fbpx

MIHAIL MIŠUSTIN – BIOGRAFIJA RUSKOG PREMIJERA (drugi deo)

16/09/2020
Autor :
Analize/Biografije

SLUŽBENIK DRŽAVE

Prema nepotvrđenim izvorima, bliskim kabinetu predsednika Ruske Federacije, kao i na osnovu navoda iz „kremaljskih kuloara“, postoji teza da se Mihail Mišustin odazvao pozivu ondašnjeg predsednika Rusije, Borisa Jeljcina, te da je stupio u „državnu službu“, samo pod uslovom prema kome Jeljcinu ne bilo dozvoljeno da preispituje postupke iz nadležnosti koje su mu poverene na staranje. Navodno, u sličnom tonu je svoj stav i saopštio tadašnjem ruskom predsedniku, prilikom njihovog prvog susreta nakon preuzimanja dužnosti u „gosudarstvennuю službьй“. Kada je dekretom vlade imenovan za zamenika direktora Državne poreske uprave u avgustu 1998. godine, Mišustinov mandat bio je ograničen na period do 1. oktobra iste godine.[1]

Međutim, mandat mu je produžen i nakon odlaska Borisa Fedorova sa njegove pozicije i imenovanja Georgija Bosa (Georgiй Boos)[2] za direktora Državne poreske uprave u decembru 1998. godine, kada je došlo i do reorganizacije Uprave u Ministarstvo za poreze i robe. Nakon ostavke predsednika Vlade Ruske Federacije, Jevgenija Primakova (Evgéniй Maksímovič Primakóv), Bos je napustio dotadašnju funkciju, što je uslovilo imenovanje Aleksandra Počinoka (Aleksandr Petrovič Počinok) na položaj ministra u vladama Sergeja Stepašina (Sergeй Vadimovič Stepašin) i Vladimira Putina. U pomenutim administracijama, Mišustin je ostao na položaju zamenika ministra, a njegove nadležnosti nisu promenjene ni kada je na mesto ministra za poreze imenovan Genadij Bukaev (Gennadiй Ivanovič Bukaev) u vladi Mihaila Kasjanova (Mihail Mihaйlovič Kasьяnov), u maju 2000. godine.[3]

U periodu kada je obavljao dužnost zamenika ministra za poreze, Mišustin je naglašavao da se prioritet u njegovim dužnostima sastoji u namerama izgradnje efikasnog sistema, odnosno servisa u naplati poreza koji će građanima omogućiti brzo ispunjavanje njihovih zakonskih obvezničkih dužnosti, uz neprimetan i efektivan nadzor, putem elektronske automatizovane obrade svih potrebnih podataka za date procese i poslove. Lično je pripremio nacrt Zakona o elektronskom i digitalnom potpisu, koji je sadržao i odredbe o tzv. „jedinstvenom elektronskom šalteru“. Nakon usvajanja tog zakona, istinski je unapređena i pojednostavljena procedura registracije svih poreskih dužnika jedinstvenog operativnog sistema. Mišustin je isticao da se cilj reforme i modernizacije poreskog sistema, zapravo, nalazi u nameri države da sprovede „rigoroznu“ kontrolu naplate poreza za tzv. „oligarhijske dužnike“, čime je pružen doprinos Putinovoj administraciji u borbi protiv daljeg procesa „tajkunizacije“ Rusije. Istovremeno, Mišustin je naglašavao da njega politika ne zanima, te da će uvek ostati „poreski vojnik“ i službenik države, bez obzira koja politička snaga poseduje presudan uticaj u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u Rusiji. U isto vreme, pokrenuti su snažni napori u vezi sa modernizacijom informatičke i tehničke opremljenosti sistema, koja je bila neophodna kako bi se realizovali ovi ambiciozni planovi. Upravo, u datom periodu, Mišustin, ubeđeni tehnokrata, i zaslužio je (putem medija obnarodovan) nadimak – „doktor za porez“.[4]

Ilustracija 1 Rusija u redu najvećih trgovinskih zemalja u svetu, 2018. godine

Ilustracija 2 Herman Gref

Kao što smo naglasili, u okviru Ministarstva za poreze i robe, Mišustin je postavljen na dužnost zamenika ministra za poreze (zamestitel ministra Rossiйskoй Federacii po nalogam i sboram), da bi 2004. godine stupio na položaj direktora Savezne agencije za katastar i imovinsku politiku Ruske Federacije (rukovoditel Federalьnogo agentstva kadastra obъektov nedvižimosti – Rosnedvižimostь) i to pri Ministarstvu ekonomskog razvoja Ruske Federacije (Ministerstvo эkonomičeskogo razvitiя Rossiйskoй Federacii). Ministar ekonomskog razvoja u pomenutom periodu bio je German Gref (German Oskarovič Gref).[5] U naredna tri mandata, zadržao se na položaju zamenika ministra u Ministarstvu za poreze i naplatu poreza i na navedenoj poziciji pružio je ključni doprinos u razvoju informatičkih tehnologija u okviru procesa unapređenja poreske politike i izgradnje solidne strukture državnih organa zaduženih za navedene poslove. Posebnu inicijativu, a kasnije i trud pokazao je u procesima ustanovljavanja elektronskog i digitalnog potpisa u poslovno-finansijskim transakcijama građana, javnih ustanova i privrednih subjekata, kao i poreskog identifikacionog broja. Pod Mišustinovim rukovodstvom formirane su baze podataka poreskih obveznika, potpuno je modernizovana tehnička opremljenost poreskih ustanova, dok, istovremeno je unifikovan rad svih regionalnih i lokalnih jedinica poreske administracije, što je uslovilo kreiranje jedinstvenog poreskog sistema, a pre svih informaciono-komunikacione mreže u navedenoj strukturi i njenoj infrastrukturi.[6]

Od strane medija i finansijskih analitičara Svetske banke, krajem 2002. godine, poreski sistem i elektronsko poslovanje u oblasti poreske politike, okarakterisani su kao „… napredni, ako ne i najnapredniji u celom svetu, posebno u segmentu upotrebe savremenih informatičkih tehnologija u aparatu državne uprave…“. Takođe, Mišustin je bio veoma ponosan na učinke reforme poreskog sistema u navedenom periodu, te nije bio lažno skroman, kada je tvrdio da su početke „Putinove ere“ u Rusiji, obeležili „izgradnja sistema elktronskog poslovanja, efikasne metodologije automatizovane kontrole naplate poreza sa daljine, te afirmisanje informatičke i telekomunikacione infrastrukture u tzv. poreskim upravama“. Date inicijative i njihovi rezultati, omogućili su formiranje jedinstvene i transparantne poreske politike u Rusiji, te odgovoran pristup u poslovima naplate poreza, zbog čega je, desetak godina kasnije, Rusija okarakterisana kao država sa najefikasnijim poreskim sistemom.[7]

Ilustracija 3 Struktura u organizaciji vlasti u RF do 2009. godine

Istovremeno, u okviru Rosnedvižimosti[8] (Federalьnoe agentstvo kadastra obъektov nedvižimosti), pokrenuo je značajne reforme u oblasti imovinsko-katastarske politike. Odavno zapušteni poslovi legalizacije nepokretnosti i njihove registracije, obnovljeni su, a baze „katastarskih nepokretnosti“ uklopljene su u Servis saveznih poreza, takođe oformljen na inicijativu Mihaila Mišustina, što je omogućilo suštinsku, organsku vezu između poreske politike i realnog porocenjivanja vrednosti nepokretne imovine u vlasništvu građana, privrednih subjekata, kao i same države. Svojevrsni rezultat i ove uspešne reforme sastojao se u usvajanju Zakona o porezu na zemljište, odnosno nepokretnu imovinu, 2006. godine. Na osnovu odluke ruske vlade, Mišustin je preuzeo dužnost direktora Savezne agencije za upravljanje nad specijalnim ekonomskim zonama (Federalьno agentstvo po upravleniю osobыmi эkonomičeskimi zonami – RosOЭZ) u decembru 2006. godine. U naredne dve godine mandata, Mišustin je uspeo da otvori, a onda i da pokrene proizvodnju u dva industrijska kompleksa, zatim, sedam turirističko-rekreativnih kompleksa u okviru projekta i strukture SEZ, te da počne sa izgradnjom infrastrukturnih objekata, tehničko-inovativnog tipa u oblastima SEZ.[9]

 

Ilustracija 4 Tabela projekcije rasta izvoza ruske sirove nafte u narednih 30 godina iz 2014. godine

DOKTOR ZA POREZ

U februaru 2009. godine, administracija predsednika Dmitrija Medvedeva najavila je da u narednom periodu očekuje pomoć od Mišustina u sprovođenju reformi u oblasti finansijsko-poreske politike na saveznom nivou u organizaciji vlasti. Ubrzo, UFG saopštila je da očekuje neminovan odlazak Mihaila Mišustina iz kompanije kako bi preuzeo „određeni visoki položaj u strukturama ruske vlade“. U proleće 2010. godine saopšteno je da se Mišustin povukao iz poslova kompanije, da bi u aprilu iste godine, na osnovu odluke predsednika Vlade Ruske Federacije, Vladimira Putina, bio imenovan na dužnost direktora Savezne poreske uprave.[10]

