fbpx

POLITIČKI PROFIL PREDSEDNICE REPUBLIKE HRVATSKE – KOLINDA GRABAR

30/07/2018
Autor :
Analize/Političke biografije

Porodično poreklo i mladost Kolinde Grabar

Kolinda Grabar Kitarović je hrvatska političarka i državnica, ali i prva žena koja je postala predsednica

Kolinda Grabar-Kitarović

Republike Hrvatske u dve i po decenije postojanja istorije moderne hrvatske države. Rođena je 29. aprila 1968. godine u Rijeci u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koja je bila jedna od šest federalnih jedinica u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Na svet je došla u porodici Branka i Dubravke Grabar. Kada je ostala u drugom stanju, Kolindina majka je odlučila da njeno dete dobije ime Arsen, ako bude dečak, ili Ksenija, ukoliko bude rođena devojčica. Međutim, tadašnja tinejdžerska pop senzacija Zdenka Vučković otpevala je pesmu „Kolinda“ po kojoj je hrvatska predsednica dobila ime. Porodično poreklo Kolinde Grabar Kitarović nalazi se u vezi sa naseljem Grobinšćine ili Grobnik, u Primorsko-goranskoj županiji i to sa strana oba roditelja. Ljubomir i Marija, deda i baka po očevoj strani, vode poreklo iz Martinova Sela u blizini Rječine. Otac njene majke, Viktor Matejčić iz Jelenja, bio je član Hrvatske seljačke stranke, a nakon propasti Kraljevine Jugoslavije, prvobitno je bio pripadnik hrvatskog domobranstva. Nakon „Krvave nedjelje“ 12. jula 1942. godine, kada su italijanski vojnici u Podhumu na Grobničkom polju streljali stotinak muškaraca, a ostalo stanovništvo internirali u sabirne centre, priključio se antifašističkom pokretu. U borbama sa nemačkim snagama za Rijeku, u proleće 1945. godine, u toku osvajanja kasarne Sveta Katarina, bio je teško ranjen. Umro je kao šezdesetogodišnjak od posledica ranjavanja. Njegova supruga, Ivanka Matejčić, Kolindina baka, rodom je iz starog grada Grobnika, a jedan rimokatolički sveštenik uspeo je da sačuva njen život prilikom pomenutog ratnog zločina koji su počinili italijanski fašisti. U opisu svoje biografije za potrebe Večernjeg lista, Kitarović je naglasila da su majčini roditelji, iako protagonisti antifašističkog pokreta, bili protivnici komunizma, te da su joj oni pomogli da u svom ličnom i političkom profilu izgradi rodoljubive crte karaktera i sklonost prema proučavanju prošlosti hrvatskog naroda.

 

„U detinjstvu želela je da se bavi poslovima stjuardese ili prevoditeljke. Uspešno je završila Prvu riječku hrvatsku gimnaziju u Rijeci.“

U vreme njenog rođenja, Kolindini roditelji živeli su u selu Lubarska u blizini Martinova Sela na Rječini, gde je Kolinda provela najranije detinjstvo, nakon čega se, zbog poslovnih obaveza njenog oca, porodica preselila u Grobnik. Otac Branko bio je mesar, te je u svom vlasništvu imao jednu mesarsku samostalnu zanatsku radnju, a u susednom selu je posedovao stočarsku farmu, gde je uzgajao 22 krave. Kolinda je bila jedina devojčica u selu i pokazivala je interesovanje za prirodne nauke, posebno matematiku. Roditelji su bili prilično zauzeti, zbog poslovnih obaveza, te je i Kolinda od najranijih dana pomagala svojoj porodici u radu te preduzetničke manufakture. Amaterski je trenirala fudbal u lokalnom sportskom klubu. Njen brat, Branko takođe se bavio mesarskim zanatom. Prema sopstvenom priznanju porodica je praktikovala verska osećanja u krugu rimokatoličke konfesije i njene Crkve. Niže razrede osnovne škole pohađala je u Jelenju, a više razrede u Dražicama. Kako je otac bio lovac, odmalena je sa njim išla u lov. Pod uticajem dominantne majke, Dubravke, Kolinda je bila posvećena svojim školskim obavezama, pa je i pokazivala ozbiljne uspehe u toku osnovnog obrazovanja. Zahvaljujući obrazovanju, dobro je savladala znanje hrvatskog književnog standardnog jezika, koji nije umnogome bio prisutan u njenom rodnom kraju. U detinjstvu želela je da se bavi poslovima stjuardese ili prevoditeljke. Uspešno je završila Prvu riječku hrvatsku gimnaziju u Rijeci.

