fbpx

Opšti izbori u Bosni i Hercegovini, politički ishod

25/10/2018
Autor :
Analize/Geopolitika

U nedelju, 7. oktobra 2018. održani su Opšti izbori u Bosni i Hercegovini, osmi nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i uspostavljanja postojećeg sistema državne vlasti. Iako su rezultati izbora na svim nivoima uglavnom postali poznati već narednog dana, način na koji će biti formirane vladajuće koalicije na različitim nivoima još uvek predstavlja nepoznanicu.

Bosna i Hercegovina ima jedan od najkomplikovanijih političkih sistema na planeti. Nominalno unitarna država, sastavljena je od dve konstituente pod nazivom entiteti (termin pozajmljen iz filozofije, nepoznat u uporednom pravu) na kojima leži gro državnih nadležnosti, a što se ogleda i kroz budžetske kapacitete, od kojih se jedan zove republikom, a drugi federacijom i sastavljen je od 10 kantona koji predstavljaju sastavne delove federacije. Pridodajmo tome još i konstitutivnost triju naroda na svim nivoima, postojanje kolektivnog šefa države, kao i kantona Brčko koji predstavlja kondominijum dvaju entiteta… Sve to se nužno odražava i na kompleksnost sistema izbora nosilaca političkih funkcija, koji je nemoguće do detalja predočiti u ovom formatu, ali ćemo predstaviti njegove osnovne konture, sa akcentom na sistem političke vlasti u Republici Srpskoj.

Sistem političke vlasti

Svi birači u Bosni i Hercegovini imali su priliku da 7. oktobra glasaju na po četiri glasačka listića. U Republici Srpskoj, birači su glasali za srpskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, predsednika Republike Srpske, poslanike Narodne skupštine Republike Srpske i poslanike Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. U Federaciji Bosne i Hercegovine biraču su glasali za bošnjačkog ili hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, poslanike Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, poslanike Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, kao i poslanike u kantonalnim skupštinama. Birači u Distriktu Brčko su imali mogućnost da se opredele glasaju li kao građani Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine. Izborni cenzus na svim nivoima izbora u Bosni i Hercegovini iznosi 3%, a izbori se sprovode po jednokružnom modelu.

Narodna skupština Republike Srpske broji 83 poslanika, od kojih se 63 biraju u devet izbornih jedinica, unutar kojih se sprovodi izbor od 4 do 12 poslanika, a mandati se raspoređuju proporcionalno, po modelu vrlo sličnom D’ontovom koji se primenjuje u Srbiji. Međutim, birači imaju i mogućnost preferencijalnog glasanja za kandidate unutar lista koje partije podnose u izbornim jedinicama, pa tako oni kandidati sa liste koji dobiju najveći broj direktnih glasova dobijaju poslaničke mandate, u okviru broja mandata koji je partijska lista osvojila u datoj izbornoj jedinici. Pored 63 poslanička mandata koji se raspodeljuju na opisani način, još 20 mandata se dele sa tzv. kompenzacionih lista. Naime, veliki broj izbornih jedinica i relativno mali broj poslaničkih mandata koji se u njima deli dovodi do značajne distorzije proporcionalnosti na nivou cele Republike Srpske, te se stoga preostalih 20 poslaničkih mandata dele na taj način što se utvrđuje proporcionalnost na nivou cele Republike Srpske. To se čini na taj način što se obračunski simulira situacija u kojoj je cela Republika Srpska jedna izborna jedinica, sabiraju se rezultati političkih stranaka u svim izbornimjedinicama i obračunava njihov predviđeni udeo unutar ukupnog broja od 83 poslanika, a zatim se od dobijenog broja oduzima broj mandata koji su stranke već osvojile raspodelom 63 mandata po izbornim jedinicama. Razlika u broju mandata koji se tim postupkom dobija se nadoknađuje raspodelom 20 kompenzacijskih mandata. No, da stvar bude još kompleksnija, prilikom raspodele kompenzacijskih mandata se pored ispravljanja distorzije proporcionalnosti ujedno ispravlja i eventalna nedovoljna zastupljenost pripadnika manje zastupljenog pola, a obezbeđuje se i ustavom zagarantovana obaveza po kojoj među poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske mora biti najmanje po četiri Bošnjaka i Hrvata. Identičan sistem raspodele direktnih i kompenzacijskih mandatapostoji i u ostalim predstavničkim telima na nivou Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine.

GRAFIČKI PRIKAZ SISTEMA ZAJEDNIČKIH INSTITUCIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Nakon konstituisanja izabranog saziva Narodne skupštine Republike Srpske, formira se i novi saziv drugog predstavničkog tela u ovom entitetu, Vijeća naroda Republike Srpske, koji sačinjava po osam predstavnika Srba, Bošnjaka i Hrvata, uz četvoro predstavnika ostalih nacionalnih zajednica (u prethodnom sazivu imali smo recimo po jednog predstavnika Jevreja, Ukrajinaca, Italijana i Crnogoraca). Izbor delgata u Vijeću naroda sprovode poslanici Narodne skupštine, odnosno za tu namenu posebno formiranih klubova koji okupljaju sve izabrane predstavnike konstitutivnih naroda u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Imajući u vidu to da se predsednik i potpredsednici Republike Srpske biraju na direktnim izborima (predsednik postaje kandidat koji dobije najviše glasova, a potpredsednici predsednički kandidati iz reda Bošnjaka i Hrvata sa najvećim brojem glasova), jasno je da postoje svi uslovi da se sistem političke vlasti unutar Republike Srpske u novom sazivu relativno brzo zaokruži.