Istovremeno, pružena je informacija da je na pomenuti položaj Mišustin imenovan na osnovu predloga ministra finansija Alekseja Kudrina (Alekseй Kudrin). Uzevši u obzir da je novi direktor Savezne poreske uprave dolazio iz poslovnog okruženja, nakon njegovog imenovanja javnost je očekivala da će Mišustin pokazati veliki stepen odgovornosti i blagonaklonosti prema preduzetničkom sloju u okviru privrednih subjekata ili tzv. „preduzetničkom lobiju“. U narednim godinama, Mišustin je stekao profesionalni nivo zvanja savetnika poreske službe druge kategorije, a od 5. decembra 2010. godine unapređen je u zvanje aktivnog državnog savetnika Ruske Federacije prve kategorije. Takođe, bio je i autor dve monografije – o informatičkim tehnološkim mehanizmima u upravljanju državnom poreskom administracijom i o informatičkim tehnologijama u administracijskim jedinicama zaduženim za upravljanje imovinskim porezima.[11]

Za medije i javnost, u velikoj meri neprimetno, od 2010. godine Mihail Mišustin nalazi se u „neposrednoj okolini“, tada premijera, a od 2012. godine predsednika Rusije Vladimira Putina. Upravo u datom periodu, kada Putin prihvata svojevrstan igrokaz medija naklonjenih ruskoj vladi (gde i sam u više navrata Mišustina naziva „doktorom za porez“), bilo je sasvim očigledno da Mišustin uživa veliko poverenje u administraciji Vladimira Putina, te da je do 2013. godine izgradio veoma bliske, lične relacije sa ruskim šefom države.[12]

Na novom položaju, Mišustin je pokrenuo niz novih aktivnosti u vezi sa informatičko-tehnološkom modernizacijom poreskih službi. Produženo je radno vreme poreskih inspektora, a 2015. godine otvoren je Savezni kontaktni centar za usluge poreske uprave. Međutim, usledile su kritike i velika osporavanja Mišustinovih reformi iz krugova poslovno-preduzetničke zajednice, a posebno od strane velikih kompanija i oligarhijskih struktura u Rusiji. Date optužbe poticale su od stanovišta da će sprovođenje mera konsolidacije javnih finansija, posebno u oblastima poreskih reformi, dodatno otežati poslovanje preduzetničke zajednice, te da pojačan rad inspekcijskog nadzora predstavlja teret u pogledu investicionih aktivnosti. Mišustin je odbacio optužbe, uz tvrdnju da je došlo do umanjenja broja inspektora, što nije bilo daleko od istine. Naime, od preuzimanja dužnosti direktora Savezne poreske uprave, Mišustin je preduzeo mere sasvim drugačijeg pristupa organizovanju kontrole poslovnih aktivnosti privrednih subjekata, fokusirajući domen rada poreskih servisa na analitički nadzor putem automatizovanog, softverskog i sistemskog programa koji je usmeravao poslovne odgovornosti preduzetničke zajednice prema sopstvenim obavezama u odnosu na državne organe i samu državu.

Kao rezulat datog pristupa, broj inspektora značajno je umanjen, dok je nivo efikasnosti njihovog rada umnogome uvećan. Statistički podaci pokazali su da je u prethodnoj deceniji svaki deseti poreski obveznik bio proveran od strane inspekcijskog nadzora poreskih službi, dok je 2018. godine poreski sistem vršio nadzor nad samo jednim subjetom od četiri hiljade poreskih obveznika iz zajednice malih preduzetnika. Broj inspekcija poslovanja velikih i srednjih kompanija, takođe je znatno umanjen. U Moskvi je 2013. godine održan Međunarodni forum poreskih administracija, koji je realizovan od strane Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), kada su samitu prisustvovali rukovodioci 51 poreske administracije u svetu. Mihail Mišustin izabran je za zamenika predsedavajućeg Biroa Foruma poreskih administracija Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), 2014. godine.[13]

Uskoro je najavljeno kreiranje novog softverskog modela u Saveznoj poreskoj upravi, preme kome bi bila realizovana jedinstvena baza podataka poreskih obveznika za celu teritoriju Ruske Federacije, gde bi poreski inspektori u bilo kojem trenutku mogli da pristupe analizi i kompletiranju informacija o svim poreskim subjektima na teritoriji svih regiona u Rusiji. Prvi Savezni centar za obradu podataka Savezne poreske uprave otvoren je u Moskvi u maju 2015. godine, da bi u decembru iste godine bio otvoren i drugi u Nižnjenovgorodskom regionu. Navedeni centri omogućili su stvaranje jednostavnog operativnog sistema koordinacije u radu između Ministarstva finansija, Savezne poreske uprave i Državnog trezora (Kaznačeйstvo Rossii) i drugih finansijskih institucija koje deluju pod nadzorom Ministarstva finansija. Iste godine, u četiri „probna regiona“ – Moskvi, Tatarstanu i Kalugi, testirana je nova tehnologija, daljinskog upravljanja i prenosa fiskalnih podataka od fiskalnih kasa privrednih subjekata prema poreskim vlastima, što je sistematizovano saveznim zakonom broj 290. od 3. jula 2016. godine, kojeg je potpisao Vladimir Putin.[14]

REZULTATI MIŠUSTINOVIH REFORMI U OBLASTI PORESKE POLITIKE

Ilustracija 5 Proizvodnja nafte zemalja OPEK iz 2017. godine

Kao što smo naglasili, Mišustinove reforme uslovile su sveobuhvatnu modernizaciju ruskog poreskog sistema, koji je do 2014. godine transformisan u istinski automatizovani državni servis, što je bilo važno u eposi gigantskog uzdizanja ekonomske snage Federacije, sve do sankcija dobrog dela međunarodne zajednice, upravo pomenute godine. Poreski sistem, kreiran u Mišustinovom mandatu, svakako nije mogao presudno da utiče ni na oporavak ruske ekonomije u toku prve decenije XXI veka, ni na njeno uzdizanje u prvoj polovini druge decenije sadašnjeg stoleća, kao ni da suzbije štetne posledice međunarodnog ekonomskog embarga i pokušaja političke izolacije Ruske Federacije, nakon „majdanskog prevrata“ u Ukrajini i „aneksione krize“ izazvane pristupanjem Krima i Sevastopolja Federaciji, 2014. godine. Suštinski problemi ruske ekonomije, zasnovane isključivo na izvozu energenata (nafte i prirodnog gasa) i drugih sirovina, uz nerazvijenu tehnologiju u industrijskoj proizvodnji i poslovanju IT sektora, ostali su „neokrnjeni“ i tu nijedan poreski sistem, ma koliko bio funkcionalan i efikasan, nije mogao i ne bi bio u stanju da „iznedri povoljnije rezultate“. Međutim, poreska politika ostala je uređeni, a za mnoge velike zemlje u svetu – ogledni sistem, koji je unapredio naplatu poreza, kao i njenu kontrolu.[15]

Najvažniji korak u tom pravcu predstavljen je projektom sveobuhvatne modernizacije poreske uprave „AIS-Nalog-3“. Novi sistem omogućio je prenošenje rutinskih funkcija na stvoreni FKUNalog-Servis“ (odnosno elektronsku poresku službu) koji je povezan sa širokom mrežom od 77 filijala Savezne poreske uprave u celoj Rusiji. Svi regioni Ruske Federacije već su se pridružili usluzi. Povećana je efikasnost poreske administracije, minimizirane su mogućnosti pravljenja grešaka u poreskim prijavama i proširen je asortiman usluga poreskog sistema. Do 2013. godine predstavljene su 34 mrežne usluge, koje su upotrebljene od strane šezdeset miliona poreskih obveznika, a taj broj do 2018. godine povećan je na stotinu miliona.[16]

Najvažniji cilj poreske reforme, koja je izvedena i putem uvođenja savremene tehnologije u sistem, nalazio se u nameri sprečavanja „poreskih prevara“, zbog kojih je država gubila 16 milijardi dolara godišnje. Pojednostavljene su interakcije kompanija i građana sa poreskim vlastima, značajno je smanjen broj inspekcija, a fokus je stavljen na analitičke poslove. Naplata PDV prati se u realnom vremenu. Ruski mediji pišu da sedište poreske službe u Moskvi sa serverima i mnoštvom IT stručnjaka sada više liči na tehnološku kompaniju nego na vladinu agenciju.

Kada je reč o naplati poreza i povećanja budžetskih prihoda, vidljivi su napreci već od početka Mišustinovog angažmana u poreskoj upravi i javnom sektoru, krajem prethodnog veka. Na primer, tada je u Rusiji došlo do značajnog povećanja prihoda (za oko 26%) nakon uvođenja proporcionalne poreske stope od 13% u toku 2001. godine, kao i učešće poreza na dohodak u BDP (sa 2,4% na 2,9%). U dokumentu o pravcima razvoja poreske politike u Rusiji za period od 2013. do 2015. godine bilo je predviđeno unapređenje u domenu nekih poreskih oblika (akciza, oporezivanja prirodnih resursa i putem oporezivanja luksuza u okviru planiranog uvođenja poreza na nepokretnosti), što je postignuto tek 2019. godine. Poreski zbornik Rusije propisuje standardne odbitke za određenu kategoriju poreskih obveznika, koje svrstava u tri grupe.

