fbpx

Džihadizam, geneza i pravci razvoja

14/10/2018
Autor :
Analize/Geopolitika

Džihadizam, geneza i pravci razvoja

 

Ideologija džihadizma je stara koliko i sam islam, no usled promenljivih istorijskih okolnosti nekada je zauzimala važno mesto na pozornici svetskih zbivanja, dok se u pojedinim periodima povlačila u drugi plan. Kada govorimo o savremenom dobu, može se reći da početak 80-ih godina predstavlja vreme u kojem džihadizam iznova postaje snažan pokretač društvenih kretanja širom islamskog sveta, a u fokus svetske javnosti stupa nakon najtragičnijeg terorističkog čina u istoriji Sjedinjenih Američkih Država koji je izveden 11. septembra 2001. godine. No, da bismo ispravno razumeli ideologiju džihadizma, moramo se isprva pozabaviti nimalo lakom definicijom pojma, te nastankom i istorijskim razvojem ideja koje čine sastavne komponente tog ideološkog pravca.

 

Pojam

 

Džihadizam predstavlja neologizam, pojam nastao u novijem dobu, za koji ne postoji opšte prihvaćena definicija. No, da bismo pravilno razumeli njegovo značenje, potrebno je prvo napraviti određenu distinkciju kojom bismo odredili šta to džihadizam nije. On se ni u kom slučaju ne može poistovetiti sa islamizmom, koji predstavlja drugi, skraćeni naziv za ideologiju političkog islama.

Islam, kao i druge religije predstavlja sistem verovanja kojim se određuje odnos pojedinca i zajednice verujućih ljudi prema duhovnoj stvarnosti. Ideologija političke religije podrazumeva nametanje principa religijskog života široj društvenoj zajednici, odnosno svim njenim pripadnicima, bez obzira na njihove lične preferencije, a u slučaju islamizma radi se o striktnoj primeni islamskog šerijatskog prava. Iako u političkoj teoriji i praksi postoje i političko hrišćanstvo (klerikalizam, zilotizam), kao i političke iteracije drugih religija, one uglavnom predstavljaju marginu političkog spektra, dok islamizam od konca 70-ih godina prošlog veka postaje sve zastupljenija, pa i dominantna politička ideologija u mnogim delovima islamskog sveta. No, kada govorimo o društvenim i političkim pokretima koji propagiraju ideje islamizma, mora se imati u vidu velika raznovrsnost u metodima delovanja kojima se služe. S jedne strane, imamo političke pokrete koji u potpunosti prihvataju parlamentarnu demokratiju kao okvir svog delovanja i učestvuju u demokratskim procedurama poput izbora. Pored toga, postoje islamistički pokreti koji odbacuju demokratiju kao sistem koji je nespojiv sa principima političkog islama, ali u isto vreme odbacuju i sve nasilne metode delovanja, koncentrišući se na obrazovni, kulturni i humanitarni rad unutar društvene zajednice. Zastupljeni su i pokreti hibridnog tipa, koji u svom okrilju imaju politička krila neretko organizovana u vidu političkih stranaka, ali i oružane formacije. Konačno, postoje oni pokreti koji kao isključivi vid ostvarivanja ideja političkog islama prepoznaju nasilje i oružanu borbu. Pripadnici poslednje dve navedene grupe se u današnjem vremenu uglavnom nazivaju džihadistima.

No, koje je značenje pojma džihada? Iako bi svako od nas džihad preveo kao „sveti rat“, stvar je kudikamo kompleksnija, a o tačnoj semantičkoj definiciji i etimologiji pojma su napisane stotine tomova knjiga. Za potrebe ovo analize je, pak, najkorisnije pojam džihada sagledati kroz prizmu vremena u kojem je nastao, budući da ga sledbenici ideologije džihadizma u današnjem vremenu posmatraju na baš takav, nimalo promenjen način.

Islamska religija je zasnovana ja pet stubova, koji predstavljaju ličnu obavezu svakog verujućeg muslimana i to su šehadet – vera u jednog Boga i Muhamedovo poslanstvo, namaz – molitva pet puta na dan, zaum – post tokom meseca Ramazana, zekat – davanje milostinje, i hadžiluk – odlazak u sveti grad Meku barem jednom tokom života. Pored ovih pet stubova, već u najranijem dobu ekspanzije islama se uobličilo shvatanje da postoji i šesti stub, džihad, koji po svojoj prirodi ima dve dimenzije i pored lične obaveze svakog pojedinca predstavlja i kolektivnu obavezu zajednice verujućih muslimana.

