa uma, da iz ovog mesta dolazi i aktuelni premijer
Crne Gore Duško Marković, ali i da je trend jačanja DPS na severu zemlje započeo pre njegovog dolaska na čelo Vlade Crne Gore 2016. godine.

Na referendumu 2006. godine je glasalo 6,923 birača ili 90.56%. Za nezavisnost je bilo 3,016 ili 43,93%, dok je protiv secesije glasalo 3,849 ili 56.07%.

Na aprilskim predsedničkim izborima, Milo Đukanović je u ovoj opštini podržan od strane 2,839 birača. Važećih listića bilo je 5,240.

Šavnik – Dok u Šavniku apsolutnu većinu u etničkom smislu čine Crnogorci sa 53,82%, naspram 42,42% Srba, srpski jezik kao maternji govori 57,92%.

Apsolutnu većinu na majskim lokalnim izborima, ostvarila je lista predvođena
DPS – 63,40%.

Na referendumu 2006. godine, uz izlaznost od 2,123 birača ili 92.06%, za nezavisnost je glasalo 906 ili 43.08%, dok je protiv separacije bilo 1,197 ili 56.92%.

Na aprilskim predsedničkim izborima, važećih listića je bilo 1,365 dok je za Đukanovića glasalo 804 izašlih.

Žabljak – Na Žabljaku za svega nekoliko promila apsolutnu većinu čine Crnogorci – 50.43%, dok je Srba 41.30%. Srpski kao maternji jezik govori apsolutna većina građana ove opštine – 61.00%.

Koalicija predvođena DPS je u aprilu u ovoj opštini osvojila 55.70% glasova.

Na referendumu 2006. godine, uz izlaznost od 3,096 birača ili 90.87% za odvajanje je glasalo 1,188 birača ili 38.67%, dok je protiv secesije bilo 1,884 odnosno 61.33%.

Milo Đukanović je u ovoj opštini, na aprilskim izborima osvojio 1,161 glas, od 2,240 važećih.

Ovakvi rezultati mogu se tumačiti i kao odsustvo volje birača koji su 2006. godine podržavali zajedničku državu i koji ni danas ne podržavaju Mila Đukanovića i gaje prosrpski sentiment. Međutim prostim sabiranjem glasova koje su osvojili Đukanović i Vuksanović, dolazimo i do matematičke nemogućnosti striktnog bojkota opozicionih birača i izuzetno visoke discipline onih koji su simpatizeri vlasti.

Jasno je da se izborno klatno od sticanja nezavisnosti u poslednjih dvanaest godina, pomerilo na stranu separatističkih snaga i da je Đukanovićev DPS kao najorganizovanija politička snaga i inspirator i generator ovog procesa. Od sredina gde taj proces teče nešto sporije poput Kolašina, preko uslovnog izuzetka u vidu Berana, pa do vrlo očitih primera dubinske promene političkog raspoloženja poput onog u Pljevljima i Andrijevici, jasno se mora uzeti u obzir da osetan broj građana
Crne Gore koji se i dalje izjašnjavaju kao etnički Srbi i gaje svoj nacionalni osećaj, odlučuju da podrže aktuelnu vlast i priklone joj se.

Sever je decenijama, siromašniji deo Crne Gore. Migracije koje vode iz ovih sredina su oduvek bile visokofrekventne i pojedine opštine se bore za puku egzistenciju, dok su brojne ruralne sredine potpuno opustele.

Na sve to, ove sredine koje su godinama važile za sigurno utočište opoziciji (devedesetih je Momir Bulatović pravio kongres sebi lojalnog dela DPS u Kolašinu, dok je ujedinjena opozicija „Zajedno za Jugoslaviju“ pravila završne konvencije početkom ovog veka u Pljevljima), bivaju suočene sa politički surovim izborom. Đukanović se postavlja kao neprikosnovena politička figura. Pad elana i krajnje demoralisanje opozicije, naročito one antiNATO orijentisane, nakon što je DPS baš Đukanovića kandidovao za predsednika, jasno govori da opozicija, ni ona srpsko-nacionalna, ni ona sa crnogorskim, ali ni ona sa građanskim predznakom i dalje ne veruje u sopstvene potencijale, niti da je sposobna da zbaci Đukanovića.

Suočeni sa takvim izborom, stanovnici severa, konkretno oni sa nekom vrstom osećaja pripadnosti srpskom korpusu bilo u potpunosti etnički ili delimično jezički, okreću se oportunističkom načinu razmišljanja i priklanjaju se vladajućoj opciji, umorni od čekanja na eventualni zaokret na državnoj političkoj sceni.