Ilustracija 6 Kretanje cene nafte u protekle dve decenije

Takođe, pravo na odbitak u iznosu od 3000 rubalja imaju lica kod kojih je bolest ili invaliditet posledica katastrofe u Černobilu, invalidi Velikog otadžbinskog rata. Standardni odbitak u određenoj visini je propisan iz demografskih razloga. Takođe, uređena je i lista socijalnih poreskih olakšica (socialьnыe nalogovыe vыčetы). To su nestandardni odbici, na primer, na ime raznih vidova donacija (u oblasti nauke, kulture i sl.); iznos za usavršavanje poreskog obveznika u obrazovnim ustanovama ili za decu, odnosno, brata (sestru) poreskog obveznika koji se nalaze na školovanju do 24 godine u visini stvarno plaćenih troškova; iznos plaćen za medicinske usluge, itd. Pravo na socijalne odbitke poreski obveznik, po pravilu, ostvaruje na kraju poreskog perioda. Sve su ovo bili učinci Mišustinove „poreske reforme“.[17]

Izgleda da se u poreskoj politici Mišustin rukovodio sledećim rečima – „…Glavni zadatak poreske službe trebalo bi da bude jasno formulisan kao nadzor poštovanja poreskog zakonodavstva… Cilj reformi jeste stvaranje jedinstvenog socijalnog poreza… Znate, generalno niko ne voli da plaća porez. Niko ne voli da izdvaja sredstva za državu. Moramo da stvorimo svest u kome će društvo biti sporemno da finansira državu, a da mi (Savezna poreska uprava, prim. aut.) samo kontrolišemo poštovanje poreskog zakonodavstva. Ne da prikupljamo poreze, ne da prikupljamo novac. To sam postavio kao zadatak svim zaposlenima, da stvorimo takav sistem i na tome ćemo da radimo. Samo, moraju svi da razumeju. Postojimo tek dvadeset godina…“[18]

DRUGI ČOVEK RUSIJE

Sigurno nije bilo teže godine i nesigurnijeg početka u novom zamahu u karijeri nekog političara, od onog koji je doživeo aktuelni ruski premijer kada je stupio na dužnost predsednika Vlade Ruske Federacije. Od sankcija iz 2014. godine i „majdansko-krimske krize“ u Ukrajini, Rusija je prolazila kroz izuzetno nestabilan politički period, kojeg su obeležili rat u Donbasu, delimična međunarodna izolacija, vojna intervencija u Siriji, potiskivanje njenog uticaja na Balkanu, ubistvo ruskog ambasadora u Turskoj, nesigurni odnosi sa susednim zemljama, pad standarda građana i na kraju udar planetarne pošasti izazvane pandemijom bolesti COVID-19. Verovatno ne postoji državnik ili političar koji bi u datim okolnostima poželeo da preuzme prvo mesto u kolektivom organu izvršne vlasti u nekoj državi, kao što je to bio slučaj sa Rusijom ove godine. Međutim, Mišustin je prihvatio![19]

Pojedini novinari, politički analitičari, ali i njegovi saradnici, tvrde da je Mihail Mišustin opsednut sopstvenom reputacijom i mišljenjem javnog mnjenja kada je reč o njegovoj ulozi u savremenom ruskom društvu. Bez obzira na njegove tvrdnje da ga „politika uopšte ne zanima“, te da je on samo „službenik države“, ozbiljne studije pokazuju da je stvarnost u datom pogledu prilično suprotna. Naime, postoje indicije da Mišustin poseduje visok stepen taštine u svom karakteru, te da je, pored razumljive želje za potvrdom sopstvenih profesionalnih kompetencija (koje su, pri tome, nesporne), decenije svog rada posvetio nameri da svoj lični i profesionalni profil afirmiše u javnosti, kako bi u jednom trenutku ostvario lične ambicije, te preuzeo jedan od dva najznačajnija politička položaja u Ruskoj Federaciji.[20]

Saradnici ruskog premijera tvrde da je „preokupiran“ sopstvenom reputacijom, te da pasionirano čita sve izveštaje o mišljenjima javnog mnjenja i medija o njegovom radu i da date stavove veoma ozbiljno i kritički prihvata i u skladu sa njima kreira svoje poslovno-političke poteze. Možda bismo u ovoj činjenici mogli da potražimo, makar i deo razloga za jedan stihijski uspeh Mihaila Mišustina, upravo u poslovno-političkoj karijeri. U njegovim javnim nastupima primetan je izvestan lični stav (kojeg potvrđuju i njegovi prijatelji), da je Mišustin svestan sopstvene intelektualne i profesionalne superiornosti u odnosu na svoje saradnike, te da neprestano želi da taj stav i dodatno afirmiše. Zapravo, sve su to karakteristike jednog ozbiljnog političara, a sada i ambicioznog državnika.

Ilustracija 7 Prva sednica novog kabineta

Mediji sa „političkog Zapada“ oduvek su bili fascinirani stepenom truda i uspeha carističkih, sovjetskih, uopšte ruskih političara, državnika i vladara da pred „licem javnosti“ prikriju neke od svojih ličnih i profesionalnih nedostataka ili propusta, kao i izazova sa kojima se suočavaju, npr. u pogledu očuvanja privatnosti, posebno u domenu informacija o sopstvenom zdravstvenom stanju. Pri tome, navedeni mediji i tamošnja javnost nisu u stanju da razumeju okolnosti, prema kojima kolektivna svest i mentalni sklop ruskog društva na veoma specifičan i senzibilan način prihvataju informacije o zdravlju ili nekim privatnim izazovima kod svojih političara, te da je opisani odnos ruskih nacionalnih elita prema ovom pitanju fakticitet političke kulture u njihovoj zemlji. Uostalom, u tom pogledu ni „zapadna društva“, posebno američko, ne razlikuje se u velikoj meri od ruskog, osim, možda u pristupu tamošnjih političkih elita prema navedenom problemu. Iz tog razloga, „histerična zabrinutost“ medija na Zapadu, a delom i u Rusiji u vezi sa odsustvom bližih i podrobnijih informacija o zdravstvenom stanju Mihaila Mišustina, kada je objavljeno da je ruski premijer bio pozitivan na testu koji otkriva prisustvo virusa SARS COV 2, bila je prenaglašena i neopravdana. Deluju paradoksalno objašnjenja da je data situacija podsećala na okolnsti koje su pratile kardiovaskularne probleme sa kojima se suočavao Boris Jeljcin u poslednjoj deceniji prethodnog stoleća. Uostalom, Mišustin je putem video-konferencija redovno održavao sastanke svog kabineta i, koliko su mu objektivne okolnosti dozvoljavale, neprestano je bio uključen u poslove iz domena njegovih nadležnosti.

Ilustracija 8 Distribucija glasova prema deputatskim klubovima, prilikom izbora Mišustinovog kabineta u Dumi

Novi premijer Mišustin i njegov kabinet (Pravitelьstvo Rossiйskoй Federacii) formirani su na osnovu podrške Državne dume (Gosudarstvennaя duma Federalьnogo sobraniя Rossiйskoй Federacii) koja je iskazana predlogu predsednika Ruske Federacije Vladimira Putina, 16. januara 2020. godine. Od 449 prisutnih deputata, za izbor nove vlade i njenog premijera glasalo je 383 člana Dume, 41 je bio uzdržan, dok 25 nije glasalo. Nijedan deputat nije glasao protiv izbora nove vlade. Interesantna je i distribucija glasova prema opredeljenjima deputatskih grupacija kada je reč o izboru Mišustinove vlade. Naime, od 341 deputata vladajuće Jedinstvene Rusije (Vserossíйskaя politíčeskaя pártiя „Edínaя Rossíя“), za izbor Mišustinovog kabineta glasalo je 326 deputata, a njih 15 nije glasalo. Kada su u pitanju glasovi iz redova političkih partija koji pripadaju tzv. „sistemskoj opoziciji“, distribucija opredeljenja bila je sledeća – od 43 deputata Komunističke partije Ruske Federacije (Kommunistíčeskaя pártiя Rossíйskoй Federácii), 41 nije glasao, dok su dva deputata bila uzdržana. Zatim, od 40 deputata Liberalno-demokratske partije Rusije (LDPR — Liberalьno-demokratičeskaя partiя Rossii), 39 glasalo je za izbor vlade, a jedan deputat nije glasao. Od 23 deputata Pravedne Rusije (Spravedlívaя Rossíя), njih 17 glasalo je za izbor nove vlade, dok šest deputata nije pristupilo glasanju. Na kraju, jedan deputat Rodine (Vserossiйskaя političeskaя partiя „Rodina“) glasao je za izbor vlade, a jedan deputat Građanske platforme (Graždanskaя platforma) nije pristupio glasanju. Od 31 člana ruske vlade, svega deset ministara imenovano je iz redova vladajuće Jedinstvene Rusije, dok su ostale ministarke i ministri (21), zapravo nestranačke ličnosti i, uglavnom, lica koja imaju blisku ličnu i poslovnu komunikaciju sa premijerom Mišustinom.

Na dan izbora nove vlade, Mišustin je objavio da nikada nije imao plan da otkaže reformu penzionog sistema i zakonskih akata koji su usvojeni u vezi sa tim procesima. Naime, data reforma izazvala je veliko nezadovoljstvo među građanima Rusije, ali i određen otpor i nesuglasice u delu državnog rukovodstva, te postoji uverenje da se jedan od razloga odlaska Dmitrija Medvedeva sa pozicije premijera (doduše manje važan), „krije“, upravo u odluci „ruskog praviteljstva“ da pokrene navedeni reformski kurs u oblasti penzionog osiguranja. Istom prilikom, novi ruski premijer potvrdio je svoj oponentski stav prema ideji privatizacije ekstraktivne industrije. Takođe, istog dana potvrđeno je stalno članstvo Mihaila Mišustina u Savetu bezbednosti Ruske Federacije (Sovet Bezopasnosti Rossiйskoй Federacii). Prema ustavnim nadležnostima, činom stupanja na položaj premijera, Mišustin je preuzeo upravljačku poziciju u Nadzornom odboru državne razvojne korporacije „VEB.RF“ (Gosudarstvennaя korporaciя razvitiяVЭB.RF“).