Naime, u korenu pojma džihada se nalazi reč „džihd“ koja znači napor, tako da bi se džihad mogao prevesti i kao „stanje stalnog napora“. Taj stalni napor se odnosi na unutrašnju borbu verujućeg čoveka koji nastoji da svoj život primeri duhovnoj stvarnosti, ali i kolektivni napor čitave zajednice. Imajući u vidu i od prvih dana široko prihvaćene mišljenje po kojem islam ujedno predstavlja i religiju i državu (Al islam deen wa dawla), džihad predstavlja poziv na mobilizaciju svih resursa, sposobnosti i energije verujućih muslimana u cilju odbrane islamske države, a taj poziv može uputiti samo legitimna institucija, po pravilu kalif kao naslednik proroka Muhameda. U tom smislu, prvim kolektivnim džihadom smatra se borba proroka Muhameda i njegovih sledbenika protiv plemenskih lidera Meke nakon prelaska u Medinu 622. godine, od kada i počinje islamska era. Pod uticajem modernističkih, pa i sekularističkih tendencija, u značajnom delu islamskog sveta se danas džihad posmatra samo u svom prvom vidu, ali u ideologiji džihadizma unutrašnji džihad predstavlja pripremu pojedinca za sprovođenje kolektivnog džihada.

 

Nastanak

 

Do smrti proroka Muhameda 632. godine, islamska država je ovladala većim delom Arabijskog poluostrva, a za nepune tri decenije pod vođstvom njegovih naslednika, četvorice „časnih kalifa“, u nezadrživom i do tada nezapamćenom naletu dosegla je do Libije, Kavkaza i Avganistana. Ovakva brza ekspanzija kalifata je poput povratne sprege učvršćivala među muslimanima veru o božanskoj blagodati koja im bez izuzetka donosi odlučujuće pobede, dok je taj verski žar u isto vreme nesumnjivo doprinosio silini muslimanskih armija.

Razvijen je čitav sistem verovanja, kojim je na teološkom i filozofskom nivou tumačeno širenje kalifata, koje je pored toga svakako imalo i svoju tipičnu geopolitičku, odnosno imperijalnu dimenziju. Naime, muslimani toga doba su verovali da se čitav svet može podeliti na dva dela. Prvi njegov deo su nazivali Dar el Islam, što bi se prevodilo kao Kuća islama, i njega čini prostor na kome obitava islamska zajednica koja, podsetićemo, ujedno predstavlja i religiju i državu. Drugi naziv za taj prvi deo poznatog sveta bio je i Dar el Selam, što bi se prevodilo kao Kuća mira, što neodoljivo podseća na dobro poznati koncept Pax Romana i odražava klasično imperijalno viđenje svetskog poretka. Sve što se nalazilo izvan Kuće islama, odnosno kalifata, predstavljalo je Dar el Harb, odnosno Kuću rata. Budući da je obaveza verujućih muslimana bila da šire i prenose reč Božju, datu im od strane proroka Muhameda, to se postizalo širenjem Kuće islama na prostore Kuće rata, odnosno konstantnom ekspanzijom kalifata. Iako su dinamika i pravci širenja bili u diskrecionoj vlasti kalife, koji je mogao iz taktičkih razloga zaključiti vremenski ograničeno primirje sa protivnicima, suštinski trajni mir kalifata sa bilo kime unutar Kuće rata nije bio moguć. U izgrađenom modelu sveta, širenje kalifata je moralo biti konstantno i ireverzibilno, i ta doktrina je nazvana Fatah, odnosno „otvaranje“ Kuće mira, čime su prenebregnute sve negativne konotacije koje sa sobom nose pojmovi invazije ili okupacije, a metod kojim se to otvaranje ostvarivalo je podrazumevao kolektivni napor čitave zajednice, odnosno džihad.

 

Salaf, Takfir

 

Tokom XII veka dolazi do tektonskih geopolitičkih promena, koje će dovesti ne samo do drastičnog opadanja moći islamske države, već i do teološko-filozofskih preispitivanja fundamenata na kojima je islamsko društvo do tada bilo zasnovano. Naime, koncem XI veka počinje era Krstaških ratova, a vitezovi iz evropskih zemalja tokom XII veka formiraju čitav niz državica kojima zauzimaju prostore Levanta, odnosno celokupnu istočnu obalu Mediterana. Po prvi put nakon gotovo pet vekova kalifat biva potisnut sa područja koje je smatrano srcem islamskog sveta, nad kojim vlast preuzimaju nevernici, što je snažno uzdrmalo temeljna verovanja u konstantno i ireverzibilno širenje kalifata kao islamske Kuće mira. Povrh toga, tokom XIII veka dolazi i do mongolske invazije sa istoka, od koje se zemlje kalifata nikada neće oporaviti, a osećaj poraza i poniženja neće otkloniti ni to što će mongolske horde postepeno prihvatati islamsku za svoju religiju.

Iako se razlozi pada moći kalifata svakako mogu naći u geopolitičkim procesima, među teolozima se rađa mišljenje po kojima isključivi razlog za katastrofe i poniženja kojima su muslimani izloženi leži u odstupanju od ispravnog puta na kojem su se nalazili tokom VII, VIII i IX veka, u vremenu inicijalne ekspanzije koja je ostvarena uz božju blagodat. Jedini način za obnovu moći kalifata jeste povratak vrednostima i načinu ispovedanja vere koji je praktikovan tokom prve tri generacije nakon proroka Muhameda, a vreme Salafa (predaka). Ovakvo viđenje najbolje dolazi do izražaja u radovima Ibn Tajmije, teologa i hroničara sa prelaza iz XIII  u XIV vek, koji će stolećima kasnije postati temelj savremenog salafizma, koji se pak nalazi u samoj srži prva dva talasa savremenog džihadizma, o kojima će kasnije biti reči.