Sledeće pitanje koje se postavlja jeste, hoće li proces asimilacije i prevođenja etničkih Srba u Crnogorce i „srpskojezičnih Crnogoraca“ u Crnogorce koji govore „državnim“ jezikom, uzeti maha i na severu, kao što je uzeo u urbanim sredinama poput Podgorice i Nikšića. Iako je Podgorica grad sa najvećim brojem Srba u Crnog Gori, što je i logično pošto je reč o ubedljivo najnaseljenijem mestu u državi, treba biti svestan činjenice i da je Podgorica mesto u kom su Srbi shodno svom procentualnom učešću u ukupnom broju stanovnika na 17. mestu od ukupno 23 lokalne samouprave.
Sa 23.26% srpskog udela u stanovništvu, ispod Podgorice procentualno se nalaze Plav, Rožaje, Gusinje, Ulcinj, Petnjica i Cetinje.

Sudeći po potezima lokalne vlasti DPS u Pljevljima, očito je da će se obrazac jačanja „crnogorskog identiteta“ primenjivati gde god se proceni da postoji plodno tle i da neće doći do kontra efekta i otpora građana.

U onim sredinama gde se proceni da je još uvek rano za formalizaciju identitetskog pristupa poput Andrijevice ili Kolašina, stavljaće se akcenat na socijalna pitanja i očuvanje simbola iz vremena SFRJ, prema kojima vlast DPS gaji neobično dubok sentiment, spajajući prilično široko rasprostranjeno propartizansko raspoloženje u Crnoj Gori sa projektom nezavisnosti, tumačeći NOB na crnogorskom prostoru, ne samo kao socijalnu revoluciju i antifašistički ustanak, već i kao „borbu za nacionalno oslobođenje“.

MILO ĐUKANOVIĆ

 

FENOMEN OPŠTINE PLUŽINE

 

Kako je već konstatovano, DPS je najdublji proboj u opozicione opštine na severu načinio u dve od tri opštine, kojima u apsolutnim kategorijama dominira srpsko stanovništvo – Pljevljima i Andrijevici.

Ipak, treća srpska opština u Crnoj Gori – Plužine, predstavlja zaseban fenomen.

Plužine predstavljaju jednu od opština sa najnepovoljnijim komunikacijskim položajem u zemlji. Prilično udaljene od Podgorice, Plužine su u velikoj meri prepuštene same sebi. Ova opština u kraju koji se naziva Piva, broji 2,544 birača. Lokalni izbori održani su 20. maja, sedam dana pre lokalnih izbora u drugim sredinama. Na izbore je izašao 2,141 birač, odnosno visokih 85,29%. Ako uzmemo u obzir da jedan broj građana sasvim sigurno radi u nekom drugom crnogorskom gradu, Srbiji, Republici Srpskoj ili inostranstvu a da nije odjavio svoje prebivalište, možemo oceniti da je realna izlaznost od broja građana koji su se zatekli u opštini na dan glasanja i preko 90%.

Na izborima se glasalo na 26 biračkih mesta i birali su se odbornici u lokalnom parlamentu koji broji čak 30 članova. Ovde dolazimo do prvog fenomena plužinskih izbora. Za lokalni parlament nadmetalo se 143 odbornika, sa 5 izbornih lista, pošto su čak 4 izborne liste predale maksimalan broj kandidata. Ukoliko tome dodamo članove izbornih komisija na svakom od 26 biračkih mesta, posmatrače i članove opštinske izborne komisije, zaključićemo da je u sprovođenju izbornog procesa direktno učešće uzelo preko 300 punoletnih građana ove opštine.

Drugi fenomen odnosi se na činjenicu da DPS i Milo Đukanović, nikada u istoriji ni na jednom nivou nisu zabeležili čak ni relativan trijumf u Plužinama. Od 1998. godine, peti mandat zaredom, u ovoj opštini apsolutnu pobedu odnosi Socijalistička narodna partija. Dok u ostatku Crne Gore slabi i već u nekoliko ciklusa na svim važnijim izborima nastupa u koalicijama, u Plužinama predvođena lokalnim liderom Mijuškom Bajagićem, ostvaruje apsolutne pobede. U maju mesecu SNP se zaustavio na 1,143 glasova ili 53%. DPS je u ovoj opštini zabeležila jedan od težih poraza, osvojivši 337 glasova, odnosno 5 umesto dosadašnjih 6 mesta.

Iako je reč o jednoj od dve opštine sa najmanjim brojem glasača, služi kao zanimljiv primer o višedecenijskom neodstupanju i odanosti političkom konceptu. Đukanovićeva 542 glasa od važećih 1841, na interesantno manju izlaznost na predsedničkim nego na lokalnim izborima, predstavljaju maksimum koji je državna vlast u ovoj opštini mogla da dosegne.