Premijer Mišustin predstavio je predsedniku Putinu nacrt strukture i kompoziciju vlade, 21. januara 2020. godine, a navedeni predlog dobio je odobrenje istog dana. Generalno posmatrano, polovina sastava članova u novoj vladi nasleđena je iz prethodnog mandata Dmitrija Medvedeva. Samo četiri zamenika premijera zadržala su pozicije u novoj vladi, od kojih su trojica ostali na dotadašnjem položaju, dok je jedan preuzeo obavljanje dužnosti u drugom resoru. Pored njih u novoj vladi, 12 ministara je zadržalo obavljanje dužnosti u resorima u kojima su bili nadležni i u Medvedevljevom kabinetu. Prema svim pokazateljima, Mišustin je jedini premijer od 2000. godine (ukoliko

izuzmemo Putinov kabinet 2008-2012. godine), koji je dobio priliku da sam izabere većinu ministara u svom kabinetu, a pomenuti članovi vlade pripadaju grupi ljudi koji su u veoma bliskim, ličnim relacijama sa ruskim predsednikom vlade. Na primer, dva zamenika premijera obavljala su dužnosti zamenika direktora Savezne poreske uprave, u vreme dok je Mišustin obavljao dužnost direktora ovog državnog organa. Dmitrij Černišenko (Dmítriй Nikoláevič Černыšénko), zamenik predsednika vlade, studirao je zajedno sa Mišustinom i bio je njegov cimer u studentskom domu. Takođe, prijateljske, lične veze Mišustin neguje i sa zamenicom premijera, Viktorijom Abramčenko (Viktóriя Valérievna Abrámčenko), kao i sa ministrom sporta, Olegom Maticinom (Oleg Vasilьevič Matыcin), koji je bio kolega sa Mišustinovim tastom. Sasvim je izvesno da bi navedene okolnosti mogle da znače da će Mišustin imati priličnu slobodu u svom radu, te da javnost može da očekuje znatniji stepen promena, ne samo u personalnom sastavu administracije ili u načinu rukovođenja vladinim telima i ustanovama, već i u kursu i diskursu same ruske politike.

Nakon formiranja vlade, Mišustin je postavio Leonida Levina, dotadašnjeg člana Komiteta Državne dume za informisanje (veoma uticajnog tela u Dumi, inače kratora svih zakonskih rešenja o medijskoj politici, koje „politički Zapad“ i nesistemska opozicija u Rusiji neprestano karakterišu kao „drakonska“), za novog zamenika šefa Kabineta premijera. Poznanstvo, ali i bliski poslovni odnosi Levina i Mišustina datiraju iz 2011. i 2012. godine, kada je prema savetu ovog uticajnog medijskog konsultanta i „čarobnjaka“ u kreiranju „poželjnog“ javnog mnjenja, budući ruski premijer prihvatio istragu nadležnih državnih organa o navodnom sukobu interesa i korupcionaškoj aferi u koju su bili umešani Mihailova sestra i zet. Prihvatio je Levinov savet da je politički oportunije da prihvati istragu, nego da poriče sopstvenu umešanost, kao i umešanost članova njegove porodice u taj skandal.[21] Takođe, Levin je bio idejni autor televizijskog serijala emisije „Porezi“, koji je emitovan u „udarnim terminima“ na kanalima javnih medijskih servisa u toku Mišustinovog mandata na mestu direktora državnog poreskog organa. Upravo, uticaj ove televizijske emisije, umnogome je doprineo rastu svesti o odgovornosti poreskih obevznika u Rusiji, prema potrebama državnog budžeta i javne finansijske politike. U Mišustinovom kabinetu, „svoje mesto pronašao je“ i Aleksandar Gribov (takođe veoma poverljiva osoba), koji obavlja poslove održavanja komunikacije sa tzv. civilnim društvom i državnim organima na regionalnom i lokalnom nivou. Pominje se da je i Gribov, takođe blizak saradnik Leonida Levina. Generalno, sasvim je jasno da Mišustin neguje blisku saradnju sa nekoliko uticajnih medijskih kuća, kao što je RT, te da brižljivo prati odnos ruske javnosti prema njegovom poslovno-političkom profilu, koji produkuju drugi, posebno ruskoj vladi nenaklonjeni mediji.

Nekoliko nedelja nakon proglašenja vanredne situacije i opšteg karantina zbog pandemije izazvane novim virusom korone, 30. aprila 2020. godine, Mišustin je objavio da je pozitivan na testu koji otkriva prisustvo ovog patogena u organizmu, te da ima oboljenje COVID-19. Prvi zamenik premijera Andrej Belousov preuzeo je vršenje dužnosti predsednika vlade do oporavka premijera. Mišustin se vratio svojim dužnostima 19. maja iste godine. Međutim, Rusija koju je „zatekao“, nakon povratka svojim redovnim dužnostima, izgledala je umnogome različito u odnosu na prilike koje su vladale, samo u januaru iste godine.

QUO VADIS MIŠUSTINE, QUO VADIS RUSIJO

Nakon povratka sa bolovanja, Mišustin i njegov kabinet suočili su se sa velikom političkom krizom na ruskom Dalekom istoku. Naime, početkom jula pokrenuti su masovni protesti nezadovoljnih građana u gradu Habarovsku (Habárovsk), inače administrativnom centru Habarovskog regiona (Habárovskiй kraй) u Dalekoistočnom federalnom distriktu (Dalьnevostóčnый federálьnый ókrug). Protesti su pokrenuti nakon smenjivanja i hapšenja veoma popularnog guvernera Habarovskog regiona, Sergeja Furgala (Sergéй Ivánovič Furgál), inače uticajnog člana Liberalno-demokratske partije, Vladimira Žirinovskog. Naime, guverner Furgal uhapšen je 9. jula ove godine, da bi potom bio predat saveznim istražnim organima u Moskvi, gde mu je posle saslušanja određen dvomesečni pritvor.[22]

Ruske vlasti navode da je osumnjičen za umešanost u ubistva nekoliko biznismena 2004. i 2005. godine, u vremenu pre nego što je postao političar. Furgal, koji je u datom periodu bio preduzetnik, čije kompanije su bile velike „uvoznice“ robe široke potrošnje, negirao je optužbe iz Kremlja. Kao neosnovane, stanovnici Habarovska, takođe odbacuju optužbe protiv Furgala i kritikuju Kremlj, zbog procesuiranja guvernera, kojeg su izabrali na izborima 2018. godine.[23] Na položaj vršioca dužnosti guvernera Regiona, savezne vlasti ubrzo (20. jula) postavile su Mihaila Degtjareva (Mihaíl Vladímirovič Degtяrёv), mladog, ambicioznog i veoma sposobnog člana, takođe sistemski-opozicione LDPR. Međutim, navedeni potez nije zadovoljio demonstrante, koji su u grupama od po dvadeset hiljada, nastavili sa svojim protestima i u narednih, gotovo mesec dana.[24]

Početkom avgusta 2020. godine, u sklopu kampanje vlade, premijer Mišustin posetio je ruski Daleki istok. Tom prilikom obišao je Čukotku, Kamčatku, Magadan i Amurski region. Međutim, navedena poseta završila se neslavno, pošto je nekolicina članova Mišustinovog kabineta, osoblja, ministara i novinara, koji su ga pratili na tom putu, obolelo od COVID-19. Namere predsednika Putina i premijera Mišustina u vezi sa ovom „turnejom“ nalazile su se u opredeljenju da Kremlj pokaže građanima ovih oblasti da je savezna država presudan činilac u određivanju kursa politike i u regionalnim nivoima u organizaciji vlasti, te da na taj način obeshrabri i energiju demonstranata u Habarovsku.[25]

Međutim, pojedini analitičari, pretežno sa desničarskim političkim uverenjima, tvrde da je Narodna Republika Kina, odnosno njen obaveštajno-bezbednosni aparat, „inspirisao“ i „podstakao“ ove proteste, te da je „silovit odgovor“ Kremlja u vezi sa prestruktuiranjem političkog „mozaika“ u Habarovskom regionu, zapravo pokušaj Rusije da suzbije veliki (posebno u poslednjih nekoliko godina) ekonomski, a za njim i politički uticaj kineskog „džina“. Taj uticaj ogledao se u nezapamćenom rastu „kapitalnih investicija“ mnogih kineskih kompanija u Regionu i uopšte na ruskom Dalekom istoku, naročito kada je reč o građevinskom preduzetništvu. Bez obzira na pojedine Furgalove javno izrečene, skeptične i kritički nastrojene izjave protiv rasta kineskog političkog i ekonomskog uticaja u Regionu, „kineske investicije“ doživele su veliki uspon, upravo u vreme „guvernerskog mandata“ Sergeja Furgala.