Na državnom nivou Bosne i Hercegovine, odnosno nivou zajedničkih institucija, stvari su nešto kompleksnije. Naime, članovi Predsedništva Bosne i Hercegovine se biraju direktno, tako što za srpskog člana Predsendištva glasaju svi birači u Republici Srpskoj, dok birači u Federaciji Bosne i Hercegovine imaju mogućnost da se opredele bilo za bošnjačkog ili hrvatskog člana Predsedništva. Birači u Republici Srpskoj sprovodeizbor 14 poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, i to po tri poslanika u tri izbirne jedinice, dok se pet mandata deli sa kompenzacionih lista, a birači u Federaciji Bosne i Hercegovine biraju ukupno 28 poslanika, od kojih se 21 bira direktno u pet izbornih jedinica koje noseizmeđu tri i šest mandata, dok se preostalih sedam mandata bira sa kompenzacionih lista. Međutim, da bi se sistem političke vlasti nakon sprovdenih izbora zaokružio, neophodno je formiranje i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, koji sačinjava po pet predstavnika Srba, Bošnjaka i Hrvata. Izbor srpskih predstavnika u ovom telu sprovodi Narodna skupština Republike Srpske, dok predstavnike preostala dva konstitutivna naroda sprovode klubovi bošnjačkih i hrvatskih poslanika u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, što znači da novi saziv Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nakon sprovedenih izbora ne može biti formiran pre nego što se formiraju predstavnički organi u entitetima.

GRAFIČKI PRIKAZ SISTEMA INSTITUCIJA FEDERACIJE BIH I REPUBLIKE SRPSKE

Tu dolazimo i do sistema izbora organa političke vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine čini 98 poslanika, od kojih se 73 biraju direktno u 12 izbornih jedinica, unutar kojih se raspoređuje između 3 i 9 poslaničkih mandata, dok se preostalih 25 mandata raspoređuje sa kompenzacionih lista. Prilikom raspodele mandata sa kompenzacionih lista se obezbeđuje zastupljenost najmanje četiri poslanika iz reda svakog od tri konstitutivna naroda. Pored Predstavničkog doma, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine čini još i Dom naroda, koji predstavlja gornji dom i skupa sa Predstavničkim domom sprovodi izbor predsednika i dva potpredsednika Federacije Bosne i Hercegovine (koji moraju pripadati trima konstitutivnim narodima). Dom naroda čini 58 poslanika, među kojima po 17 Bošnjaka, Hrvata i Srba, dok su preostalih sedam predstavnici ostalih nacionalnosti. Poslanike u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine biraju kantonalne skupštine, srazmerno broju stanovnika u svakom od 10 kantona, s tim da među delegiranim predstavicima kantona mora biti najmanje po jedan predstavnik Bošnjaka, Hrvata i Srba, ukoliko u skupštini kantona postoji najmanje jedan poslanik te nacionalnosti. Iz ovoga se vidi da Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ne može biti formiran dok se na završi proces konstituisanja skupština (a vrlo verovatno i vladajućih koalicija) u svakom od 10 kantona. Budući da Gornji dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sprovodi izbor delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, jasno je i to da će formiranje institucija političke vlasti na nivou zajedničkih institucija u Sarajevu biti daleko teže, kompleksnije i dugotrajnije nego što je to slučaj u Republici Srpskoj.

Problem legitimnosti izbornog procesa

Problem legitimnosti izbornog procesa se pojavio i pre raspisivanja samih opštih izbora Bosni i Hercegovini, budući da nisu primenjene presude sudskih instanci povezane sa izbornim procesom i sistemom političke vlasti u celini.

Naime, ključni problem predstavlja presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci“. Ukratko, dvojica državljana Bosne i Hercegovine, Dervo Sejdić i Jakob Finci, su podneli Sudu predstavke zbog nemogućnosti da se kao pripadnici Romske, odnosno Jevrejske nacionalne zajednice na izborima kandiduju za mesta poslanika u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i člana Predsedništva Bosne i Hercegovine. Sud je odlukom iz decembra 2009. utvrdio da su Sejdić i Finci diskriminisani na osnovu etničke pripadnosti, ali do izmene Ustava i izbornih zakona kojima bi se ova presuda uzela u obzir do sada nije došlo zbog nemogućnosti postizanja nužnog političkog konsenzusa.

Pored toga, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 2016. ocenio odredbe Izbornog zakona Federacije Bosne i Hercegovine kojima se reguliše izbor poslanika u Domu naroda Federacije Bosne i Hercegovine neustavnim, da bi naredne godine i ukinuo sam zakon, međutim u vremenu do sprovođenja opštih izbora novi zakon nije usvojen.
Upitnost legitimiteta delegata u Domu naroda Federacije Bosne i Hercegovine za sobom povlači i pitanje legitimiteta drugih organa u čijem imenovanja ti delegati učestvuju, među kojima i predsednika i potpredsednika Federacije Bosne i Hercegovine, kao i (bošnjačkih i hrvatskih) poslanika u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. No, važno je naglasiti da nijedna od navedenih presuda za sobom ne povlači pitanje legitimnosti izabranih organa u Republici Srpskoj.