Život u Sjedinjenim Američkim Državama

 

U trećem razredu gimnazije saznala je za mogućnost razmene studenata sa učenicima iz Sjedinjenih Američkih Država. Kao sedamnaestogodišnjakinja otputovala je u grad Los Alamos, gde je u lokalnoj srednjoj školi završila četvrti razred. Godinu dana živela je kod porodice visokoobrazovanih Amerikanaca, hemičarke i nuklearnog fizičara koji su imali ćerku slične starosne dobi, kao što je bila i Kolinda Grabar. Kasnije je izjavila kako je gajila više simpatija prema američkom obrazovnom sistemu, jer su profesori i nastavni kadar fundamentalnije podsticali kreativnost i izražavanje ličnog mišljenja kod studenata, za razliku od riječke gimnazije u kojoj se insistiralo na usvajanju podataka.

„Nakon završene mature u Los Alamosu 1986. godine, vratila se u Hrvatsku, odnosno u Zagreb….“

U toku školovanja u SAD uspešno je završila kurs daktilografije, a pokazala je veliku privrženost prema nastavnim predmetima koji su se odnosili na istoriju američke nacije i Sjedinjenih Američkih Država. Takođe, dobila je savet da bi trebalo da pohađa nastavu iz predmeta koji su se odnosili na istoriju evropskih zemalja i naroda, kako bi stekla sveobuhvatan ugao posmatranja i na pomenuti važan segment evropskog civilizacijskog i kulturološkog nasleđa, ali sa aspekta analize i sinteze američkih intelektualnih krugova. Istovremeno, posvetila je veliku pažnju sticanju veština i sposobnosti iz oblasti fiskulture i fizičkog vaspitanja, a od izbornih predmeta, opredelila se za mehaniku, gde je na časovima učestvovala u sastavljanju različitih mehničko-tehničkih komponenti važnih za automobilsku industriju. Nakon završene mature u Los Alamosu 1986. godine, vratila se u Hrvatsku, odnosno u Zagreb, gde je upisala studije engleskog i španskog jezika na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zagrebu. Diplomirala je 1993. godine, a 2000. godine dobila je titulu magistra književnosti i lingvističkih nauka, da bi nakon završetka dvogodišnjih postdiplomskih studija iz oblasti međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka, takođe na Zagrebačkom univerzitetu i doktorirala, odbranivši doktorsku disertaciju na tezi o američko-sovjetskim odnosima u doba Reaganove administracije u kontekstu završetka Hladnog rata. Kolinda je 1996. godine stupila u brak sa Jakovom Kitarovićem. U braku su dobili dvoje dece, ćerku Katarinu i sina Luku. Izjavila je da joj suprug pruža veliku podršku i da je svoju karijeru stavio u drugi plan kako bi ona mogla da se posveti političkoj i diplomatskoj profesiji. Jakov je završio Fakultet elektronike i računarstva, a radi kao profesor na Pomorskom fakultetu, te nije mnogo eksponiran u javnom životu. 

Obrazovno-akademski profil u biografiji Kolinde Grabar Kitarović

 