Da li bismo „faktor Kine, mogli da pronađemo i u postizbornoj krizi u Belorusiji, kada je na upravo održanim predsedničkim izborima Aleksandar Lukašenko (Alяksandr Rыgoravіč Lukašэnka) osvojio novi mandat predsednika Belorusije sa oko 80% podrške u biračkom telu, što je pokrenulo lavinu relativno mirnih demonstracija u kojima učestvuje od nekoliko desetina do, možda više stotina hiljada nezadovoljnih građana, ove, do pre koje godine, Rusiji veoma bliske istočnoevropske i slovenske države? „Hladni“ međudržavni odnosi datiraju od pre nekoliko godina, tačnije od vremena kada je „kineski kapital“, krupnim „koracima umarširao u Belorusiju“. Sa druge strane, posle 2014. godine, postalo je očigledno da se beloruski predsednik odlučno opire ideji i praktično pokrenutom procesu formiranja svojevrsne međudržavne unije, koja bi nadgradila, već postojeći Savez Rusije i Belorusije (Savezna država Rusija i Belorusija – Soюznoe gosudarstvo Rossii i Belorussii) iz 1996. i 1998. godine, te ovaj konfederalni ugovor modifikovala u jedan vid labave federacije. Svojevremeno, beloruski predsednik bio je i glavni pokretač inicijativa u vezi sa jačanjem mehanizama koji bi dodatno proširili i učvrstili relacije između zvaničnih Minska i Moskve, ali taj Lukašenkov entuzijazam i predloženi mehanizmi presahnuli su posle 2010. godine, a posebno nakon početka „majdansko-krimske“ krize iz 2014. godine.

U poslednje dve godine, Lukašenko je pokrenuo i proces vidnog udaljavanja beloruskog nacionalnog identiteta od ruskih fundamenata, a Moskva je u vreme Medvedevljeve vlade ukinula povlastice Belorusiji u vezi sa trgovinom energentima, posebno kada je reč o kupovini ruskog prirodnog gasa. Još ranije, zvanični Minsk optuživao je Rusiju da ona želi od Belorusije da „napravi rusku guberniju“, te da nije zainteresovana za iskrene bratske i prijateljske veze. Opet, zvanična Moskva odgovarala je na ove tvrdnje kontraoptužbama da Lukašenko ima nameru da „za sebe obezbedi položaj feudalnog velikog kneza“, te da je beloruski predsednik glavni inhibitor u procesima integracije dve države.[26]

Posle 2014. godine, politički Zapad, pre svih Evropska unija, u znatnoj meri „otupili su“ oštricu svojih kritika, koje su decenijama upućivali predsedniku Lukašenku, zbog navodnog kršenja ljudskih i političkih prava pojedinih opozicionih grupacija i pojedinaca u Belorusiji. Ukinute su i sankcije Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije protiv Lukašenkovog režima, što je uslovilo i pojačan rast privrednih aktivnosti u samoj Belorusiji. Do nagle promene odnosa i novog „otopljavanja“ relacija između zvaničnih Minska i Moskve došlo je u drugoj polovini avgusta ove godine, kada je Lukašenko optužio NATO i politički Zapad da pokušavaju da izvrše prevrat u Belorusiji u korist „prozapadno“ orijentisane opozicije. Veoma transparentno, zatražio je bezbednosnu, pa i vojnu podršku i pomoć predsednika Rusije Vladimira Putina, kako bi stabilizovao političke prilike u Belorusiji, a Kremlj je na te zahteve pozitivno odgovorio.

Ilustracija 10 Projekcije inflacije ruske rublje

Navedene okolnosti nalaze se u najbližoj relaciji sa položajem vlade Mihaila Mišustina, kao i sa očekivanjima u vezi sa strateškom politikom koju bi trebalo da vodi njegov kabinet. Naime, od Svetske ekonomske krize iz 2008. godine, a posebno od 2014. godine i „majdansko-krimsko-donbaske“ tragedije u Ukrajini, u geopolitičkom pogledu, Rusija, gotovo neprestano, nalazi se u defanzivnoj poziciji. Bez obzira na prisajedinjenje Krima i Sevastopolja Rusiji, geostrateške pozicije i politika administracije predsednika Putina, a posebno vlade Dmitrija Medvedeva, oštro su kritikovani u političkim i bezbednosno-obaveštajnim krugovima u Rusiji, a navedeni napadi dolazili su (i dolaze) i od strane političke „desnice“, ali i od „liberala“. Različiti pogledi na geopolitički položaj Rusije i aktivnosti države u datom smislu, uslovili su i oštre sukobe u samoj Putinovoj administraciji, a ne bez osnova, mnogi smatraju da Medvedev nije podneo ostavku na dužnost premijera, već da je „tiho“ smenjen i to, upravo, zbog propusta koje je napravio Kremlj, kada je reč o krizi u Ukrajini, u odnosima prema Belorusiji, na Bliskom istoku ili na Balkanu.

Desničarski elementi i nacionalni „proimperijalni“ segmenti u bezbednosnom aparatau u Putinovoj administraciji, ruskom predsedniku nikada nisu oprostili, danas, očigledan propust sa aspekta posmatranja interesa Rusije, što Moskva nije odlučnije reagovala na „majdanski prevrat“, te što je dopustila zločin počinjen nad proruski opredeljenim građanima u Odesi (kada su desetine građana živi izgoreli u podmetnutom požaru u jednoj zgradi, tokom otpora „majdanskoj revolucionarnoj vlasti“ iz Kijeva), kao i „meki pristup“ u odnosu na građanski rat u Donbasu, koji je od 2014. godine odneo živote petnaest hiljada građana, a kraj mu se ni danas ne nazire. Navedeni elementi u Kremlju, zauzeli su stanovište da je Rusija trebalo da otvoreno i vojno interveniše u ratu u Ukrajini, te da granice Rusije proširi na „obale“ Dnjepra, gde bi istočni deo sadašnje Ukrajine bio prisajedinjen Ruskoj Federaciji, dok bi, na taj način, zapadni, „proukrajinski“ deo, ostao u političkom rasulu i vremenom bio ili podeljen između Poljske i Rusije ili bi u celini bio „politički i duhovno asimilovan“ i integrisan u granice jedne ili druge slovenske države. Slučaj nekanonskog priznanja autokefalnosti tzv. Pravoslavne crkve u Ukrajini (Pravoslavna cerkva Ukraїni) od strane Vaseljenske patrijaršije, izazvao je novi raskol u pravoslavnom svetu, što su pomenuti elementi u strukturi Putinove administracije, doživeli kao još jedan defanzivni poraz ruske vlade i države na geopolitičkom planu.

Ilustracija 11 Rast stope nezaposlenosti u RF

Postoji uverenje da je Putinova intervencija u Siriji 2015. godine, sa jedne strane predstavljala nužan potez, kako bi bili zaštićeni ruski interesi na Istočnom Sredozemlju i Bliskom istoku, dok, sa druge strane, opstaje mišljenje da je to bio i iznuđen „korak“, zbog činjenice da Putin nije smeo ponovo da ostane relativno pasivan, kao i u slučaju „ukrajinske krize“, samo godinu i po dana ranije. Intervencijom u Siriji i nestabilno-čvrstim odnosima sa Turskom, Rusija pokušava strateški da zaštiti svoj geopolitički cilj i interes, koji nije promenjen još od Katarine Velike i otvaranja „Istočnog pitanja“ u XVIII veku, a to je „izlazak Rusije na topla mora“. Potiskivanje „ruskih geopolitičkih pozicija“ sa Balkana, dodatno je narušilo taj suštinski interes Moskve, kada je reč o „južnim granicama njene interesne zone“.

„Liberalni“ krugovi zamerali su Putinu na izvesnom stepenu agresivnosti koju je, navodno pokazao u odnosu na pomenute krize, pri čemu su se plašili da bi preduzeti koraci mogli da ugroze „zapadnu politiku“ Rusije u narednim decenijama. Dužni smo da napomenemo da ni „desno-nacionalni“ elementi u političkom i bezbednosno-obaveštajnom aparatu „Putinove Rusije“ nisu protivnici tzv. „zapadne politike“, ali ne pokazuju „uzdržanost“ u okvirima mogućnosti da svojim potezima na Bliskom istoku ili u Belorusiji i Ukrajini, ugroze pozicije zvanične Moskve u odnosima prema „političkom Zapadu“, a pre svih prema Evropskoj uniji. Razumno shvatanje Šarla de Gola[27] (i ne samo njega) o „Evropi od Atlantika do Urala“ (ili Vladivostoka), prema kome bi ovaj geopolitički prostor bio integrisan u ekonomskoj i delimično političkoj sferi, predstavlja jednu od okosnica ruske spoljne politike od 2002. godine. Ambiciozno zamišljeni „projekat saradničkog odnosa“ Evropske unije i Rusije, gde bi Rusija svojim partnerima obezbedila povoljan trgovinski i korisnički pristup energentima i drugim sirovinama, a Evropa Rusiji moderne tehnologije i kapital, bila je nedovoljno definisana ideja Putina, francuskog predsednika Žaka Širaka (Jacques René Chirac) i nemačkog kancelara Gerharda Šredera (Gerhard Fritz Kurt Schröder). Taj potencijalni „zajednički put Evrope i Rusije“, koji bi vremenom prerastao u moćnog ekonomsko-političkog i vojnog činioca u planetarnim razmerama, „torpedovan je“ tada od strane Sjedinjenih Američkih Država, pa i Kine.

Ilustracija 12 Ruski BDP

Sasvim razumljivo, „džinovi sa Zapada i Istoka“ bili bi daleko spokojniji, ukoliko bi „politički rastresena“ Evropska Unija i „ekonomski unazađena“ Rusija, nastavili da, i u međusobnim sukobima, „igraju odavno namenjene uloge drugorazrednih svetskih sila“. „Nova Evropa“, u prvom redu Poljska, baltičke zemlje, Češka, donekle i Mađarska, a sa njima i Bugarska, Ukrajina, Rumunija, kavkaski region, dakle sve zemlje iz reda bivših članica „rusko-sovjetskog istočnog lagera“, još uvek, nalaze se pod snažnim vojno-političkim uticajem SAD. Bez obzira na jasno ustanovljenu politiku „novog američkog izolacionizma“ (bilo da na predstojećim predsedničkim izborima u Americi pobedi Tramp ili Bajden), ove zemlje ne mogu bitnije da izvrše određeni geopolitički „zaokret“ u njihovim pozicijama u vezi sa odnosima sa EU i Rusijom.