Što se samog sprovođenja izbornog procesa tiče, pored optužbi za neregularnosti tokom samog izbornog dana, kupovinu glasova isl, što već predstavlja deo političkog folklora, najoštrije reakcije proizveli su povici o navodnom enornomnom broju nevažećih listića. Već tokom izborne večeri se pojavio podatak o preko pola miliona nevažećih listića, a narednih dana su kritiku na račun izbornog procesa, pozivajući se upravo na broj nevažećih glasačkih listića, izneli i visoki predstavnik Valentin Incko i odlazeća američka amabasdorka u Sarajevu Morin Kormak. No, o čemu se tu zapravo radi. Broj nevažećih listića na opštim izborima zaista prelazi pola miliona, ali to ne znači da je od ukupno 1.800.000 birača koji su izašli na izbore njih 30% poništilo izborni listić. Pošto je, kao što smo to već naveli, svaki birač imao priliku da glasa na četiri različita nivoa, to znači da je u opticaju bilo oko 7.200.000 listića ubačenih u glasačke kutije, te da je zapravo udeo nevažećih listića u kutijama, među koje se uračunavaju i prazni listići, nešto preko 7%. Procenat nevažećih listića varira između 6% u kutijama sa listićima za izbor srpskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, do 8,6% u kutijama sa listićima za izbor poslanika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Iako relativno visok, ovakav udeo nevažećih listića u kutijama ipak nije skandalozan kao što dekontekstualizovan podatak o „pola miliona nevažećih listića“ ukazuje. Pritom, specifičnosti izbornog sistema u Bosni i Hercegovini dodatno ukazuju na to zbog čega broj nevažećih listića na izborima u toj državi nužno mora biti veći nego li u državama u okruženju. Uzmimo za primer Opštinu Drvar, koja pripada Federaciji Bosne i Hercegovine, u čijem stanovništvu Srbi imaju udeo od preko 90%. Na nivou te opštine zabeležen je rekordan udeo nevažećih listića u kutijama za izbor člana Predsedništva Bosne i Hercegovine od preko 60% (26% praznih i 35% nevažećih u užem smislu). Imajući u vidu to da birači u toj opštini nisu imali mogućnost da glasaju za srpskog, već samo za bošnjačkog ili hrvatskog člana Predsendištva Bosne i Hercegovine, tako visok udeo nevažećih listića u kutijama dobija logično objašnjenje.

UPRKOS GLASNIM TVRDNJAMA, BROJ NEVAŽEĆIH LISTIĆA ZAPRAVO NIJE BIO VEĆI NEGO NA PRETHODNIM IZBORIMA

Rezultati izbora

Na izborima za srpskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, kojeg su birali građani u Republici Srpskoj, pobedio je kandidat Saveza nezavisnih socijademokrata Milorad Dodik, koji je osvojio preko 368.000 (54%) glasova, što je ujedno i najveći broj glasova koji je osvojio bilo koji kandidat za člana Predsedništva. Iza sebe je ostavio kandidata Saveza za pobjedu Mladena Ivanića, koji je osvojio nešto preko 292.000 glasova (43%). Razlika od preko 76.000 glasova u korist Milorada Dodika daleko nadmašuje razliku sa kojom je Mladen Ivanić na prošlim izborima 2014. porazio Željku Cvijanović, a koja je iznosila nepunih 7.000 glasova.

Srpski član Predsedništva BiH
Milorad Dodik (SNSD) 368.210 54%
Mladen Ivanić (SzP/PDP) 292.065 43%

Na izborima za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovinu pobedu je odneo kandidat Demokratske fronte Željko Komšić, osvojivši 225.000 glasova (53%), dok je iza njega ostao kandidat Hrvatske demoktatske zajednice Bosne i Hercegovine Dragan Čović sa osvojenih oko 155.000 glasova (36%). Ovim je Željko Komšić po treći put pobedio u trci za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine (prethodno je odnosio pobedu na izborima 2006. i 2010. godine).

Hrvatski član Predsedništva BiH
Željko Komšić (DF) 225.500 53%
Dragan Čović (HDZ) 154.819 36%

Funkciju bošnjačkog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine ubuduće će obavljati kandidat Stranke demokratske akcije Šefik Džaferović, koji je osvojio preko 212.000 glasova (37%), iza kojeg su ostali kandidat Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Denis Bećirović sa osvojenih blizu 195.000 glasova (34%) i kandidat Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić sa tek 75.000 osvojenih glasova (13%), što predstavlja jedno od malih iznenađenja ovih izbora, budući da se Radončiću i njegovoj partiji uoči izbora prognozirao dosta bolji rezultat.

Bošnjački član Predsedništva BiH
Šefik Džaferović (SDA) 212.581 37%
Denis Bećirović (SDP) 194.688 34%
Fahrudin Radončić (SBB) 75.210 13%

Na izborima za poslanike Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, od 14 mandata koji se biraju iz Republike Srpske, 6 je osvojio Dodikov SNSD, ostavivši iza sebe opozicione SDS i PDP sa 3, odnosno 2 mandata, dok su tradicionalni koalicioni partneri SNSD-a, DNS i SP, osvojili po 1 mandat, isto koliko i bošnjačka SDA.