Pored doktrine džihada, on razvija kocept Takfira, koji bi se mogao prevesti kao „otpadništvo“, po kojem se svaki musliman koji ne praktikuje veru na ispravan način, kao i čitave zajednice mogu proglasiti za otpadnike, čime se izjednačavaju sa nevernicima i protiv njih se može pokrenuti džihad. U savremenom dobu različite džihadističke grupe će, sledeći koncept takfirizma, pokretati sveti rat protiv čitavih muslimanskih zajednica (npr. sufija, šiita), odnosno proglašavati predvodnike neislamističkih režima u islamskim zemljama za otpadnike.

 

Dilema savremenog doba

 

Period između mongolskog spaljivanja Bagdada u XIII veku i kraja egipatske Mamelučke dinastije u XVI veku smatra se mračnim periodom u razvoju islamskog sveta, budući da je obeležen neprekidnom borbom između različitih država i državica na području nekadašnjeg kalifata. No, kako se taj period bližio kraju, na svetsku pozornicu stupa Osmansko carstvo, koje će vremenom ovladati većim delom teritorija koje su sačinjavale islamsku državu na njenom vrhuncu. Štaviše, srce osmanlijske države se nalazilo u Maloj Aziji, koja nikada ranije nije bila deo kalifata, a u vremenu koje je sledilo Turci su zauzeli velike delove Evrope, došavši u dva navrata pred kapije Beča. Upravo ovi uspesi u širenju Dar el Islama na područja Dar el Harba su doprineli da Osmansko carstvo i njegov sultan kao kalifa steknu legitimitet među arapskim svetom, posebno među sledbenicima salafističkih ideja. Osmanski sultani, iako nesumnjivo vođeni tipično imperijalnim motivima, obilato su koristili prerogative koje im je pozicija kalife pružala i više puta su uz svoje vojne pohode izdavali fatve sa pozivom na džihad, a poslednji džihad koji je jedan sultan, odnosno kalifa proglasio, biće onaj na početku Prvog svetskog rata sa pozivom na sveti rat protivu Velike Britanije, Francuske, Rusije, Srbije i Crne Gore.

Rezultat Prvog svetskog rata bila je propast triju carstava, među njima i Osmanskog, na čijem zgarištu je nastala Turska Republika, čiji osnivač Kemal Ataturk je napustio imperijalne tradicije, a naposletku odlučio da 1924. i zvanično ukine instituciju kalifata. Od toga momenta, po prvi put od VII veka svet islama se našao bez vrhovnog religijskog autoriteta. Sledbenici ideja salafizma i takfirizma su se takođe našli u velikoj dilemi, pošto je nestala jedina institucija koja je sa punim legitimitetom mogla pozvati proglasiti džihad. U datim okolnostima, upravo 20-ih godina XX veka nastaju prva dva talasa savremenog džihadizma, koji lišen okvira u kojima je ranije delovao, definiše tri osnovna cilja: Tahrir, kao težnju za oslobođenjem muslimana koji žive pod vlašću nevernika; Tavhid, kao težnja za ujedinjenjem i brisanjem „lažnih“ granica između nacionalnih država na širem području Bliskog istoka; i Kilafu, kao težnju za obnovom kalifata, nakon čega bi bilo nastavljeno „otvaranje“ Kuće islama prema Kući rata.

 

Tri talasa

 

Iako ne postoji opšte prihvaćena klasifikacija savremenog džihadizma, poslužićemo se onom koju navodi Valid Fares, jedan od najvećih svetskih autoriteta za pitanja džihadizma, libansko-američki profesor koji drži katedre na najuglednijim američkim univerzitetima iz oblasti nacionalne bezbednosti. Profesor Fares prvim talasom savremenog džihadizma naziva vahabistički pokret nastao u Saudijskoj Arabiji, drugim pokret Muslimanske Braće nastao u Egiptu, dok kao treći navodi džihadistički pokret među muslimanima šiitske škole, koji svoj centar ima u Iranu, te ga stoga naziva i „homeinizmom“.