Ilustracija 13 Samit Evroazijske unije, 17. jula 2020. godine

Jednostavno, sve ove države predstavljaju značajan „geostrateški poligon“ za spoljno-političke i bezbednosne interese zvaničnog Vašingtona (čiji politički „fokus“ je već pomeren iz Evrope na Daleki istok, Bliski istok i Afriku), te i ako bi se Evropska unija transformisala u „zajednicu sa dve ili tri brzine“ (kako je francuski predsednik Makron priželjkivao), to bi samo značilo da bi „vojnopolitički paket akcija“ Sjedinjenih Američkih Država u ovom delu Evrope i „ruskog regiona“, bio „prepušten“ na „zaštitu jednoj od država-namesnica SAD“ – Ujedinjenom kraljevstvu (možda i Nemačkoj), bez obzira na rezultat predsedničkih izbora u SAD u novembru 2020. godine. Na ovaj način, realizacije kineskog „Puta svile“ ili rusko-evropskog energetskog projekta „Severni tok 2“ i „Turski tok“, i dalje bi „nailazili“ na „ozbiljna spoticanja“, bez izgleda da u bližoj ili daljoj budućnosti, zaista budu i zaustavljeni. Iz navedenih razloga, „zapadna politika“ Rusije predstavlja okosnicu u meri saglasnosti „desno-imperijalnih“ i „liberalnih“ krugova u Kremlju u odnosu na podršku Putinovoj administraciji i njegovim vladama.

Ukoliko, očigledni otpor Rusije interesima „Zapada“ u Belorusiji bude otelotvoren u jasno determinisanu politiku „permanentnog aktivizma“ u odnosu na spoljnopolitičke izazove, potencijalna saglasnost svih segmenata u „bezbednosnom aparatu“ Kremlja za opstanak administracije predsednika Putina i njegovih vlada (pa i Mišustinove), predstavljaće neokrnjenu kategoriju ruske političke zbilje. Neopohodno je da ta dva „grubo ocrtana“ segmenta pronađu ravnotežu u priroitetima, kada je reč o „velikim koracima“ u oblasti spoljne politike Federacije. Sa druge strane, Putin je do sada uspevao da veštim potezima, oba segmenta „drži i na dovoljnoj blizini, ali i distanci“ od Kremlja, što je jedan od razloga njegove „državničke dugovečnosti“ (mada može da postane i uzork rasta njegove „slabosti“). Odavno preživela „ruska škola spoljne politike“, ustanovljena nakon pobede nad Napoleonom 1812. godine (defanzivni intervencionizam i „kongresna diplomatija“), pa i ranije, kao i sovjetski model „obaveštajne diplomatije“, pokazali su se nedoraslim u savremenim geopolitičkim izazovima. Takođe, materijalistički pristup u odnosima prema istorijskom pravu ruske države, kada je reč o njenim relacijama sa zemljama u kavkaskom, evropskom i srednjoazijskom regionu, nasleđen iz komunističko-sovjetske epohe, usporava svaki proces afirmisanja ruskog „nacionalnog duha“, spremnosti na odricanja kolektiviteta, te istovremeno suzbija svest o „zajedničkoj sudbini“ ruskog naroda.

Zbog čega je to važno? U kombinaciji sa „tromom“ ruskom i sovjetskom „školom spoljne politike“, materijalistički pristup ograničava svest kod ruskih političkih elita u akcijama zaštite njihovih državnih, nacionalnih, a u vezi sa njima i teritorijalnih interesa. Na primer, jedan od razloga, zbog kojih Putin nije vojno intervenisao u Ukrajini 2014. godine (u nekim širim razmerama), te na taj način realizovao „snove desničara o povratku Rusije na Dnjepar“, nalazi se u materijalističkom pristupu Kremlja u rešavanju ovog pitanja. Procena Putinove administracije bila je da bi daljim teritorijalnim širenjem Rusije u Ukrajini, „Moskva dobila oko dvadeset miliona gladnih usta“, što bi predstavljalo novo opterećenje za ionako nezavidan „ruski državni budžet“. Svakako, dati princip oštro je suprostavljen interesima „imperijalne svesti“ kod dela ruskog obaveštajno-bezbednosnog aparata i političkih elita.

Međutim, politička logika „imperijalne svesti“ kod dela ruskih političkih elita, nasleđena iz carističkog perioda, materijalizovana je u procesima rešavanja pitanja statusa Čečenije. Nakon strahovitog vojnog poraza islamističkih i terorističkih snaga čečenskih separatista, u postupcima pacifikacije zemlje, „obnovljen je caristički model“ organizacije vlasti, koji je do 1917. godine primenjivan u osvojenim ili oslobođenim zemljama u Rusiji. Jednostavno, Rusija je pronašla saveznika u ličnosti Ramzana Kadirova (čeč. Kъadiri Ahьmadan kIant Ramzan, rus. Ramzan Ahmatovič-Kadыrov), koji je na personalno-institucionalnom principu vazalno povezan sa zvaničnom Moskovom, te u njeno ime, kao svojevrstan „namesnik“ upravlja „carskom zemljom“ ili „krajinom“. Taj model može da pruži rezultate u integraciji nekog „odmetnutog regiona“, ali kao i svaki vazalni odnos, pre svega, zavisi od „ugovornih relacija zainteresovanih subjekata“.[28]

Pored neophodne izgradnje političko-pravne dimenzije u strukturi takvih relacija, za njihovu afirmaciju potreban je nacionalno-duhovni subelement političke nadgradnje, koji je u carskoj Rusiji ostvarivan putem utelotvorenja filozofske ideje o „majčici Rusiji“, kao eshatološkom cilju svih interesa jednog kolektiviteta. Kada je reč o odbrani ruskih spoljašnjih i unutrašnjih granica, te o suzbijanju širenja dominacije „Zapada“ i Kine u interesnim sferama Federacije u „zapadnim, južnim i dalekoistočnim oblastima“, kao i na „mekom trbuhu“ Rusije u Srednjoj Aziji, nedovoljno afirmisanje datog programa predstavlja ozbiljan politički nedostatak u planovima zvanične Moskve. Nije dovoljno da jedna velika sila rasporedi vojsku i nuklearno oružje na „strateškim tačkama“ u okviru svojih interesnih zona, te da na taj način širi ofanzivni ili defanzivni uticaj „na dovoljnoj udaljenosti od svojih nacionalnih i državnih granica“. Uostalom, rezultat takve sovjetske politike u Istočnoj i Srednjoj Evropi u periodu posle 1945. godine, vidljiv je u slomu, ne samo „ruske dominacije“, već i u potpunom krahu svih vrednosti ruskog društva u poslednjoj deceniji prethodnog veka.

Da li je Mišustin politički „dorastao“ svim ovim izazovima? Ukoliko posmatramo borbu ruske vlade protiv zdravstvene i ekonomske krize izazvane novom pandemijom COVID-19[29], možemo da zaključimo da je ona „dobila prolaznu ocenu“. U julu ove godine, Mišustin je objavio da je odobren sistemski mehanizam finansijske pomoći turističkim agencijama i turističkim zajednicama u regionima u Federaciji, te da vlada priprema sveobuhvatan „paket mera“ finansijske podrške posrnuloj ruskoj ekonomiji u toku borbe protiv pandemije. Takođe, registrovanje prve vakcine protiv novog virusa korone, masovno testiranje u četvrtoj fazi medicinskih istraživanja njene efikasnosti, te najava registrovanja i nove, zapravo, druge vakcine u oktobru ove godine, pruža utehu i nadu namučenim građanima Rusije, ali i celom čovečanstvu, da će civilizacija pobediti ovu globalnu pošast. Naravno, uspesi ruske medicine u vezi sa otkrićem pomenutih imunoloških sredstava zdravstvene zaštite, izazvali su nepoverenje i „nervozu“ u krugovima „zdravstvenih i političkih vlasti“ u SAD, koji najavljuju i novi „paket političko-ekonomskog embarga“ protiv Moskve, ukoliko preduzmu korake u masovnoj distribuciji ovih vakcina širom planete.