Nakon završetka mature u Novom Meksiku i sticanja diplome u oblasti književnih nauka iz španskog i engleskog jezika na Zagrebačkom univerzitetu, istovremeno je uspešno završila studije u okviru izbornog programa na nastavnom predmetu portugalski jezik i književnost, ponovo na Failozofskom fakultetu. U julu i avgustu 1994. godine okončala je specijalistički studijski program iz oblasti diplomatije i nemačkog jezika na Diplomatskoj akademiji u Beču. Nakon pomenutog, u periodu od septembra iste godine, pa sve do juna 1995. godine, nalazi se na postdiplomskim studijama iz oblasti: diplomatije, međunarodnog prava, međunarodnih ekonomskih relacija i evropskih integracija na prestižnoj Diplomatskoj akademiji u Beču, koja je u svojoj istoriji predstavljala veliki „generator“ mnogih uglednih evropskih i svetskih imena iz občlasti diplomatije i međunarodne javne politike. Istovremeno, završila je napredni studijski kurs iz oblasti poznavanja nemačkog i francuskog jezika. U junu i julu 1995. godine završava studijsku nastavu iz oblasti diplomatije i hrvatske spoljne politike na Diplomatskoj akademiji u okviru Ministarstva spoljnih poslova Republike Hrvatske.

„Aktivno govori engleski, španski i portugalski, a pasivno nemački, italijanski i francuski jezik.“

Diplomske akademske studije-master uspešno okončava iz političkih nauka 2000. godine, što je predstavljalo rezultat dvogodišnjeg postdiplomskog kursa iz oblasti međunarodnih političkih odnosa na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Zagrebu. Važan segment akademske karijere u životu Kolinde Grabar Kitarović predstavljaju doktorandske istraživačke poslove iz sfere međunarodnih odnosa i bezbednosne politike na Univerzitetu Džordž Vašington u Vašingtonu (Distrikt Kolumbija). Pomenute studije Grabar Kitarović je završila kao stipendista Fulbrajtove fondacije. U svojstvu priznanja za požrtvovani istraživački rad, odlikovana je Predsedničkom medaljom za naučnu, društveno-korisnu i političku delatnost. Upravo, 2007. godine nastala je doktorska teza „Politika uslovljavanja, kao katalizator učinaka u procesima pristupanja Evropskoj uniji-pristupni proces Republike Hrvatske“, koju je Kolinda Grabar Kitarović odbranila na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. U periodu od 26. jula do 14. avgusta 2009. godine, ostvarila je status Senior Manager in Government Executive Program, na Kennedy School of Government, u okviru Univerziteta na Harvardu. Aktivno govori engleski, španski i portugalski, a pasivno nemački, italijanski i francuski jezik.

Politička karijera

 

U prve dve godine nakon završenih osnovnih studija radila je kao stručni referent, a onda i kao savetnica u Međunarodnom odeljenju ministarstva nauke i tehnologije Republike Hrvatske, a onda, u periodu do 1995. godine, obavljala je dužnost savetnice i više savetnice u Kabinetu zamenika ministra spoljnih poslova Republike Hrvatske. Istovremeno pristupila je Hrvatskoj demokratskoj zajednici, koja je i tada, kao i danas bila vladajuća politička snaga u Hrvatskoj. Sve do 1997. godine obavljala je dužnost načelnice Odeljenja za Severnu Ameriku, takođe u Ministarstvu spoljnih poslova. Od avgusta 1997. godine, pa do kraja 2000. godine bila je diplomatski savetnik i Ministar savetnik pri hrvatskoj ambasadi u Kanadi, da bi do 2003. godine dalju diplomatsku karijeru ostvarivala na položaju ministra savetnika u Ministarstvu spoljnih poslova. U Sedmoj izbornoj jedinici na

„Imenovana je za ministarku spoljnih poslova i evropskih integracija 7. februara 2005.“

Opštim izborima u novembru 2003. godine izabrana je za saborsku poslanicu na listi HDZ. U datom periodu postala je član Predsedništva HDZ, Glavnog odbora HDZ, kao i Nacionalnog veća ove političke stranke, a naredne godine postala je zamenica šeficu Središnjeg izbornog štaba HDZ. U procesu munjevitog napretka njene političke karijere, uskoro je postavljena za Sekretarku evropskih integracija, da bi krajem decembra 2003. godine bila imonovana za ministarku evropskih integracija u vladi Ive Sanadera. U periodu do 2005. godine bila je angažovana kao zastupnik i glavni pregovarač hrvatske vlade u procesima pristupnih pregovora Republike Hrvatske Evropskoj uniji. Imenovana je za ministarku spoljnih poslova i evropskih integracija 7. februara 2005. godine, a od 2008. godine do 2011. godine bila je Izvanredna i opunomoćena ambasadorka Republike Hrvatske u SAD u statusu ministra, da bi 2011. godine bila imenovana za Pomoćnicu generalnog sektretara NATO pakta zaduženu za javnu diplomatiju. Važno je da napomenemo da je obavljala i niz drugih dužnosti u okviru poverenih poslova u periodu od 2005. godine do 2008. godine, pa je tako 2006. godine bila Zamenica predsedavajućeg Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih nacija, zatim član Nacionalnog saveta bezbednosti Hrvatske i u više navrata šefica delegacije Hrvatske u pregovorima sa NATO u vezi sa procesom pristupanja ove države pomenutom vojno-političkom savezu (Američko-jadranska inicijativa).