U raspodeli 28 madata koji se biraju sa područja Federacije Bosne i Hercegovine učestvuje čak devet političkih subjekata, među kojima je najveći broj od 8 mandata osvojila SDA, iza koje su se plasirale SDP i HDZ sa po 5 mandata, te DF sa 3 mandata. Ostale liste su osvojile između 1 i 2 mandata. Zanimljivo je to da će se u novom sazivu Predstavničkog doma naći samo jedna stranka koja reprezentuje Hrvate iz Federacije Bosne i Hercegovine (HDZ), dok su sve ostale mandate osvojile bošnjačke stranke. Delimični izuzetak bi mogla predstavljati Naša stranka koja je osvojila 2 poslanička mandata u Sarajevskom kantonu, odnevši pobedu u tri centralne gradske opštine, budući da se radi o nominalno multietničkoj stranci u čijem su rukovodstvu zastupljeni Srbi i Hrvati, ali imajući u vidu njihova zalaganja za građansko-unitarističko uređenje Bosne i Hercegovinu, te činjenicu da veliku većinu njihovih glasača čine pripadnici Bošnjačkog naroda, ispravno ih je ipak svrstati u bošnjački politički korpus.

Predstavnički dom

Parlamentarne skupštine BiH

SNSD 6
SDS 3
PDP 2
DNS 1
SP 1
SDA 1
SDA 8
SDP 5
HDZ 5
DF 3
SBB 2
NAŠA 2
PDA 1
A-SDA 1
Nez. Blok 1

 

Narodna skupština RS

SNSD 32% 28
DNS 14% 12
SP 8% 7
SDS 18% 16
PDP 10% 9
NDP 4% 4
US 3% 3
SDA 4% 4

Pobedu u trci za predsednika Republike Srpske je odnela kandidatkinja SNSD Željka Cvijanović sa osvojenih preko 319.000 glasova (47%), dok je kandidat Saveza za pobjedu i predsednik SDS Vukota Govedarica osvojio preko 284.000 glasova (42%). Ostvarena razlika od preko 25.000 glasova veća je od one kojom je na prethodnim izborima 2014. godine Milorad Dodik pobedio Ognjena Tadića (SDS), a koja je iznosila oko 7.500 glasova. Za potpredsednike Republike Srpske izabrani su Ramiz Salkić iz SDA i Josip Jerković iz HDZ, pošto su dobili najveći broj glasova među kandidatima Bošnjačke, odnosno Hrvatske nacionalnosti.

Najveći broj od 28 mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske imaće SNSD, koji će sa svojim tradicionalnim saveznicima iz DNS koji su osvojili čak 12 i SP koji su osvojili 7 mandata, biti u prilici da formira komotnu vladajuću većinu sa znatno više od neophodna 42 poslanička glasa. Opozicione SDS, PDP, NDP i US osvojile su 16, 9, 4 i 3 poslanička mandata, dok je blok bošnjačkih stranaka osvojio 3 mandata.

U 98 poslaničkih klupa koliko se nalazi u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine sešće predstavnici čak 12 kandidatskih lista, među kojima će najbrojniji biti klub od 27 poslanika SDA, zatim po 16 poslanika SDP i koalicije oko HDZ i 10 poslanika Komšićeve DF.

Od 10 skupština kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine, njih 5 će biti pod dominacijom SDA, 4 HDZ, dok je u Skupštini Tuzlanskog kantona najveći broj mandata osvojila SDP. Bitno je napomenuti to da će u Skupštini Srednjebosanskog kantona SDA imati tek jedan mandat više od HDZ-a, kao i to da su srpske stranke jedino u Kantonu 10 (nezvanično „Livanjskom“) uspele da osvoje poslaničke mandate, i to ukupno 4 od 25.

Upada u oči i to da je uspehu SDA na kantonalnom nivou značajno doprinela razjedinjenost programski srodnih SDP, DF i Naše stranke, koje su zbirno gledano osvojile više glasova od SDA ne samo u najmnogoljudnijem Tuzlanskom, već i u po broju stanovnika drugom Sarajevskom kantonu, dok su u trećem najmnogoljudnijem Zeničko-Dobojskom kantonu gotovo izjednačile rezultat stranke Bakira Izetbegovića. Posmatrano na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, SDA je osvojila 252.773 glasa, dok su SDP, DF i Naša stranka u zbiru osvojile 290.094.

„Slučaj Komšić“

Iako su politički predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini godinama unazad upozoravali na opasnost da po treći put nakon 2006. i 2010. za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine bude izabran kandidat koji će dobiti prevashodno glasove Bošnjaka, njihov neuspeh u animiranju bošnjačkih političkih struktura za promenu izbornog zakonodavstva je doveo do upravo takvog ishoda. Ne ulazeći ovom prilikom u svakako zanimljivu, ali tematski veoma opširnu raspravu o odnosima Bošnjaka i Hrvata, te političkog Sarajeva i Zagreba u svetlu poretka uspostavljenog Vašingonskim i Dejtonskim sporazumom, iznećemo samo matematičke pokazatelje sa poslednjih opštih izbora koji prikazuju mehanizam oduzimanja važnog političkog prava najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini.

U NALETU OGORČENJA NJEGOVIM IZBOROM, NEKI HRVATSKI MEDIJI SU NAVELI KAKO ŽELJKO KOMŠIĆ, VETERAN TZV. ARMIJE BIH, U SEBI OD HRVATSKOG IMA JEDINO GELER HRVATSKE GRANATE KOJOM JE RANJEN

Naime, prvo što upada u oči je veoma veliki broj važećih listića za izbor hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine koji su ubačeni u biračke kutije na glasačkim mestima u Federaciji Bosne i Heregovine (428.344), koji je tek za četvrtinu manji od broja listića za bošnjačkog člana Predsedništva (580.611). Izabrani hrvatski član Predsedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić je dobio više glasova (225.500) od izabranog bošnjačkog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića (212.581). Ako imamo u vidu to da je po poslednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovni koji je sproveden 2013. godine broj Hrvata u Bosni i Hercegovini (544.780) gotovo tri i po puta manji od od broja Bošnjaka (1.769.592), vide se sve razmere ove nelogičnosti.