Takođe, „stranačka neutralnost“ premijera i njegovog kabineta može da pruži zaključak da će Rusija u narednom periodu zadržati „političku distancu“ prema svim ideološkim interesima rzaličitih partijskih organizacija, bez obzira prema kojem političkom polu one gravitiraju. Svakako, tehnokratski profil ruskog premijera u političko-ideološkim opredeljenjima i načinu realizacije politike vlade, mogao bi da pomogne Rusiji da održi balans u očuvanju interesa koji proishode iz njene „zapadne, južne i dalekoistočne politike“, ali samo ukoliko njene političke elite i strukture vlasti postignu saglasnost o prioritetima interesa, sa aspekta posmatranja geopolitičke pozicije zvanične Moskve. Takođe, metodologija rada obaveštajnih i diplomatskih struktura trebalo bi da bude modernizovana, te da Rusija „izlazi u susret izazovima“, a ne „da ih dočekuje“.[30]

Politička desnica u Rusiji, Mišustina optužuje da je u saradnji sa ministrima Jevgenijem Ditrihom (Evgeniй Ivanovič Ditrih), Dmitrijem Patruševim (Dmítriй Nikoláevič Pátrušev) i posebno sa Hermanom Grefom (German Oskarovič Gref), glavnim izvršnim direktorom Sberbanke u Rusiji (Sberbank), a negdašnjim ministrom ekonomije u ruskoj vladi, kreirao uticajnu „ćeliju“ dobro-pozicioniranih „eksponenata“, odnosno saradnika finansijsko-političkih interesa „Zapada“, te da je Savezna poreska uprava, dok je sadašnji ruski premijer bio njen rukovodilac, umnogome pomogla rukovodstvu Sberbanke (sukcesora sovjetske centralne banke) da putem špekulativnih poslova u oblasti poreske politike, obezvredi nekadašnju imovinu nasleđenu od sovjetske centralne banke i time ošteti poverioce i deoničare, koji su tražili pošteno određenu naknadu u datim transakcijama. Opet, liberali kritikuju Mišustina da je, na sličan način, a u okviru Savezne poreske uprave, omogućio Sberbanci da finansira „donbaske separatiste“, dok istovremeno previđaju činjenicu da je Sberbanka u Ukrajini prodata ukrajinskom bankaru u političaru Sergeju Leonidoviču Tigipku (Sergій Leonіdovič Tigipko).

Suština strahovanja ruske desnice u vezi sa uticajem relacija između Mišustina i Grefa, sastoji se u njihovim uverenjima da je Gref, poslovna i politička ličnost sa statusom glavnog liberalnog reformatora u adminstraciji Vladimira Putina, nosilac „prozapadnih“ duhovnih vrednosti i zaštitnik interesa globalističkog krupnog kapitala u Rusiji, te da navedeni „dvojac“ u saradnji sa ukrajinskim poslovnim krugovima, a u korist Nemačke, podrivaju nacionalne interese ruskog naroda. Uglavnom, pomenute kritike zasnivaju se na saznanjima o ulozi kapitala Dojče banke (Deutsche Bank), kao nekadašnjeg poslodavca Mihaila Mišustina, a poslovnog partnera UFG Capital Management, u poduhvatu nacionalizacije Sberbanke, krajem prošle i početkom ove godine, kada je vlasništvo nad većinskim paketom akcija u ovoj banci ostvarila ruska Centralna banka. Navodno, stratešku vezi između kapitala Dojče banke i Sberbanke, sa jedne strane i Centralne banke u Rusiji, sa druge strane, logistički je održavao Herman Gref.

Nesumnjivo, Gref je zatočnik ideje o prioritetima „zapadne politike“ u geopolitičkim ciljevima Ruske federacije, gde ne postoji mnogo prostora za realizaciju nacionalne politike ruskog „velikodržavlja“, koji zastupaju eminentni predstavnici desnice (odnosno, patrioti, kako sebe nazivaju) na unutrašnjem planu. Data unutrašnja ideološko-politička platforma nije kompatibilna „političkim senzibilitetom“ najuticajnijih zemalja u Evropskoj uniji. Za sada, Mišustin čvrsto zastupa ideju o „tehnokratskoj neutralnosti“, kada je reč o ideološkim platformama politike njegove vlade, ali, kao poslovan čovek, nesumnjivo razume prednosti geopolitičkih opredeljenja dela političkih elita u Rusiji u genezi novog konglomerata političke moći, koji bi bio sabran u jednom globalnom činiocu, kakav bi bio „kontinent od Atlantika do Vladivostoka“. I to u globalnom selu posle Kovida…

 

 

IZVORI I LITERATURA

Aleksandr Petrovič Počinok. — Gazeta.Ru, 14.06.2002

Biografiя Nikitы Stasišina: čto izvestno ob ispolnяющem obяzannosti ministra ŽKH. Komsomolьskaя pravda. Data obraщeniя 1 maя 2020.

Boos Georgiй Valentinovič. — Edinaя Rossiя (oficialьnый saйt partii), 28.09.2005

Boris Grigorьevič Fedorov. Biografičeskaя spravka. — RIA Novosti, 20.11.2008

Bukaev Gennadiй Ivanovič. — FLB.ru

Vadim Visloguzov. FNS zaveršaet peterburgskie sezonы. — Kommersant, 07.05.2010. — № 80 (4380)

Vladimir Zmeющenko. Virtualьnый zamestitelь Boosa. — Profilь, 21.12.1998. — 49-50

V Pravitelьstve – opяtь pribavlenie. — Rossiйskaя gazeta, 24.03.2004. — №3436

Vse pravitelьstvo. — Kommersant-Vlastь, 28.06.2004. — №25 (578)

Gref German Oskarovič. — Ladno.ru, 28.06.2006

Gosduma soglasilasь na naznačenie Mišustina glavoй pravitelьstva. // RBK.

Dmitriй Kazьmin, Elena Mяzina. Bogačeй pribыlo. — Vedomosti, 24.06.2010. — №114 (2632)

Dmitriй Kazьmin. Obяzan donesti. — Vedomosti, 08.06.2010. — №103 (2621)

Dmitriй Lюdmirskiй. Meropriяtie dlя uzkogo kruga. — Kommersant-Vlastь, 28.06.1994. — № 23 (85)

Evgeniй Vereщagin, Tatьяna Panina. Mihail Mišustin vzяlsя za zonы. — Rossiйskaя gazeta, 21.12.2006. — №4253

Elena Kukol, Tatьяna Zыkova. Mihail Mišustin vernulsя. — Rossiйskaя gazeta, 08.04.2010. — №5152 (73)

Elena Kukol. Net, эto nepravda. — Rossiйskaя gazeta, 01.03.2008. — №4602

Ivan Sas. Na vse sto. — Rossiйskaя gazeta, 19.02.2009. — №4852

Inga Vorobьeva, Alьbert Koškarov, Elena Zibrova. Nalogovый pasьяns. — RBK daily, 07.04.2010

I. o. ministra kulьturы naznačen Sergeй Obrыvalin. Kommersantъ. Data obraщeniя 6 maя 2020.

Maksim Tovkaйlo, Dmitriй Kazьmin. Druželюbnaя služba. — Vedomosti, 08.04.2010

Mihail Vladimirovič Mišustin, Prezident UFG Capital Partners i Upravlяющiй partner gruppы kompaniй UFG Asset Management, pokidaet kompaniю – ego kandidatura predstavlena k naznačeniю na post rukovoditelя FNS RF. — Deutsche UFG Capital Management, 08.04.2010

Mihail Mišustin: „Mы stroim servis“. — CIO, 09.12.2002. — №5

Mišustin Mihail Vladimirovič. — ROSEZ.RU – Rossiйskie osobыe эkonomičeskie zonы

Mišustin Mihail Vladimirovič. — Federalьnaя nalogovaя služba RF

Mišustin Mihail Vladimirovič. — Kadrovый rezerv Prezidenta Rossii

Nalogi i biznes v 2012 godu, Moskva, 2012, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii

Nalogovaя politika i puti vыhoda iz krizisa, Moskva, 2009, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii

Nikolaй Silaev. Dumu nanizali na vertikalь vlasti. — Profilь, 12.01.2004. — № 1(368)

OECD Model Tax Convention on Income and on Capital, 2010

OECD, Tax Reform Trends in OECD Countries, OECD 50th anniversary, Challenges in designing competitive tax systems, Paris, 2011

Osnovnыe napravleniя nalogovoй politiki Rossiйskoй Federacii na 2013 god i na planovый period 2014 i 2015 gadov, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennaя palata Rossiйskoй Federacii

Otkrыlisь meždunarodnыe vыstavki. — Kommersant-Daily, 02.06.1993. — 102

Portal-prizrak. — Vedomosti“, 25.04.2001

Pravitelьstvo Primakova. — Politika (politika.su)

Počinok Aleksandr Petrovič. — Vipeson.Ru

Sergeй Kočetov. Internet-proekt Počinka. — Vedomosti, 13.04.2000

Ukaz ob ispolnenii obяzannosteй Predsedatelя Pravitelьstva. Prezident Rossii. Data obraщeniя 30 aprelя 2020.

Federal and State Income Taxes and Their Role in the Social Safety Net, Research Report, Urban Institute, 2015

Filipp Sterkin, Evgeniя Pisьmennaя, Alekseй Nikolьskiй, Anastasiя Ermakova. Čistki v FNS. — Vedomosti, 07.05.2010Filipp Sterkin, Natalья Kostenko. Biznes idet v FNS. — Vedomosti, 07.04.2010. — 61 (2579)

FNS vozglavil эks-rukovoditelь RosOЭZ Mišustin. — RIA Novosti, 06.04.2010

Hrustić, H., Elementi poreske kulture, Pravni život br. 10/2003, str. 402

 