Vahabizam nastaje na prostorima Arabijskog poluostrva u XVIII veku kao učenje sunitskog imama Muhameda Abdela Vahaba, koji će na temeljima rada Ibn Tajmije razviti najveći salafistički pokret koji se održao do današnjih dana. On će u drugoj polovini XVIII veka sledeći doktrinu takfirizma proglasiti osmanske sultane otpadnicima od vere i sa plemenskim liderima iz regije Nadžd u centralnim predelima Arabijskog poluostrva povesti pobunu iz koje se rodila prva Saudijska država, koja će opstati do druge decenije XIX veka. Na toj tradiciji, ali i uz obilatu podršku Velike Britanije, 20-ih godina XX veka, nakon raspada Osmanskog carstva formira se savremena Saudijska Arabija, kao ovaploćenje čvrstog saveza porodice Saud i vahabističkih imama. Vahabizam u Saudijskoj Arabiji danas predstavlja zvanično religijsko učenje, iako toj školi islama pripada manjina od ne više od 20% stanovništva koja kontroliše glavne političke i privredne tokove, dok nešto veći procenat unutar populacije vahabisti čine u Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Budući da pripada širem salafističkom pokretu, vahabizam prihvata džihadizam kao jedno od svojih temeljnih učenja. Međutim, u uslovima tesne veze sa saudijskom državom koja postoji od njenog nastanka u modernoj formi, može se reći da se glavna struja vahabizma opredelila za strategiju „tihog džihada“. To podrazumeva na prvom mestu najstriktniju moguću primenu šerijatskog prava na domaćem terenu, odnosno unutar Saudijske Arabije. U drugom koraku, njihova strategija obuhvata snažnu propagandu vahabističkog učenja unutar drugih prevashodno islamskih država, za šta se koriste obilati novčani resursi saudijske države. Konzervativne procene govore o tome da je Saudijska Arabija od početka 80-ih godina prošlog veka da danas u izgradnju džamija, medresa, škola, bolnica i sličnih ustanova širom islamskog sveta uložila najmanje 100 milijardi dolara, dok neki izori tvrde da je taj iznos barem dvostruko veći. Iako uglavnom malobrojne, vahabističke zajednice širom sveta uživaju snažnu novčanu potporu koja različitim kanalima dolazi iz Saudijske Arabije, a njihovo prisustvo postoji i u našem regionu Balkana. Treća faza u pomenutoj strategiji podrazumeva dubinski uticaj na javno mnjenje, uticajne grupe i donosioce odluka unutar Dar el Harba, te korišćenje snaga nevernika za njihove međusobne obračune, što je posebno aktuelno bilo u kontekstu Hladnog rata. Kao živu ilustraciju ove strategije, profesor Fares navodi podatak po kome je blizu 90% katedri za bliskoistočne studije na američkim univerzitetima osnovano i finansirano saudijskim novcem, te da to za posledicu ima svojevrsnu normalizaciju vahabizma u javnom diskursu na zapadu i kreiranje suštinski iskrivljene slike o ideologiji i praksi vahabizma. Iako dominantna struja među vahabistima primenjuje pomenuti „državocentrični“ tihi džihad, iz zajednice saudijskih vahabija su izrasle neke od najaktivnijih terorističkih organizacija džihadista kao što je Al-Kaida.

Drugim talasom savremenog džihadizma bi se mogao nazvati pokret Muslimanske Braće, koji je svoj zamajac takođe dobio u 20-im godinama prošlog veka, ali u bitno različitim okolnostima u odnosu na saudijske vahabije. Naime, za razliku od pustinjskih prostranstava Arabijskog poluostrva i plemenskog društva koje je na tim društvima postojalo, Muslimanska Braća su svoje delovanje započela u visoko-urbanizovanim, siromašnim predgrađima Kaira i drugih egipatskih gradova. Kroz veći deo svoje bezmalo stogodišnje istorije, pokret je bio izložen progonu vlasti, tako da je svoju strukturu prilagodio konspirativnom radu. Ako se pristup vahabista, tesno naslonjenih na državnu strukturu Saudijske Arabije, karakteriše kao „od vrha ka dnu“, onda bi delovanje Muslimanske Braće predstavljalo suštu suprotnost, pošto daleko više podseća na rad „sa dna ka vrhu“. Postavivši čvrst temelj unutar Egipta, pokret se brzo razgranao širom islamskog sveta, osnivajući brojne političke, društvene i humanitarne organizacije pod sopstvenom kontrolom. Akcenat su uvek stavljali na islamsko obrazovanje i društveni aktivizam u vidu socijalne i humanitarne podrške širokim slojevima stanovništva, a kada su to prilike dozvoljavale učestvovali su i u političkim procesima.

Iako su u prvim decenijama svog delovanja pripadnici pokreta učestvovali u terorističkim akcijama, najkasnije do 70-ih godina prošlog veka (a po nekima još 40-ih) Muslimanska Braća su u potpunosti odbacila nasilje i metod oružane borbe. Međutim, upravo na temeljima Muslimanske Braće, kao njihove otcepljene podružnice vođene parolom „džihad sada“ nastale su neke od najopasnijih terorističkih organizacija džihadista u današnjici poput Hamasa i Islamskog Džihada u Palestini, Gama Islamije u Egiptu ili Fronta islamskog spasa u Alžiru. Najvećim političkim uspehom Muslimanske Braće bi se mogao smatrati kratkotrajni dolazak na pozicije vlasti u Egiptu nakon revolucije koja se dogodila 2011. tokom tzv. Arapskog proleća. Naime, na prvim izborima sprovedenim po obaranju režima Hosnija Mubaraka početkom 2012. godine, politička partija osnovana od strane Muslimanske Braće je osvojila najveći broj poslaničkih mandata, a njihov kandidat Mohamed Mursi je nekoliko meseci potom izabran za predsednika, što je oslikalo dubinski uticaj pokreta na široke slojeve stanovništva u Egiptu, iako se tokom samih protesta u kontekstu Arapskog proleća pokret držao po strani. Međutim, posle svega godinu dana usledila je kontrarevolucija u vidu vojnog udara predvođenog sadašnjim predsednikom, generalom El-Sisijem, a veliko je pitanje jesu li Mursi i Muslimanska Braća za godinu dana na pozicijama zapravo i uspeli da preuzmu kontrolu nad ključnim polugama vlasti. Od 2013. egipatske vlasti su Muslimansku Braću proglasile terorističkom organizacijom i zabranile delovanje pokreta, a sličan status imaju i u Rusiji, te Saudijskoj Arabiji i zalivskim monarhijama koje slede politiku Rijada.