Predsednica Republike Hrvatske

 

Kolinda Grabar Kitarović 12. maja 2014. godine postala je kandidatkinja HDZ za predsednicu Hrvatske na predsedničkim izborima. Odluka je doneta u Vukovaru nakon održane sednice Predsedništva HDZ i na njihov predlog što je Nacionalno veće jednoglasno usvojilo. Svoj izborni program pod naslovom „Za bolju Hrvatsku“ Grabar Kitarović je predstavila 11. novembra 2014. godine. Predsedničku kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović na predsedničkim izborima 2014/2015. godine podržali su Hrvatska demokratska zajednica – HDZ, Hrvatska seljačka stranka- HSS, Hrvatska stranka prava dr Ante Starčević – HSP AS, Blok umirovljenici zajedno – BUZ, Hrvatska demokršćanska stranka – HDS, Zagorska demokratska stranka – ZDS, Hrvatska socijalno-liberalna stranka – HSLS, Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku.  U januaru 2015. godine je u drugom krugu pobedila Ivu Josipovića sa 1 114 945 glasova (50,74%) na prema 1 082 436 glasova (49,26%). Njen izborni program pod nazivom „Za bolju Hrvatsku“ je dobio najveću podršku.  Na taj način Hrvatska je postala jedna od desetak zemalja na svetu koje imaju predsednicu. Nevladina organizacija Klepsidra iz Sarajeva dodelila joj je nagradu Isa-beg Ishaković, priznanje za izgradnju dobrih odnosa sa Bosnom i Hercegovinom. Kolinda je članica Trilateralne komisije, privatne organizacije čija je uloga da neguje bliske odnose između Amerike, Evrope i Japana. Postoje indicije da je zbog obavljanja javne funkcije istupila iz članstva ove organizacije.

Politički profil hrvatske predsednice

 

Aktivna politička karijera Grabar Kitarović uglavnom je ostvarivana u „diplomatskim krugovima“ hrvatske političke elite, te je u domenu dnevnih političkih aktivnosti u Hrvatskoj, sve do 2014. godine, njen angažman uglavnom ostao manje prepoznatljiv u širokim slojevima javnosti. Zapravo, Grabar Kitarović je veoma oprezno nastupala u javnom i političkom životu Hrvatske i ta njena uloga postala je predmet pažnje hrvatskog naroda i posebno medija tek u toku predizborne kampanje u okviru predsedničkih izbora 2014. godine. Od početaka političke karijere percepirana je kao predstavnik mlađe generacije političara u HDZ, koji su svoju punu afirmaciju u političkim krugovima dočekali sa formiranjem prve vlade Ive Sanadera. Međutim, za razliku od drugih političara iz pomenutih slojeva rukovodećih struktura u ovoj stranci kojima je to bilo uskraćeno, Kolinda je imala, ako ne blagonaklon stav, a onda svakako jednu blagu „prećutnu saglasnost“, „starih“, konzervativnih „tvrdolinijaških“ rukovodilaca unutar HDZ (poput Šeksa), a ta „saglasnost“ bila je usmerena u pravcu podrške njenoj daljoj političkoj karijeri. U sukobu „mlađe“, „liberalnije“ i „starije“, „tvrdolinijske“ struje unutar HDZ, Grabar Kitarović je uglavnom ostala po strani, na kraju se ipak identifikujući sa političkim gledištima „mlađe generacije“, koja se nalazila pod pokroviteljstvom autoriteta hrvatskog premijera Sanadera. Međutim, u „interregnumu“ vlasti unutar HDZ i hrvatske vlade nakon Sanaderove ostavke i prepuštanja premijerskog mesta Jadranki Kosor, Kolinda Grabar Kitarović dospela je u nešto teži politički položaj, upravo zbog jasnog identifikovanja njenih aktivnosti sa političkim profilom ostrakovanog Ive Sanadera.