Msr Ognjen Karanović

  1. Boris Grigorьevič Fedorov. Biografičeskaя spravka. — RIA Novosti, 20.11.2008
  2. Georgij Boos kasnije je obavljao dužnost gubernatora Kalinjingradske oblasti.
  3. Nalogovaя politika i puti vыhoda iz krizisa, Moskva, 2009, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii
  4. Hrustić, H., Elementi poreske kulture, Pravni život br. 10/2003, str. 402
  5. Gref German Oskarovič. — Ladno.ru, 28.06.2006.
  6. Nalogovaя politika i puti vыhoda iz krizisa, Moskva, 2009, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii; Nalogi i biznes v 2012 godu, Moskva, 2012, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii
  7. Inga Vorobьeva, Alьbert Koškarov, Elena Zibrova. Nalogovый pasьяns. — RBK daily, 07.04.2010; Filipp Sterkin, Natalья Kostenko. Biznes idet v FNS. — Vedomosti, 07.04.2010. — 61 (2579); FNS vozglavil эks-rukovoditelь RosOЭZ Mišustin. — RIA Novosti, 06.04.2010; Ivan Sas. Na vse sto. — Rossiйskaя gazeta, 19.02.2009. — №4852
  8. Savezna agencija za katastar nepokretnosti
  9. FNS vozglavil эks-rukovoditelь RosOЭZ Mišustin. — RIA Novosti, 06.04.2010
  10. Mišustin Mihail Vladimirovič. — Federalьnaя nalogovaя služba RF
  11. Počinok Aleksandr Petrovič. — Vipeson.Ru; Mišustin Mihail Vladimirovič. — ROSEZ.RU – Rossiйskie osobыe эkonomičeskie zonы; Mišustin Mihail Vladimirovič. — Federalьnaя nalogovaя služba RF
  12. Gref German Oskarovič. — Ladno.ru, 28.06.2006
  13. Članovi Foruma predstavljaju 45 zemalja Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (sve članice ove organizacije), članice G20, kao i države koje koriste napredne mehanizme u poreskoj administraciji.
  14. Elena Kukol, Tatьяna Zыkova. Mihail Mišustin vernulsя. — Rossiйskaя gazeta, 08.04.2010. — №5152 (73); Maksim Tovkaйlo, Dmitriй Kazьmin. Druželюbnaя služba. — Vedomosti, 08.04.2010; Mihail Vladimirovič Mišustin, Prezident UFG Capital Partners i Upravlяющiй partner gruppы kompaniй UFG Asset Management, pokidaet kompaniю – ego kandidatura predstavlena k naznačeniю na post rukovoditelя FNS RF. — Deutsche UFG Capital Management, 08.04.2010;Inga Vorobьeva, Alьbert Koškarov, Elena Zibrova. Nalogovый pasьяns. — RBK daily, 07.04.2010; Nalogi i biznes v 2012 godu, Moskva, 2012, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii; OECD Tax Policy Studies No 13, Fundamental Reform of Personal Income Tax, 2006; OECD Model Tax Convention on Income and on Capital, 2010; OECD, Tax Reform Trends in OECD Countries, OECD 50th anniversary, Challenges in designing competitive tax systems, Paris, 2011; Osnovnыe napravleniя nalogovoй politiki Rossiйskoй Federacii na 2013 god i na planovый period 2014 i 2015 gadov, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennaя palata Rossiйskoй Federacii.
  15. Mišustin Mihail Vladimirovič. — ROSEZ.RU – Rossiйskie osobыe эkonomičeskie zonы; Mišustin Mihail Vladimirovič. — Federalьnaя nalogovaя služba RF
  16. Nalogi i biznes v 2012 godu, Moskva, 2012, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii
  17. Isto
  18. Pozdravlяem Mihaila Mišustina s naznačeniem na post rukovoditelя Federalьnoй nalogovoй službы! Arhivnaя kopiя ot 4 marta 2016 na Wayback Machine. Kadrovый rezerv Prezidenta Rossii
  19. Mišustin Mihail Vladimirovič. — Kadrovый rezerv Prezidenta Rossii
  20. Isto
  21. Leonid Levin nije samo jedan od mnogih konsultanata iz oblasti medijske politike i istraživanja javnog mnjenja. Još manje, nije bio samo član jednog zakonodavnog tela u Državnoj dumi. Sredinom devedesetih godina prethodnog veka osnovao je medijsko-konsultantsku kompaniju „Secret Adviser“ („Tajni savetnik“), koja je danas sigurno najuticajnija, a svakako najstarija agencija koja se bavi odnosima sa javnošću. U današnje vreme, njegova kompanija, kao i sam Levin imaju reputaciju poverljive službe, bliske vlastima, koja se bavi kreiranjem „poželjnih medijskih sadržaja“, ali i suzbijanjem uticaja onih informacija koje produkuju medijske kompanije nenaklonjene Putinovom režimu, kao ni Mihailu Mišustinu. Postoji tvrdnja da su Levin i njegova kompanija osmislili referendumsku kampanju, kao i kompletan scenario u vezi sa procesem prisajedinjenja Krima i Sevastopolja Ruskoj Federaciji 2014. godine. Kao njegov blizak saradnik u datim poslovima, spominje se i Aleksej Krimin, koji je imao položaj savetnika Leonida Levina u Dumi, dok je danas jedan o zaposlenih u kabinetu premijera Mišustina. Od poslednje decenije prethodnog stoleća, „Tajni savetnik“ organizovao je različite i veoma osetljive političko-poslovne kampanje, a istovremeno je pružao izuzetno poverljive usluge mnogim državnim ustanovama i organima. Takođe, izvori bliski kabinetu premijera Mišustina tvrde da je Levin pripremio govor ruskog predsednika vlade, prilikom njegove jedine posete inostranstvu, u januaru, u toku boravka u Kazahstanu. Nesumnjivo, postoje jasne veze između Levina i Kremlja, a postoji i tvrdnja, da je, pored toga što je svojevrsni Mišustinov „sekretar za odnose sa medijima“, istovremeno i saradnik KGB. Svakako, nijedan novinar ili medijska kuća nemaju pristup kabinetu premijera, ukoliko, prethodno ne obezbede odobrenje Leonida Levina za date poslove.
  22. Gosduma soglasilasь na naznačenie Mišustina glavoй pravitelьstva. // RBK.
  23. Furgal, član nacionalističke Liberalno-demokratske stranke, pobedom nad kandidatom Kremlja, izabran je za guvernera 2018. godine. Njegova pobeda bila je neočekivana, pošto nije aktivno učestvovao u kampanji, već je javno podržavao svog rivala. Građani su ipak glasali za njega, čime su zadali ponižavajući udarac vladajućoj Jedinstvenoj Rusiji i predsedniku Rusije Vladimiru Putinu. U toku dve godine na mestu guvernera, Furgal je stekao reputaciju „narodnog guvernera“. Umanjio je svoju zaradu, inicirao prodaju skupe jahte koju je kupila prethodna regionalna vlast, a potom je značajno redukovao cenu avionske karte za stanovnike udaljenih oblasti. Neodobreni protesti u Habarovsku, koji ima oko 618 hiljada stanovnika, najmasovniji su do sada.
  24. Inače, Degtjarev je do 2005. godine bio član i funkcioner vladajuće Jedinstvene Rusije, da bi od te godine svoj politički put nastavio u redovima desničarskog LDPR. Prati ga reputacija, ruskom predsedniku veoma odanog čoveka, bez obzira, što je član opozicione partije. Sa druge strane, protesti su u znatnoj meri izgubili na masovnosti, te se poslednjih nedelja održavaju samo u danima vikenda, a prema izvorima samih organizatora demonstracija, broj demonstranata varira, od pet do deset hiljada ljudi.
  25. Biografiя Nikitы Stasišina: čto izvestno ob ispolnяющem obяzannosti ministra ŽKH. Komsomolьskaя pravda. Data obraщeniя 1 maя 2020.
  26. Ukaz ob ispolnenii obяzannosteй Predsedatelя Pravitelьstva. Prezident Rossii. Data obraщeniя 30 aprelя 2020.I. o. ministra kulьturы naznačen Sergeй Obrыvalin. Kommersantъ. Data obraщeniя 6 maя 2020.
  27. Charles André Joseph Marie de Gaulle
  28. Inače, može da uslovi kreiranje neke nove „Ukrajine“.
  29. Trenutno, u Rusiji ima negde oko milion „aktivnih slučajeva“, kada je reč o ovoj infektivnoj bolesti dok je oko 800 hiljada građana izlečeno. Do sada, život je izgubilo nešto više od 17 hiljada od COVID-19 obolelih građana Rusije.
  30. Primere za ove tvrdnje možemo da pronađemo u aktuelnim procesima u Belorusiji, kao i u ponašanju ruskog obaveštajnog aparata. Rusija je osnažila svoje pozicije u Minsku, odnosno u strukturama administracije predsednika Lukašenka, tek kada je politički Zapad, veoma nepromišljeno i inertno, podržao proteste nesistemskih opozicionih grupa u ovoj zemlji, čime je, praktično „gurnuo Lukašenka natrag u gvozdeni zagrljaj Putina i zvanične Moskve“, zbog čega je „torpedovan“, već odmakli, ali nestabilni proces približavanja Belorusije politici Evropske unije (makar u „Evropi na tri mora“) i SAD. Dakle, nije Rusija suzbila zaokrete u politici Minska prema političkom Zapadu, već obratno, iskoristila je nesnalaženje Brisela i Vašingtona u postizbornoj krizi u Belorusiji. Sa druge strane, obaveštajni aparat, čija je metodologija rada nasleđena iz sovjetske epohe, odavno je izgubio konekciju sa strateškim pozicijama Kremlja. Pretvorio se u „zaseban državni organizam“, koji postoji „radi sebe“. Krivicu za takvo stanje trebalo bi da snosi samo Kremlj, koji nije u stanju da pruži analitičku logistiku, kao i osnovnu platformu u determinisanju strateških ciljeva Rusije u diplomatskim interesima svoje države. Opet, ne radi se ovde o nekom, „od države otuđenom obaveštajno-bezbednosnom i diplomatskom aparatu“, već o nedostatku komunikacije i koordinacije između važnih „poluga političke vlasti i moći“ u samoj Moskvi.

Msr Ognjen Karanović, istoričar