Treći talas savremenog džihadizma došao je sa jedne pomalo neočekivane strane, iz srca šiitskog sveta. Šiitsko učenje još od najranijih dana predstavlja manjinsku školu unutar islama i njeni pripadnici čine ne više od 10-15% populacije muslimana na svetu. Najveća koncentracija šiita se nalazi u području Persijskog zaliva gde čine do trećine stanovništva šire regije, dok apsolutnu većinu predstavljaju u Iranu, Bahreinu i Azerbejdžanu. Kroz istoriju su često bili proganjani i u svakom smislu podređeni većinskim sunitima, što je uticalo na to da unutar svojih religijskih učenja, ali i prakse društvenog života razviju koncepte prikrivanja i mučeništva. Na idejnom planu vrlo raznorodni u odnosu na pripadnike prethodna dva, salafistička talasa, pripadnici „homeinističkog džihadizma“ kako ga profesor Fares naziva, stupaju početkom 80-ih godina prošlog veka na scenu globalnog džihada, podižući borbu na poptpuno drugi nivo primenom samoubilačkih napada, o čemu će dalje biti reči.

U biti strategije šiitskih džihadista se nalazi iranska država i njeni resursi, nad kojom su stekli kontrolu Islamskom revolucijom iz 1979. godine. Kao država daleko većih demografskih, ekonomskih, pa posledično i vojnih potencijala u odnosu na Saudijsku Arabiju, te sa daleko snažnijim istorijskim utemeljenjem, Iran je u planovima sledbenika Homeinijeve revolucije trebalo da postane sila koja će na regionalnom planu postati nešto poput Sovjetskog Saveza u doba Hladnog rata – država sa kojom direktan rat neće biti moguć, a koja će izvoziti revoluciju izvan svojih granica, koristeći ideološki srodne pokrete u inostranstvu. Sa tom idejom, Iran je presudno uticao na formiranje pokreta Hezbolah u Libanu i sličnih organizacija koje okupljaju šiite u zemljama Bliskog istoka, ali se nije libio da materijalno pomaže i džihadističke organizacije nastale na drugim izvorima, unutar sunitskih zajednica kao što su Hamas i Islamski džihad, podižući time sopstveni prestiž u krugovima radikalnog islamizma na globalnom planu. Za razliku od salafista koji su kao svog primarnog neprijatelja 80-ih godina označili Sovjetski Savez, pa su shodno tome mnogi od njih stupili u taktičko savezništvo sa političkim zapadom, sam Homeini je SAD proglasio „velikim satanom“, dakle najvećim protivnikom, dok su za Sovjetski Savez i Izrael ostali nazivi „crveni satana“ i „mali satana“.

 

Ajstašad

 

Jedan od fenomena koji se poslednjih decenija dovodi u tesnu vezu sa džihadizmom svakako su samoubilački napadi. Iako je primera svesnog žrtvovanja pojedinaca u ratu bilo od kada je sveta i veka, te da gotovo da nema naroda koji ne slavi kao heroje one koji su u određenim situacijama sa sobom u smrt odveli veliki broj neprijatelja (kod nas je, recimo, to Stevan Sinđelić), masovna i organizovana primena samoubilačkih napada je u istoriji predstavljala retkost. Čak su i dobro poznate japanske kamikaze na scenu stupile 1944, na samom kraju Drugog svetskog rata, u fazi kada strani suočenoj sa devastirajućim porazom preostaju tek očajničke mere. Unutar sveta islama, prvi zabeleženi slučajevi masovnih samoubilačkih napada su se odvijali koncem XIX veka, u sklopu antikolonijalne pobune stanovnika provincije Aće, na severu današnje Indonezije.

Na religijskom planu, samoubilački napada nema nikakvo opravdanje, budući da je u islamu samoubistvu najstrože zabranjeno, kao i ubijanje žena, dece i nenaoružanih muškaraca, čak i u kontekstu džihada. No, pošto terorizam po svojoj definiciji predstavlja oružje slabih, a taktika samoubilačkih napada svakako predstavlja emanaciju tog fenomena, nije nerazumljivo zašto su se najradikalnije džihadističke grupe odlučile za primenu te taktike u funkciji svoje borbe. U krajnjoj liniji, samoubilački napad je surovo efikasan, pošto ne postoji način kojim bi bezbednosne snage sprečile napad teroriste koji se unapred pomirio sa gubitkom sopstvenog života.