Nadalje, ako osnovano pretpostavimo da među popisanim brojem Hrvata u Bosni i Hercegovini nema više od 440.000 punoletnih sa pravom glasa, te da je izlaznost od 53% bila manje-više ravnomerno raspoređena među Bošnjacima i Hrvatima, dolazimo do zaključka da je na opštim izborima moglo glasati oko 230.000 Hrvata. Oduzmemo li taj broj od ukupnog broja (samo) važećih listića za izbor hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, dolazimo do osnovane pretpostavke po kojoj je oko 200.000 Bošnjaka u Federaciji Bosne i Hercegovine zapravo glasalo za hrvatskog člana Predsedništva, što u velikoj meri korespondira sa brojem glasova koji je osvojio Željko Komšić (225.500).

Na prethodnim opštim izborima u Bosni i Hercegovini, održanim 2014. godine, na kojima Željko Komšić nije mogao da se kandiduje za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, budući da je prethodno odslužio dva povezana mandata na toj funkciji, ukupan broj važećih listića za mesto hrvatskog člana Predsedništva iznosio je 245.295, dakle preko 183.000 manje nego na ovim. Tom prilikom je za hrvatskog člana Predsedništva izabran Dragan Čović sa osvojena 128.053 glasa, što je skoro 27.000 glasova manje nego što je kao drugoplasirani kandidat osvojio na ovim izborima (154.819).

Ukupan broj glasova koje je Željko Komšić dobio u pojedinim opštinama sa izrazitom hrvatskom većinom je u rangu statističke greške, pa je tako kandidat DF u Čitluku dobio 36 glasova (0,5%), u Ljubuškom 136 glasova (1,2%),u Širokom Brijegu 63 glasa (0,5%), Grudama 46 glasova (0,7%), u Posušju 44 glasa (0,7%), u Dobretićima 5 glasova (1%). Sa druge strane, Željko Komšić je odneo apsolutnu pobedu u pojedinim opštinama u kojima postoji izrazita većina Bošnjaka, osvojivši više glasova od svih kandidata za bošnjačkog člana Predsedništva, kao što su Bihać (88% Bošnjaka, 6% Hrvata), Ilidža (87% Bošnjaka, 5% Hrvata), Sarajevo Centar (75% Bošnjaka, 6% Hrvata), Sarajevo Stari Grad (89% Bošnjaka, 2% Hrvata), Sarajevo Novi Grad (84% Bošnjaka, 4% Hrvata), Novo Sarajevo (74% Bošnjaka, 7% Hrvata), Vogošća (92% Bošnjaka, 1% Hrvata), Bosanska Krupa (92% Bošnjaka, 0,3% Hrvata), Visoko (92% Bošnjaka, 1% Hrvata), Breza (93% Bošnjaka, 2% Hrvata).

Iz svega navedenog, sasvim je jasno da Željko Komšić ne predstavlja legitimnog predstavnika Hrvata u Predsedništvu Bosne i Hercegovine, iako je strogo posmatrajući izborna pravila njegov izbor sasvim legalan.
Zanimljivo je i poređenje broja glasova koje je Komšić osvojio kao kandidat za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine (225.500) sa brojem glasova koje je osvojila njegova stranka Demokratska fronta na izborima za poslanike Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (96.180) i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (93.696). Iako biračko telo Demokratske fronte čine prevashodno Bošnjaci, brojke govore da je pored njih oko 95.000, najmanje još toliko Bošnjaka koji glasaju za druge političke partije na ostalim nivoima, svoj glas podarilo Željku Komšiću. Iako bi zbog političke srodnosti logična pretpostavka bila da su se Komšiću prelili neki glasovi Socijaldemkratske partije Bosne i Hercegovine, to je ipak veoma malo verovatno, budući da je kandidat SDP za bošnjačkog člana predsedništva Denis Bećirović dobio značajno više glasova (194.688) nego li liste SDP za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (140.781) i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (145.453). Osim toga, trka za bošnjačkog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine je bila veoma tesna i Bećirović ju je izgubio za svega 18.000 glasova, odnosno 3%, pa je jasno da SDP u tom kontekstu nije imao „viška glasova“, te da je sve svoje političke kapaciteta usmerio ka ostvarivanju što boljeg rezultata Denisa Bećirovića.

Ako uporedimo pak rezultat koji je ostvario Šefik Džaferović kao kandidat za bošnjačkog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine (212.581) sa rezultatima njegove SDA na izborima za poslanike Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (252.081) i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (252.773), vidimo gotovo identični manjak od 40.000 glasova koje je kandidat SDA za člana Predsedništva ostvario u odnosu na liste svoje stranke. Ovo nas navodi na mogući zaključak o ciljanom usmeravanju dela glasača SDA prema Željku Komšiću, što bi uz relativno tesnu pobedu Šefika Džaferovića za bošnjačkog člana Predsedništva predstavljalo dokaz organizacione i tehničke superiornosti stranačkog aparata SDA. Ipak, za potvrdu ove pretpostavke bi bila neophodna dublja kvantitativna, ali i kvalitativna istraživanja.