„Ovaj put, primenila je političku strategiju….“

U političkim previranjima unutar HDZ nakon pobede koalicije okupljene oko Socijaldemokratske partije i novog hrvatskog premijera Zorana Milanovića na opštim izborima 2011. godine, Kolinda Grabar Kitarović nije javno i aktivno učestvovala. Ovaj put, primenila je političku strategiju prema kojoj je u svom političkom diskursu nanovo afirmisala doktrine „tvrdolinijske“ ili konezarvativne struje unutar HDZ, čime je dobila naklonost Andrije Hebranga, Ivana Šukera, Božidara Kalmete i posebno Tomislava Karamarka, ali je istovremeno zadržala i neophodni stepen „trpeljivosti“ od strane ekstremnih desničarskih elemenata, „proustaške“ provenijencije, kao i „braniteljskih veterana“ unutar stranke, koji su ostali prepoznatljivi po ulozi i aktivnostima Zlatka Hasanbegovića. Međutim, političku identifikaciju sa krugovima rukovodećih struktura unutar HDZ „liberalnije“ provenijencije, poput Plenkovića, Grabar Kitarović nije izgubila. Zapravo, politička platforma delatnosti Kolinde Grabar Kitarović, čak i od vremena kada je postala hrvatska predsednica, predstavljala je mentalno-duhovnu i politikantsko-pragmatsku simbiozu dve strane jedinstvenog političkog profila jednog državnika. Sa jedne strane, prepoznajemo „tvrdolinijske“ političke principe konzervativnog, ponekad i „proustaški“ determinisanog kursa i diskursa programa hrvatske predsednice koji se ogleda i otelotvoruje u spoljnopolitičkoj nacionalističkoj agendi u odnosima prema susedima (Slovenija-arbitražni postupak u vezi sa međugraničnim sporom u Piranskom zalivu), a posebno prema Srbiji i srpskom narodu u celini. Moramo da se prisetimo uloge hrvatske predsednice u mnogim incidentnim situacijama, koje je uglavnom sama produkovala, sa često netipičnim državničkim ili diplomatskim ispadima, poput čudnovatog i naglašeno euforičnog ponašanja u toku Svetskog prvenstva u fudbalu u Rusiji 2018. godine, kada je ponekad izgledalo da je Kolinda „dvanaesti igrač na terenu“. Doduše, navedeno ponašanje Kolinde Grabar Kitarović istoj je obezbedilo podršku najuglednijih štampanih i elektronskih medija u mnogim svetskim prestonicama.