U najnovijem dobu, samoubilačke napade kao metod džihadističke borbe uvode iranski šiiti na početku Iračko-iranskog rata. Tesno naslonjen na kult mučeništva koji se među šiitima neguje, prvi samoubilački napad biće sproveden 1980. od strane jednog iranskog borca, zapravo dečaka od svega 13 godina, koji se opasan granatama podvukao ispod iračkog tenka i digao u vazduh, za šta će od samog Homeinija biti proglašen za nacionalnog heroja. Taktiku će veoma brzo preuzeti šiitski pokreti širom Bliskog istoka inspirisani iranskom Islamskom revolucijom, pre svega libanski Hezbolah, koji će od 1981. nadalje sprovesti niz samoubilačkih napada. U najvećem napadu na kasarnu mirovnih snaga u Bejrutu 1983. dvojica bombaša samoubica su sa sobom u smrt odveli 241 pripadnika američkih i 58 pripadnika francuskih vojnih snaga, uz šestoro civila. Po podacima koje prikuplja i obrađuje Univerzitet u Čikagu, od 1981. do 2016. je u svetu sprovedeno preko 5.400 samoubilačkih napada u kojima je poginulo preko 55.000 ljudi, a preko 135.000 je ranjeno. Ubedljiva većina svih napada je sprovedena na Bliskom istoku i naslonjenim područjima Južne Azije, dok je udeono posmatrano broj napada u Evropi veoma mali, mada oni dobijaju najveću medijsku pažnju.

Brojni džihadistički pokreti su oko samoubilačkih napada razvili čitav sistem. Bombaši samoubice pre samog napada snimaju video poruke u kojima potvrđuju svoju motivaciju i dobrovoljnost. Njihovim porodicama se obezbeđuje izdašna materijalna podrška i društveno se uzdižu unutar kruga istomišljenika. Upravo stoga, pored radikalno indoktriniranih pojedinaca, među počiniocima samoubilačkih napada ima dosta i onih koji se za tako nešto odlučuju nemajući drugog načina da obezbede materijalno izdržavanje svoje porodice. Prisutan je i fenomen tzv. instant-radikalizacije, gde se mladi muslimani odrasli na zapadu, koji su vodili veoma sekularan život tipičan za velike evropske gradove, veoma brzo radikalizuju i za svega nekoliko meseci prelaze put od izlaska u diskoteku do opasivanja eksplozivom, a taj fenomen je posebno izražen kod pripadnika drugih zajednica koji su verskom konverzijom primili islam.

 

Rađanje novog džihada

 

Savremeni džihadizam je svoju organizacionu strukturu stvorio u brdima Avganistana tokom sovjetske intervencije u toj zemlji na obodima Bliskog istoka 80-ih godina prošlog veka. Naime, vojna intervencija Sovjetskog Saveza u cilju podrške lokalnom socijalističkom režimu je proizvela masovnu pobunu stanovništva, kojoj se pridružio veliki broj mudžahedina iz Saudijske Arabije i drugih država Bliskog istoka. Upravo iz redova tih „avganistanskih arapa“ će izrasti Al-Kaida, džihadistička mreža salafističko-vahabističkih nazora sa globalnim ambicijama.

Vođene real-političkim shvatanjima u uslovima Hladnog rata, obilatu pomoć mudžahedinima će pružati Sjedinjene Američke Države, a njihovo naoružavanje i opremanje će se sprovoditi putem pakistanske vojno-bezbednosne službe i američke Centralno-obaveštajne agencije (CIA). Brojna do danas objavljena svedočanstva govore o tome da naoružavanje mudžahedina u Avganistanu 80-ih predstavlja najveću operaciju u istoriji CIA vrednu više milijardi dolara, koju su u približno podjednakim iznosima finansirale SAD i Saudijska Arabija. Mudžahedini će u brdima Tora-Bore steći važno borbeno iskustvo, dodatno će se ideološki profilisati i organizaciono ustrojiti, a jedan od najistaknutijih (i lično najbogatijih) među njima, Osama bin Laden, oformiće globalnu mrežu pod nazivom Al-Kaida. To što je ubrzo nakon pobede mudžahedina 1989. došlo do raspada Sovjetskog Saveza, džihadisti su tumačili kao božju blagodat, poput one koju su uživali u vremenu selafa, na početku islamske ekspanzije, kada su nejakim snagama pravoverni muslimani slamali višestruko nadmoćnije neprijatelje. Shodno takvom shvatanju, sledeći na redu biće drugi veliki neprijatelj sa zapada kojeg je neophodnu srušiti kako bi se otvorio prostor za obnovu islamskog kalifata.

Početkom 90-ih „avganistanski Arapi“ na čelu sa Bin Ladenom odlaze iz Avganistana, a pošto Saudijska Arabija nije iskazivala želju da ih primi na svoju teritoriju, utočište nalaze u Sudanu koji vode islamisti Omara Bašira i Hasana Turabija, da bi se posle ekspanzije idejno srodnih Talibana 1996. vratili u Avganistan, odakle će organizovati terorističke napade širom Bliskog istoka, zaključno sa tragičnim napadom na Njujork i Vašington 11. septembra 2001. godine.