Treći izgledni rezervoar bošnjačkih glasova koje je povukao Željko Komšić, pored glasova same Demokratske fronte i SDA, po svemu sudeći se nalazi među biračima Naše stranke. Iako je i Naša stranka kandidovala svog predstavnika za mesto hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, Boriša Falatar je ostvario skromnih 16.036 glasova (4%), što je značajno manje od ukupnog broja glasova koje je Naša stranka ostvarila na izborima za delegate Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (48.042) i poslanike Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (50.945), te je logično pretpostaviti da se oko 30.000 glasača ove stranke prirodnim putem prelilo politički bliskom Komšiću, čije su šanse za izbor ispravno smatrane većim.

Postizborna dinamika u Banjaluci

Kao što smo videli, rezultati opštih izbora u Republici Srpskoj su prilično jasni i izvesno će omogućiti relativno lako i brzo formiranje političke vlasti u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu. No, uprkos tome, opozicione stranke insistiraju na nelegitimnosti izbornog procesa, pozivajući se na veliki broj navodnih nepravilnosti. Ipak, značajna razlika u broju glasova koji su kandidati koalicije oko SNSD ostvarili na svim nivoima u Republici Srpskoj, a koja je daleko veća nego što je to bila na prošlim izborima, ne doprinosi snazi argumenata opozicije, a reakcije javnosti u Republici Srpskoj ne idu u prilog bilo kakvoj većoj mobilizaciji građana u cilju osporavanja izbornih rezultata.

POKRET „PRAVDA ZA DAVIDA“ JE NEDELJU DANA NAKON IZBORA PROGLASIO VUKOTU GOVEDARICU PREDSEDNIKOM REPUBLIKE SRPSKE, ALI OSPORAVANJE IZBORNIH REZULTATA NIJE UZELO VEĆEG MAHA

Prvo pitanje koje se otvara nakon izbora u Republici Srpskoj jeste to ko će biti izabran za predsednika Vlade Republike Srpske. Po koalicionom sporazumu koji su uoči izbora zaključili SNSD, DNS i SP, dve manje članice koalicije su se obavezale da pruže podršku kandidatima SNSD za mesto srpskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, kao i predsednika Republike Srpske, dok će u slučaju pobede koja je ostvarena, DNS imati pravo prvog izbora među funkcijama koje se biraju indirektnim putem. Sasvim je jasno da je bi DNS, shodno tim odredbama koalicionog sporazuma, ali i dobrom rezultatu koji je ostvarila izborom 12 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, preferirala da preuzme poziciju predsednika Vlade Republike Srpske. Međutim, iz prvih izjava Milorada Dodika datim nakon izbora, vidi se da SNSD neće lako prepustiti tu važnu funkciju manjem koalicionom partneru. U tom kontekstu valja tumačiti i previranja unutar DNS koja se odvijaju nakon izbora. Naime, Milorad Dodik je upozorio predsednika DNS-a Marka Pavića da bi morao da se odrekne pojedinaca u redovima svoje stranke koje je nazvao „mangupima“, a rukovodstvo DNS-a je uprkos iskazanom nezadovoljstvom svojevrsnim ultimatumom koji im je uručen, izašlo u susret tim zahtevima i otkazalo poverenje određenom broju svojih članova na visokim pozicijama u javnim preduzećima. Mediji spekulišu da je sprovođenjem ovog zahteva došlo do podele unutar DNS, u kojem je prevagu odnela struja na čijem čelu se nalazi aktuelni predsednik Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljko Čubrilović, dok je u manjini ostala struja oko Milana Radovića, direktora banjalučke Nove banke. No, čak i ukoliko ovaj sukob eskalira do nivoa otvorenih podela, procena je da Radović kontroliše svega 3 od ukupno 12 poslanika DNS u Narodnoj skupštini Republike Srpske, pa eventualnim cepanjem poslaničkog kluba DNS vladajuća većina neće biti ugrožena.