OPOZICIONA SELIDBA NA JUG

 

Iako vesti na severu Crne Gore nisu nimalo povoljne po opoziciju, rezultati predsedničkih izbora govore o nastavku pozitivnog trenda u tri primorske opštine.

Herceg-Novi – Ovaj grad je dugo slovio kao opoziciona bastilja na Jadranu. Grad u kom živi 48.89% Srba i u kom 61.52% građana govori srpskim jezikom, je dugi niz godina bio pod opozicionom kontrolom. Ipak, nakon 2014. godine, zahvaljujući koaliciji sa lokalnim grupama građana, DPS uspeva da se domogne vlasti i u ovoj opštini.


No, kako je kriza vlasti nedugo zatim usledila, agonija nefunkcionisanja institucija koja je trajala duže od dve godine, okončana je vanrednim izborima 2017. godine, na kojima opozicija odnosi pobedu i uspeva da ponovo formira vlast.

Opoziciono raspoloženje građana Herceg-Novog potvrđeno je i na predsedničkim izborima u aprilu, pošto je od 14,532 važećih listića, na 6182 bilo zaokruženo ime Mladena Bojanića. Odličan rezultat je zabeležio i Marko Milačić sa 999 glasova, dok je Draginja Vuksanović ubeležila 1,049.

Lider DPS Milo Đukanović morao se zadovoljiti sa 5,983 glasa, što je svakako bolje nego li na parlamentarnom ili lokalnom nivou, ali i dalje nedovoljno kako bi se prešla magična brojka od 7,000 glasova koja bi DPS-u i partnerima omogućila većinu u nekom novom sazivu lokalnog parlamenta.

Kotor – Ako politička situacija u Herceg – Novom nije iznenađujući novitet, onda u Kotoru svakako jeste.

Oktobra meseca 2016. godine, DPS je onemogućen glasovima birača da formira vlast u Kotoru sa svojim koalicionim partnerima. Naime, DPS, SD, LP i HGI su ukupno uspele da ostvare 16 odborničkih mesta, dok su opozicione snage, što uključuje širok spektar od SDP-a, do DF-a, osvojile 17 mandata.

Da se sa nepovoljnim trendom nastavlja, u opštini u kojoj je broj građana koji govore crnogorski i srpski kao maternji prilično blizak (38.4%:42.3%), govore i rezultati sa predsedničkih izbora. Tako je od 10,255 važećih listića, Milo Đukanović osvojio 4,766 što je i dalje daleko od natpolovične većine koja je DPS-u i partnerima neophodna.

Budva – crnogorski turistički centar koji potresaju brojni politički skandali i kojim je suvereno vladao nekada Đukanoviću bliski saradnik Svetozar Marović, a danas lice gonjeno od strane pravosudnih organa Crne Gore, prešla je pod okrilje opozicije u isto vreme kad i Kotor 2016. godine. Dok su tada gubitke ovih opština u DPS amortizovali teško izvojevanom pobedom na parlamentarnim izborima, sada se već mogu ozbiljno zapitati, treba li menjati strategiju u pristupu Budvi ili će ova opština trajno preći u opozicione ruke.

Široka koalicija, koja ne funkcioniše bez ozbiljnih trzavica i internih sukoba, često inspirisanih identitetskim pitanjima, poput onog o proslavi oslobođenja grada u Prvom svetskom ratu od strane srpske vojske, ipak nije pomerila biračko telo nazad u zagrljaj DPS.

Analizirajući rezultate predsedničkih izbora, možemo zaključiti da se u Budvi ništa bitno nije promenilo, te da Đukanović sa 4,178 glasova od 9,651 važećeg listića nikako ne može biti zadovoljan. Pogotovo ne, ukoliko se uzme u obzir da je čak i mesto relativnog pobednika izbora u ovom gradu bilo ugroženo od strane Bojanića koji je osvojio 3,942 glasa.

Bojanić

Stoga, opozicioni politički lideri ukoliko žele nastavak pozitivnog trenda u ova tri grada, a naročito u Budvi i Kotoru, moraju biti svesni značaja saradnje i ostavljanja po strani svih pitanja koja mogu biti kamen spoticanja i uzrok razdora. Sa druge strane, za očekivati je da se DPS u narednom periodu ustremi upravo na Budvu i Kotor, kako bi se nakon pozicioniranja na severu, glavnom gradu, Nikšiću i Baru, vratio na vlast i u ovim opštinama i time zaokružio apsolutnu dominaciju u Crnoj Gori na svim nivoima.