 

Džihadistička internacionala

 

Džihadizam po svojoj prirodi ima globalnu dimenziju, jer podrazumeva borbu za stvaranje univerzalne islamske države. Međutim, imajući u vidu značajne razlike u načinu ispovedanja vere između pripadnika sunitske i šiitske škole islama, zatim netrpeljivost prema sufistima, kao i istorijski teret etničkih i drugih sukoba, razumljiva je velika netrpeljivost među pojedinim džihadističkim pokretima, pa i međusobne optužbe za otpadništvo i direktni sukobi koji na određenim mestima izbijaju.

Ipak, tekovinu novog doba predstavljaju pokušaji formiranja tzv. džihadističke internacionale, odnosno sistema uzajamne saradnje kako geografski, tako i ideološko-dogmatski veoma udaljenih organizacija, koje spaja „samo“ borba protivu zajedničkog neprijatelja. Značajan iskorak u tom pravcu načinjen je početkom 90-ih godina prošlog veka u Sudanu. Naime, koncem 80-ih vlast u Sudanu vojnim pučem preuzima salafistička grupacija na čelu sa Omarom el-Baširom, koje ideološki usmerava Nacionalni islamski front Hasana Turabija. Oni će se na vlasti održati do današnjih dana, a Omar el-Bašir trenutno predstavlja jedinog aktivnog šefa države koji je optužen za genocid pred Međunarodnim krivičnim sudom. Hasan Turabi, na zapadu priman kao istaknuti islamski mislilac, postavlja Sudan kao univerzalnog posrednika i čvorište globalnog džihadizma. Na teritoriju Sudana prima „avganistanske Arape“ na čelu sa Osamom bin-Ladenom, a u prestonici Kartumu počevši od 1991. godine organizuje konferencije, na kojima uspeva nešto što se smatralo gotovo nemogućim – za istim stolom okuplja predstavnike svih relevantnih i uglavnom oštro suprotstavljenih džihadističkih organizacija, počevši od Al-Kaide, preko Hezbolaha, Hamasa, Islamskog Džihada, Fronta islamskog spasa iz Alžira, iranske Revolucionarne garde, pa sve do izaslanika Palestinske oslobodilačke organizacije i pojedinih sekularnih arapskih režima. Unutar tog širokog dijapazona džihadista, našlo se mesto i za tadašnjeg reis-ul-ulemu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Mustafu Ceriću, o čijim zapaženim nastupima u Kartumu u svojim knjigama svedoči ugledni britanski novinar Robert Fisk.

Teško je dati konačan sud o tome koliki stepen saradnje među džihadistima je uspostavljen kao posledica Turabijeve i sličnih inicijativa, međutim činjenica je da od 90-ih godina prošlog veka pa na dalje pored brojnih sukoba, sve češće imamo i jasne primere koordinacije, pa i zajedničke borbe džihadista različite provenijencije. Tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini, koji je između ostalog imao i karakter džihada, rame uz rame se bore salafistički mudžahedini sa borcima pristiglim iz Irana. Po nalazima američkih istražnih organa, značajna podrška pripadnicima Al-Kaide koji su izveli tragični napad na Njujork i Vašington 2001. stigla je tokom pripremnih radnji iz Irana, a Teheran do danas predstavlja važnog finansijera palestinskih (sunitskih) pokreta Hamas i Islamski Džihad. U isto vreme neke od najsurovijih borbi Sirijskog građanskog rata vodile su se između pripadnika Hezbolaha i Iranske revolucionarne garde, te šiitskih dobrovoljaca iz Iraka se jedne strane, protivu salafista iz Nusra Fronta i tzv. Islamske države.

Pored već pomenutog građanskog rata u Bosni i Hercegovini, brojni oružani sukobi širom planete su od početka 90-ih imali džihad kao jednu od svojih dimenzija i u njima su učestvovale internacionalne jedinice mudžahedina. Mada je nemoguće nabrojati sve, dovoljno je navesti permanentni sukob u regionu Kašmira, zatim Somaliju, Alžir, Avganistan i Pakistan, Nigeriju, Jemen, Irak i Siriju, te ruske federalne republike na Severnom Kavkazu. Džihadističku borbu predvode brojne organizacije, od kojih neke poput Al-Kaide i tzv. Islamske države imaju globalne pretenzije i unutar svoje mreže poseduju ispostave na različitim meridijanima, pa sve do onih koje džihadističku borbu kombinuju sa etničkim i etno-separatističkim motivima. Značajnu ulogu imaju i pokreti hibridnog karaktera, u koje možemo svrstati Hezbolah i Hamas, koji unutar svojih redova imaju političko krilo u vidu političke partije islamističkih uverenja, koja nastupa na izborima i učestvuje u radi kako predstavničke, tako i izvršne vlasti, ali i vojno krilo koje sprovodi oružanu borbu i terorističke aktivnosti.