MIĆO MIĆIĆ, MILOVAN BJELICA I OBREN PETROVIĆ PREDSTAVLJAJU STRUJU UNUTAR SDS-A KOJA JE SKLONA SARADNJI SA DODIKOM

Svakako najkrupnije pitanje koje se nakon sprovedenih izbora otvara u Republici Srpskoj je sudbina Srpske demokratske stranke. Stranka koja je dala nemerljiv doprinos stvaranju Republike Srpske, već duže se nalazi u krizi i punih 12 godina ne uspeva da se vrati na vlast. Tome svakako doprinosi i činjenica da je vladajući SNSD u velikoj meri preuzeo ideologiju i politiku koju je zacrtala SDS, postavivši se kao zaštitnik srpskog nacionalnog interesa u Bosni i Hercegovini, ostvarujući pritom daleko bolje rezultate nego li SDS u periodu pre 2006. godine. Iako se rukovodstvo SDS na čelu sa predsednikom Vukotom Govedaricom opredelilo za striktno opoziciono delovanje učešćem u Savezu za pobedu, sve su jači glasovi istaknutih pojedinaca u SDS koji insistiraju na saradnji sa SNSD. Pojedine spekulacije idu toliko daleko da tvrde kako su istaknuti lokalni lideri SDS u određenoj meri sabotirali kampanju Saveza za pobedu, kako bi otvorili prostor za postizbornu saradnju sa Miloradom Dodikom i SNSD, te da je zbog toga u tradicionalnim uporištima SDS poput Bijeljine, Doboja i Istočnog Sarajeva opozicioni blok ostvario značajno manji broj glasova od onog koji je očekivan. Bilo kako bilo, iz izjava koje su dali nakon izbori, vidi se da su neki istaknuti funkcioneri SDS iskazali spremnost na saradnju sa SNSD, a među njima se ističu dugogodišnji gradonačelnik Doboja Obren Petrović i načelnik Opštine Sokolac Milovan Bjelica, ujedno i potpredsednik SDS. U grupu nezadovoljnih se svrstava i dugogodišnji gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić, međutim njegov plan bi po navodima informisanih medija podrazumevati zahtev za vanrednim kongresom SDS i preuzimanjem funkcija predsednika SDS od Vukote Govedarice, čime bi se stvorili uslovi za otvorenu koaliciju SDS sa SNSD, u prvom redu na nivou zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine. No, čak i ukoliko taj plan ne urodi plodom, izgledno je da će određeni funkcioneri SDS koji su osvojili poslaničke mandate u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kao i Narodnoj skupštini Republike Srpske, stupiti u razgovore o saradnji sa SNSD. To može biti od presudne važnosti za formiranje tzv. Srpskog bloka na nivou zajedničkih institucija, kojim bi se sprečilo da koaliciju na tom nivou formiraju vladajuće stranke iz Federacije Bosne i Hercegovine sa opozicijom iz Republike Srpske, kao što se desilo nakon prethodnih izbora. Da bi sprečio takav scenario, Miloradu Dodiku je neophodna podrška najmanje 10 od ukupno 14 srpskih poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Budući da je SNSD sa manjim koalicionim partnerima osvojila 8 mandata, te da se među poslanicima SDS nalazi gradonačelnik Doboja Obren Petrović koji je već izrazio spremnost na saradnju sa SNSD, taj cilj se čini realno dostižnim.

Mada ne mogu biti zadovoljni porazom Mladena Ivanića u trci za srpskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, u PDP imaju razloga za umereni optimizam, budući da će zbog dobrog izbornog rezultata povećati broj svojih predstavnika kako u Narodnoj skupštini Republike Srpske, tako i u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Rukovodstvo PDP može posebno biti zadovoljno značajnim porastom podrške u velikim gradovima Republike Srpske poput Banjaluke u kojoj su osvojili čak 22% glasova. Imajući u vidu težak period pred kojim se očito nalazi SDS, partija Mladena Ivanića se nalazi u poziciji da preuzme ulogu vodeće opozicione stranke u Republici Srpskoj.

Postizborna dinamika u Sarajevu

DŽAFEROVIĆ, KOMŠIĆ, DODIK – IAKO ODNOSI UNUTAR PREDSEDNIŠTVA BIH UVEK PREDSTAVLJAJU KOMPLIKOVANU I TEŠKO PREDVIDIVU PARTIJU PREFERANSA, DELUJE KAO DA LIDER SNSD-A TRENUTNO U SVOJIM RUKAMA DRŽI NAJJAČE KARTE.

Prve dane nakon sprovedenih izbora u Federaciji Bosne i Hercegovine je obeležilo opšte nezadovoljstvo hrvatskog političkog korpusa izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine. Povišenim strastima je doprineo i sam Komšić, najavljujući kao svoj prvi potez na funkciji člana Predsedništva pokretanje tužbe protiv Republike Hrvatske zbog izgradnje Pelješkog mosta, a nije propustio ni priliku da izjavi kako tzv. Republiku Kosovo smatra nezavisnom državom, čime je bacio rukavicu u lice i Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini, ali i prestonicama Srbije i Hrvatske.

Hrvati su neposredno nakon izbora otpočeli sa organizovanim iskazima nezadovoljstva Komšićevim izborom, kako protestnim šetnjama u Mostaru, tako i političkim izjavama predsednika opština sa hrvatskom većinom, u kojima su Željka Komšića proglasili nepoželjnom osobom u lokalnim sredinama u kojima sprovode lokalnu vlast.
Iako veoma usitnjena partijska struktura novog saziva Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine otvara mogućnost različitim kombinacijama za formiranje vladajuće koalicije, nije realno očekivati da će u njima biti zaobiđena HDZ, budući da se radi ne samo o stranci koja je sa svojom listom osvojila ubedljivo najveći broj glasova Hrvata, već je i jedina hrvatska stranka koja je osvojila mandate u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, lider HDZ je upozorio na to da njegova stranka neće pristupiti formiranju institucija vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine dok se ne postigne dogovor o izmenama izbornih zakona, kojim bi se zaštitili interesi Hrvata i onemogućio izbor hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine glasovima Bošnjaka. Imajući u vidu svu kompleksnost ovog problema i dosadašnju nespremnost Bošnjaka da izađu u susret ovim zahtevima, koje smatraju velikim korakom u pravcu formiranja hrvatskog entiteta i posledično razgradnje Bosne i Hercegovine, može se očekivati da će proces formiranja političkih institucija Federacije Bosne i Hercegovine biti veoma dug i mukotrpan. S obzirom na to da izbor bošnjačkih i hrvatskih delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine sprovodi Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, paraliza u formiranju federalnih institucija će se neumitno preliti i na nivo zajedničkih institucija. Za efektivno sprovođenje blokade je dovoljno da HDZ zaustavi ili uspori formiranje institucija političke vlasti u samo jednom od 10 kantona koji sačinjavaju Federaciju Bosne i Hercegovine, jer se članovi Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine delegiraju sa kantonalnog nivoa.

