fbpx

Intervju Predraga Rajića za federalno izdanje ruskog nedeljnika „Verzija“

23/10/2018
Autor :
Gostovanja

Razgovor vodio Sergej Poživilko.

MITOMANSKA POLITIKA

Kada nastanu problemi, vlasti počnu da govore o „slavnoj prošlosti“

Grčka i Makedonija ne mogu da podele Aleksandra Makedonskog. Premijer Netanjahu objavljuje na društvenim mrežama o drevnojevrejskim relikvijama sa nalazišta. A predsednik Palestinskoj autonomiji Abas, s govornice OUN tvrdi, kako njegov narod baštini tradiciju drevniju i od jevrejske. O tome zašto daleka prošlost služi kao faktor unutrašnje i spoljašnje politike, našem inostranom korespodentu je govorio srpski politički analitičar Predrag Rajić.

Predraže, zašto se tako aktivno u poslednje vreme istorija meša u politiku?

– Tako je bilo oduvek. Čerčil je probleme Balkana objašnjavao time, što je ovde „previše istorije“. Mada bi tačnije bilo govoriti o istorijskim mitovima, saglasno kojim su oni drugi loši, a vi jedini dobri i veliki. Takve mitove koriste države koje aktivno traže svoj identitet, imaju problem njihovih nedefinisanih granica ili se ovi mitovi veštački kreiraju od strane vlasti kako bi se odvukla pažnja građana od ozbiljnih problema. Ali, praktično uvek to je kontraproduktivno. Da, pomoću mita je moguće izgraditi novu državu. No, tako izgraditi postojano društvo, nije moguće.

Možete li navesti primer?

– Hrvatska. Već skoro 25 godina žive bez rata a opet, osnova njene politike je – mržnja prema Srbima, iako njihov procenat u Hrvatskoj ne prelazi 3% učešća u ukupnom broju stanovnika, a sama Srbija nikakvo neprijateljstvo ne manifestuje. Ali drugo objašnjenje ekonomskog pada se ne trude da pronađu. Zvanično se slavi fašistička država iz vremena Drugog svetskog rata, ističu se njeni simboli i pozdravljaju kao „borci za slobodu“. Iako su ti borci u redovima ustaške „Vraške divizije“ u savezu sa Nemcima ratovali protiv Sovjetskog Saveza. A hrvatski koncentracioni logor Jasenovac ne možete uporediti ni sa jednim drugim po surovosti. Tamo su decu bacali u vazduh i dočekivali na bajonete, a u takvim zločinima su učešće uzimali i sveštenici. Ukoliko su Nemci ciljano uništavali samo Jevreje i Rome, ovde je genocid bio uperen protiv svih nepodobnih druge vere i nacije.

Nisu li lideri takvih država taoci? Ne želim da verujem da je očaravajuća predsednica Hrvatske, fan ordinarnih ubica. Čak i da je predsednik Ukrajine (Porošenko), kako bi to rekao njegov bivši kolega Sakašvili, „kokošar“, on ipak nije idejni nacionalista. Da li je moguće da su oni prosto prinuđeni plivati nizvodno i da se ne mogu izmaknuti kolektivnim stremljenjima?

– Ne bih ja njih postavljao u istu ravan. Ukrajinski nacionalisti nisu imali fašističku državu i pozdrav „Slava Ukrajini“ je nastao pre „banderovaca“. Ali trendove uvek i svuda diktiraju političari. Menja se svest, umesto da se predlaže pozitivan trend kako u unutrašnjoj, tako i u spoljašnjoj politici. Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, plodonosno sarađuju u „Višegradskoj četvorci“. A malo li je u njihovim istorijama stranica koje bi mogle da iskoriste radi neprijateljstva? Ali, Poljska ne pominje vremena kada se prostirala od mora do mora (Crnog do Baltičkog, prim. prev.), nego se trudi da obuhvati to prostranstvo uz pomoć suseda.

Još treba potvrditi kako agresivna politika, nikako ne zaobilazi obične ljude.

A kako politika mržnje i razjedinjavanja može da ih zaobiđe? Ja sam išao u gimnaziju u delu Srbije u kom je stanovništvo preko 80% poreklom iz Crne Gore. Svake godine, na početku školske godine, nas su pitali kako se izjašnjavamo po pitanju nacionalnosti. Petnaest učenika bi podiglo ruku kao Srbi, a šesnaest kao Crnogorci. Posle odvajanja Crne Gore, samo šestoro drugara se izjasnilo kao Crnogorci. Ostali nisu želeli da postanu nacionalna manjina. Razdvajanja su se zbivala i u porodicama. Moj brat trećeg kolena u Crnoj Gori je odlučio da ostane Srbin, a njegova rođena sestra je postala Crnogorka. Nedavno su održani lokalni izbori u Crnoj Gori, koji su pokazali iznenađujuće rezultate. Za partiju predsednika i faktičkog vladara Crne Gore Đukanovića neočekivano su glasali „srpski krajevi“, koji su na referendumu o odvajanju od Srbije, gotovo listom glasali protiv. Objašnjenje je jednostavno: oni su siromašni i za lojalnost će dobiti pristup centralnim resursima. Zato procrnogorski krajevi, koji su finansijski nezavisni, glasaju protiv svog lidera, optužujući ga za korupciju i lopovluk. Crnogorci postaju na kompaktnoj teritoriji stacionirani muslimani.

Razdori se seju ne toliko na unutrašnjem planu, on postaje važan faktor međunarodnih odnosa.

Zato što u politici cvetaju licemerje i dvojni standardi. Poljska zahteva od Ukrajine da osudi Volinski pokolj. I sa svoje strane donosi zakon o krivičnoj odgovornosti za optužbe prema poljskim građanima zbog uništenja Jevreja, ignoriše zahteve Izraela da unese izmene u zakon. Pri tom isti taj Izrael ne traži pojašnjenje od Hrvatske, gde je holokaust bio državna politika, a ne na nivou građana i organizacija. Nedavno je Izrael unikatno poslao svoje jurišne avione zbog učešća u obeležavanju godišnjice operacije „Oluja“. Napominjem da je u vreme rata u Jugoslaviji, nastala Srpska Krajina. Amerikanci su predlagali da se ustanovi potpuna autonomija regiona, ali ga je Hrvatska silom zauzela. Vojno učešće u svečanoj ceremoniji kojom se spiraju gaženje međunarodnog prava i ubistva, samo po sebi deluje sumnjivo. Da ne govorim o tome što se ceremonija odvija na teritoriji države koja ne samo da toleriše, nego i proslavlja državu koja je ubijala Jevreje. Možda su na sve to zaboravili zbog želje Hrvatske da kupi od Izraela desetak starih aviona?

A zar je drugačije u EU? U jednim državama šalju u zatvor naučnike zbog poricanja holokausta. U drugim su esesovce poravnali s borcima protiv fašizma i po pitanju socijalnih davanja, da ne govorim o proslavama. Zar nije došlo vreme da se na pravnom nivou obračuna sa mitomanskom politikom i mitovima koji politici služe?

– Norme međunarodnog prava se svode na volju jačega da ih primeni ili ignoriše. Silni će, bez obzira na zakone, uvek razdvajati politiku od istorije. Tu je odličan primer SAD, gde se istorija i politika nikako ne dodiruju. Neophodna je volja.