MILO ĐUKANOVIĆ

 

ZAKLJUČAK

DPS generalno gledano ima razloga za veliko zadovoljstvo. Ubedljiva pobeda lidera partije već u prvom izbornom krugu, jačanje koalicionog jedinstva, nove trzavice u opozicionim redovima i duboki sukobi, nikad bolji rezultat u Podgorici u poslednjih dvadesetak godina, ubedljive pobede i apsolutna vlast pored glavnog grada još i u gradskoj opštini Golubovci, Bijelom Polju, Pljevljima, Baru, Danilovgradu, Žabljaku, Šavniku, relativna pobeda u Kolašinu i izvesno formiranje vlasti, kao i realan ulazak u vlast u Plavu u svojstvu mlađeg partnera, ne mogu se oceniti drugačije nego kao veliki uspeh i maksimalan rezultat.

Rožaje, gde zavise od dobre volje koalicionog partnera sa državnog nivoa BS i već elaborirano Plužine gde izvesno neće participirati u vlasti, ne mogu bitnije uticati na konačnu ocenu učinka DPS na aprilskim i majskim izborima.

Pored nesumnjive prednosti DPS u vidu izuzetno visokog nivoa stranačke organizacije, kao i resursa koji ovoj partiji, s obzirom na njen višedecenijski mandat na vlasti stoje na raspolaganju, pokazalo se i da DPS ume na vrlo kvalitetan način iskoristiti sve prednosti koju jedna opcija ima kada nastupa kao pozicija.

Činjenicu da predsednik države raspisuje lokalne izbore, u DPS su iskoristili u potpunosti. Dobrom procenom da njihov lider može pobediti već u prvom krugu i razdvajanjem predsedničkih i lokalnih izbora, stvorili su višestruki efekat:

  • Homogenizovano je biračko telo DPS, ali i koalicionih partnera.
  • Pobedom nije samo podignut elan pred lokalne izbore, već je ojačan mit o nepobedivosti Đukanovićeve opcije.
  • Puna pažnja je usmerena na one opštine za koje je procenjeno da mogu biti vraćene u sopstveno okrilje, poput Kolašina.

Takođe, temeljnom pripremom otkrivene su sopstvene slabe tačke, te se tako aktuelni gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović, inače nesklon oratorskim veštinama, gotovo i nije pojavljivao u kampanji, dok je kao nosilac liste istaknut mladi i harizmatični Ivan Vuković.

DPS je tako objedinio vlast u najvećem broju lokalnih samouprava. Ukoliko ne dođe do participacije u vlasti u opštini Rožaje, DPS će vladati od ukupno 23, u 17 lokalnih samouprava, od čega u 16 kao stariji partner, ne računajući tu gradske opštine Golubovci i Tuzi, gde je takođe nosilac vlasti.

Koalicioni partner SD Ivana Brajovića nastavlja temeljno, sada u Podgorici i Baru, da preuzima ključne pozicije od SDP-a Ranka Krivokapića. SDP nije bio sposoban da kapitalizuje odličan rezultat svog kandidata na predsedničkim izborima, tako da gubljenje parlamentarnog statusa u Podgorici i pomalo neočekivana čvrsta saradnja sa Miodragom Lekićem, mogu voditi ovu opciju u grčevitu borbu za cenzus na narednim parlamentarnim izborima, jer ne treba sumnjati da će se DPS svojski potruditi da oteža poziciju svom nekadašnjem bliskom partneru.

Jedna politička opcija je na putu nestanka, neposredno po nastanku. Ujedinjena Crna Gora koja je osnovana po izdvajanju Gorana Danilovića i grupe saradnika iz političke partije DEMOS, koju je vodio zajedno sa Miodragom Lekićem, verovatno će krenuti putem tavorenja i gašenja ili utapanja u neki sličan pokret, pošto je lider partije Goran Danilović nakon teškog poraza na lokalnim izborima podneo ostavku. Danilović je prilično ambiciozno počeo sa kreacijom ovog projekta, najavljujući čak i kandidaturu za predsednika Crne Gore, od koje je odustao u korist Mladena Bojanića. Samostalnim izlaskom na lokalne izbore, Danilović je pokazao neobjektivnost pri sagledavanju sopstvenih političkih kapaciteta.

DPS spokojno može da se priprema za naredne parlamentarne izbore 2020. godine, pošto su svi ključni instrumenti za kreiranje političke klime i dalje čvrsto u njenim rukama.

Opozicija sa druge strane, rastrzana međusobnim sukobima i ipak dubokim razlikama i dalje ne uspeva da položi ispit zrelosti i dovede do sinergijskog efekta izlaska na izbore u dve kolone. Jedino čime se mogu zadovoljavati jesu titule lidera opozicije, što su nakon ovih izbora, definitivno postale Demokrate Alekse Bečića.

I dok se ne pronađe način za preuzimanja makar jednog dela biračkog tela DPS, koje je godinama veoma stabilno, iz izbora u izbore u Crnoj Gori će se postavljati samo pitanje – ko je novi lider opozicije i budući izazivač DPS.

Autor analize : Predrag Rajić