Međutim, imajući u vidu ranija iskustva, ni neki veliki dogovor HDZ sa vodećim strankama Bošnjaka, pre svega sa SDA, ne bi predstavljao veliko iznenađenje, te bi po tom scenariju lider HDZ Dragan Čović mogao preuzeti dosta važnu funkciju predsednika Federacije Bosne i Hercegovine ili ministra spoljnih poslova u Saveta ministara Bosne i Hercegovine. No, snažna pozicija koju je HDZ zauzeo unutar hrvatskog biračkog tela, te podrška zvaničnog Zagreba koja mu je nedvosmisleno iskazana, kako pre, tako i nakon izbora, u kombinaciji sa ulogom žrtve manipulacija suprotnih duhu Ustavom propisane konstitutivnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini koju je Dragan Čović u očima domaće, ali i međunarodne javnosti preuzeo, čine mogućnost brzog dogovora HDZ sa vodećim strankama Bošnjaka malo verovatnom.

Veoma važan razvoj situacije predstavlja sporazum o formiranju „programske koalicije“ Dodikovog SNSD i Čovićeve HDZ koji je zaključen u Banjaluci dve sedmice nakon izbora i kojim se najveće političke stranke Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini opredeljuju za saradnju na planu reformi nužnih za napredak Bosne i Hercegovine u procesu evropskih integracija, ali i na usaglašen pristup rešavanju problema izbornih zakona. Ovim je ojačana pozicija obe političke stranke uoči pregovora o formiranju eventualne koalicije na nivou zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine, jer će biti praktično nemoguće da budu izostavljene u bilo kojoj od koalicionih kombinacija.

FORMIRANJEM „PROGRAMSKE KOALICIJE“ DODIK I ČOVIĆ SU POVUKLI PRVI POTEZ

Čvrsta koalicija SNSD i HDZ gotovo izvesno izbacuje Komšićevu Demokratsku frontu iz učešća u vlasti na nivou zajedničkih institucija, a u težak položaj dovodi i SDA, jer otvara za sada još uvek samo matematičku mogućnost da SNSD i HDZ vladajuću većinu formiraju sa SDP i drugim manjih bošnjačkim strankama. Ovakav ishod bi zapravo najviše pogodovao Miloradu Dodiku, jer bi na taj način ostavio oba preostala člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, Šefika Džaferovića i Željka Komšića bez političke zaleđine u vidu zastupljenosti njihovih stranka u Savetu ministara Bosne i Hercegovine, čime bi pak njegova uloga kao člana Predsedništva Bosne i Hercegovine i ujedno predsednika političke partije koja čini okosnicu vlasti na svim nivoima, bila izuzetno ojačana. Iako bi svakako bilo isuviše rano razrađivati sve detalje ovakvog scenarija, zanimljive su inicijalne reakcije najuticajnijih medija u Republici Hrvatskoj, inače veoma nenaklonjenih Miloradu Dodiku, koji su ga listom počeli predstavljati u vrlo povoljnom svetlu, a neki čak i kao političara koji će jedini biti u stanju da u novom političkom miljeu Bosne i Hercegovine efektivno zaštiti interese Hrvata.

Ne bi trebalo zanemariti ni to da Šefik Džaferović neguje izuzetno bliske odnose sa vladajućim strukturama u Turskoj, sa kojima je čak i lider SDA Bakir Izetbegović došao u raskorak po određenim pitanjima. Imajući u vidu sve izraženiju saradnju Ankare i Moskve, kao i nesporni uticaj Kremlja na Milorada Dodika, nije nemoguće da se u perspektivi uspostavi saglasje Dodika i Džaferovića po mnogim pitanjima.

Umesto zaključka
Ukupno gledano, opšti izbori u Bosni i Hercegovini održani 7. oktobra 2018. nisu doneli puno toga novog u kvalitativnom smislu, ali su određeni politički trendovi dobili na zamahu.
– Vladajuća politička struktura u Republici Srpskoj predvođena Miloradom Dodikom je povećala broj svojih predstavnika kako u Banjaluci, tako i u Sarajevu i po svemu sudeći će biti u prilici da učestvuje u vlasti na nivou zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine, kada se za njihovo formiranje stvore uslovi.
– Može se očekivati pregrupisavanje opozicije unutar Republike Srpske, u kojoj će dominantnu ulogu preuzeti Ivanićev PDP, dok SDS-u sledi ili promena rukovodstva i političkog kursa na kojem se nalazi, ili pak rascep.
– U Federaciji Bosne i Hercegovine su dominantnu ulogu među Bošnjacima i Hrvatima sačuvale SDA i HDZ, a ni nelegitimni izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine ne predstavlja posebnu novinu, pošto je na isto mesto već bio biran 2006. i 2010. godine.
– Stranke levo-liberalne, ali ujedno i građansko-unitarističke orijentacije koje okupljaju Bošnjake poput SDP, Demokratske fronte i Naše stranke su još jednom pokazale nesposobnost za objedinjavanje, koje bi im izvesno donelo pobedu nad SDA na svim nivoima u Federaciji Bosne i Hercegovine, a relativno iznenađenje predstavlja slab rezultat Fahrudina Radončića i njegovog SBB.
– Formiranje političkih institucija Republike Srpske u Banjaluci se može očekivati u relativno kratkom roku, dok će se formiranje organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i posledično zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine izvesno preliti duboko u narednu godinu.