„„Afera srpskih čokoladica“, kada je uputila javno izvinjenje….“

Međutim, nekoliko puta, pa i u toku pomenute sportske manifestacije, izazvala je zgražavanje javnosti u Srbiji, Republici Srpskoj, ali i strah kod malobrojne i ugnjetane srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj, kada je doslovce interpretirala „pesničke kompozicije“ Marka Perkovića Tompsona, u kojima su se veličali ustaški i nacistički zločini iz Drugog svetskog rata. Na pojedine, blage kritike iz Evropske unije, ali i od strane antifašističkih, kao i jevrejskih humanitarnih udruženja zaduženih za očuvanje sećanja na nevino postradale žrtve ustaškog terora, odgovarala je pomirljivo i prilično neuverljivo. Slično koketiranje sa ustašstvom i poraženom osovinskom politikom u Evropi pokazala je pojavljivanjem na manifestaciji obeležavanja stradanja oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske u Blajburgu, kao i poslednjim incidentnim istupima u toku zvanične posete izraelskog predsednika Reuvena Rivlina Memorijalnom kompleksu Jasenovac, kada je lično i javno od visokog gosta dobila oštre kritike zbog pokušaja izjednačavanja žrtava Holokausta sa žrtvama tzv. „Domovinskog rata“ u istoriji Ratova za jugoslovensko nasleđe. Zapravo, ona je posredno, ali ne i eksplicitno evocirala stare, čak perverzne planove Franje Tuđmana da u zajedničke grobnice budu sahranjeni stradali u Blajburgu i Jasenovcu, dakle dželati i žrtve.  „Afera srpskih čokoladica“, kada je uputila javno izvinjenje zbog toga što je konzumirala proizvode napravljene u Srbiji, izazvala je podsmehe čak i u krugovima „briselske administracije“. Naravno, sama hrvatska predsednica došla je u ovu i sličnu poziciju potrebnog ograđivanja od određenih aktivnosti pod pritiscima nacionalističkih elita i javnosti u Hrvatskoj, iz razloga što, delimično i usled podilaženja sopstvenim ubeđenjima, ali najviše iz oportunističkih potreba neutralisanja bilo kojih disonantnih tonova između Kolindinog biračkog tela i Pantovčaka. Razlozi zbog kojih su u velikoj meri u redovima njenog biračkog tela prisutni zagovornici „desničarske“, ekstremne nacionalističke politike, ima širi socioistorijski i politički kontekst, ali sigurno razlozi tog prisustva nalaze se i u pomenutim platformama „podilaženja“. U prilog pomenutoj tezi, moramo da navedemo i veoma odlučan stav Pantovčaka u vreme krize u trgovinskim odnosima sa Srbijom 2015. i 2017. godine, kada je u prvoj pomenutoj godini čak i podržala ekstremnu antisrpsku politiku premijera Milanovića, koji je bio njen politički oponent. Kruna pomenutih ispada hrvatske predsednice dogodila se nedavno kada je u razgovorima sa albanskim premijerom Edi Ramom naglasila da su „Hrvati i Albanci uvek bili braća po oružju“. Nije teško zaključiti kome je bila upućena ova ratoborna i nimalo dobrosusedska izjava, ali moramo naglasiti da je ista i suštinski ispravna. Kolinda nije pogrešila. Hrvatske i albanske vojne snage bile su najzastupljenije u redovima Vafen SS nacističkih divizija, po glavi stanovnika u odnosu na bilo koju drugu Hitelerovu saveznicu. Takođe, savezništvo hrvatskog separatizma i albanskog iredentizma na Kosovu i Metohiji u istoriji SFRJ i Ratova za jugoslovensko nasleđe, valjda je naučno-metodološki nesporno.

„U tom pogledu, možemo da kažemo da je u segmentu „evropsko-liberalnog“ i globalističkog udela u jedinstvenom političkom profilu Kolinde Grabar Kitarović, prisutan i…“

 

Za razliku od „regionalne“, u spoljnoj politici hrvatske predsednice odnosu na druge delove Evrope i sveta, Kolinda Grabar Kitarović pokazuje „drugu“ stranu u pomenutoj simbiozi okvira jedinstvenog političkog profila jednog državnika. U relacijama sa nadnacionalnim i evroatlantskim integracijama i institucijama, hrvatska predsednica ne pokazuje veća odstupanja od zvanično proklamovane političke agende pomenutih nadnacionalnih „organizama“ u međunarodnom političkom sistemu. 

                               


 

Održava srdačnu komunikaciju sa konzervativnim državnicima, poput Trampa, Erdogana ili Orbana, ali je u okviorima evropske admnistracije u Briselu, u političkoprofilnom smislu percepirana kao državnica sa liberalno-demokratskim uverenjima i platformama delovanja.

 

 

 

 

Bez obzira što javno zastupa podršku evropskoj politici u odnosu na „migrantsku krizu“ ili pogledu političkih kriza u Ukrajini i Siriji, hrvatska predsednica neguje specifične i otvorene odnose sa mađarskim državnikom Viktoromo Orbanom ili predsednikom Ruske federacije Vladimirom Putinom

(svakako kriza sa Agrokorom i „energetska“ politika hrvatske države uslovila je pomenuti odnos sa zvaničnom Moskvom).

 

 

„Međutim, jedino dosledni i nimalo blagonaklon politički diskurs, Kolinda Grabar Kitarović pokazuje prema Srbiji i srpskom narodu….“

 

U tom pogledu, možemo da kažemo da je u segmentu „evropsko-liberalnog“ i globalističkog udela u jedinstvenom političkom profilu Kolinde Grabar Kitarović, prisutan i dati „suverenistički princip“, pa bi neopreznom oku posmatrača možda izgledalo da duhovno-mentalna i pragmatska simbioza političkog profila hrvatske predsednice poseduje trijalistički karakter. U odnosima prema Bosni i Hercegovini i hrvatskom nacionalnom pitanju u istoj, Grabar Kitarović pokazuje ambivalentan odnos. Naime, poseta Bosni i Hercegovini predstavljala je prvu spoljnopolitičku turneju nove hrvatske predsednice u martu 2015. godine. Na taj način, jasno je pokazala da je Republika Hrvatska i te kako zainteresovana za sagledavanje političkih prilika u ovoj državi, posebno u odnosu na sve nezavidniji položaj hrvatske nacionalne zajednice u Federaciji BiH. Pored pomenutog, ambivalentnost datog odnosa prema BiH i hrvatskom pitanju u istim, pokazan je, sa jedne strane u snažno iskazanoj podršci Dejtonskom mirovnom sporazumu, ali sa druge strane i u podsticaju naporima dela međunarodne zajednice da se na „antidejtonskim principima“ afirmiše politika dalje centralizacije i unitarizacije navedene države, što su svakako bili razlozi koji su i doveli do krvavog građanskog rata na početku poslednje decenije prethodnog stoleća. Takođe, Kolinda Grabar Kitarović, ne podržava mogućnost uspostavljanja trećeg, hrvatskog nacionalnog entiteta u nekoj federalistički ustrojenoj BiH, koji bi možda bio otelotvoren u revitalizaciji institucije Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Međutim, jedino dosledni i nimalo blagonaklon politički diskurs, Kolinda Grabar Kitarović pokazuje prema Srbiji i srpskom narodu, uprkos što u proteklih šest godina iz zvaničnog Beograda, osim poziva na pomiranje i saradnju, nijedan drugi „glas“ nikada nije upućen prema zvaničnom ili nezvaničnom Zagrebu. Usled opisanog delovanja hrvatske predsednice i strateško opredeljenje Republike Srbije u pogledu evropskih integracija može donekle da bude ugroženo potencijalnim blokiranjem „evropskog puta Srbije“ od strane zvaničnog Zagreba, ukoliko samo hrvatsko društvo ne pronađe način da se suoči sa svojim „antisrpskim“ fundamentima u domenu nacionalno-identitetske politike u okvirima sopstvenog kolektiviteta. Podsticaj datim procesima mogao bi da pruži i autorite hrvatske predsednice Grabar Kitarović.

Spisak objavljenih naučnih radova i publikacija Kolinde Grabar Kitarović

 

Grabar – Kitarović, Kolinda

2002.:

  • Američki primat i izazovi globalizacije: izgradnja stabilne sigurnosti u uvjetima prekograničnih prijetnji nacionalnoj i globalnoj sigurnosti,
  • Međunarodne studije (American Primacy and Challenges of Globalization: Building Stable Security in Conditions of Transborder Threats to National and Global Security),
  • Politička kultura, Zagreb, (2) 4: 42 – 61 Grabar – Kitarović, Kolinda,

2005.:

  • 3D View on the Sixth Enlargement, in: Čehulić, Lidija, (ed.), Yearbook Šipan 2005,
  • Politička kultura, Zagreb: 17 – 22 Grabar – Kitarović, Kolinda,

2006.:

  • Hrvatska vanjska politika u 2006 (Croatian Foreign Policy in 2006),
  • Međunarodne studije, Politička kultura, Zagreb, (6) 1: 3 – 9 Grabar – Kitarović, Kolinda, 2006.: Challenges Facing the Republic of Croatia and Other Countries in Southeastern Europe in the Proces of Euroatlantic Integration: the Spillover of Success, International Affairs, Diplomatic Academy of the Ministry of Foreign Affairs of the Russian Federation, Moscow, (53) 12: 22 – 31.

 

Autor analize: Msr Ognjen Karanović, istoričar