 

Novi kalifat

 

Najnoviju fazu u razvoju džihadističkog pokreta možemo sagledati kroz prizmu delovanja tzv. Islamske države Iraka i Levanta (ISIL), organizacije koja unosi novu dimenziju kako na ideološko-dogmatskom, tako i na planu praktičnog delovanja. Nastala na temelju džihadističkih pokreta s konca 90-ih godina, tzv. Islamska država dobija na zamahu u vremenu neposredno nakon američke invazije na Irak 2003, tada još uvek u okvirima Al-Kaidine globalne mreže. Naime, slomom režima Sadama Huseina došlo je i do krupnih pomeranja unutar iračkog društva, u kojem je ključnu političku ulogu preuzela većinska zajednica arapskih šiita, dok su arapski suniti potisnuti u drugi plan, iako su u dugom trajanju predstavljali gornje društvene slojeve, ne samo u periodu vlasti BAAS partije, nego još i za vreme britanske dominacije. Raspuštanjem iračke armije i čistkom unutar administrativnog aparata, suniti mahom naseljeni u zapadnim provincijama, potpuno su antagonizovani i gurnuti u pravcu radikalizacije, što se pokazalo kao plodno tlo za ekstremističke pokrete. Iako se u samoj srži pokreta iz kojih je izrasla tzv. ISIL zapravo nalaze iskusni oficiri, obaveštajci i činovnici režima Sadama Huseina, dakle ljudi koji su veći deo svog života delovali u okvirima sistema zasnovanog na idejama arapskog socijalizma, oni se zaogrću radikalnim islamizmom čime „re-brendiraju“ svoj pokret, dajući mu atraktivnu univerzalističku, anti-kolonijalnu notu.

Koristeći se haosom koji je nastao u Siriji, džihadisti tzv. ISIL 2014. sprovode snažan upad iz zapadnih provincija Iraka i do kraja te godine ovladavaju gotovo polovinom teritorije Sirije, uz trećinu samog Iraka. Kao prethodnicu svojim jedinicama, oni po selima i gradovima istoka Sirije, naseljenog većinskim, a politički podređenim arapskim sunitima, šalju svoje izaslanike koji propovedaju upravo ona tri cilja savremenog džihadizma koji su formulisani 20-ih godina prošlog veka – oslobođenje, ujedinjenje i obnovu kalifata. Uz veliku pompu, oni ruše granične prelaze između Iraka i Sirije, simbolički brišući granice koje su kolonijalne sile nametnule svojim dogovorima, veštački razdvajajući Arape u srcu nekadašnjeg kalifata.

U svojoj vojnoj taktici, džihadisti ISIL se u potpunosti priklanjaju samoubilačkim napadima. Karakterističan primer za to predstavlja osvajanje Mosula, drugog po veličini grada u Iraku, koji je 2014. pao u ruke ISIL, uprkos tome što ga je branilo blizu 30.000 pripadnika iračke armije, dok je u napadu učestvovalo deset puta manje džihadista. Opterećeni frakcijskim podelama i bez funkcionalne zajedničke komande, vojnici iračke armije, iako dobro opremljeni, mahom regruti mlade životne dobi, bukvalno su se razbežali pred naletima šehida ISIL -a koji su se u džipovima punim eksploziva zaletali na kontrolne punktove armije na prilazima gradu.

Osvojivši velike prostore Iraka i Sirije, ISIL proglašava obnovu kalifata, menja svoje ime u Islamska država (IS), a svog lidera Abu Bakra el-Bagdadija proglašava za kalifu. U njihovom viđenju, prijemčivom za mnoge radikalne islamiste širom planete, islamski svet posle 90 godina ponovo dobija vrhovni verski autoritet koji sa punim legitimitetom vodi džihad. Teritorija IS počinje da funkcioniše kao kvazi-država sa oko 6 miliona stanovnika u momentu najvećeg širenja, prihodima od milijardu dolara na godišnjem nivou i vojskom od 30.000 pripadnika. Brojne džihadističke organizacije koje su u praktičnom smislu izrasle bez neposredne veze sa IS iskazuju joj lojalnost, među njima najznačajniji pokreti sa egipatskog Sinaja, iz Libije i sa razmeđe Avganistana i Pakistana.

 

 

Pored utemeljenja unutar zajednice arapskih sunita iz Sirije i sa zapada Iraka, te do određene mere među konzervativnim Kurdima, IS svoju regrutnu bazu nalazi u inostranstvu, među mladim muslimanima rođenim u udaljenim državama Zapadne Evrope, ali i na post-sovjetskom prostoru, pa i u kineskom Sinđijangu. Upravo s tim u vidu, IS razvija moćnu propagandnu mašineriju, koristeći do krajnjih granica mogućnosti interneta i društvenih mreža. U svojim promotivnim spotovima i plakatima obilato koriste motive iz popularne mladalačke kulture poput filma i video-igrica, podstičući fenomen koji je nazvan „džihad-kul“. U kontekstu te propagande valja posmatrati i posebno surove metode egzekucije zarobljenika odrubljivanjem glava ili spaljivanjem, koji su snimani i plasirani populaciji željnoj atraktivnih, praktično filmskih scena bezočnog nasilja. Uostalom, i napad Al-Kaide na Njujork i Vašington 11. septembra 2001. ne predstavlja prelomnu tačku zbog blizu 3.000 žrtava na američkom tlu, već prevashodno zbog scena obrušavanja džambo-džetova na ikonične kule Svetskog trgovinskog centra, koje će ostati urezane u kolektivnoj svesti generacija koje dolaze.

Ulaskom Ruske Federacije u Sirijski građanski rat na strani legalne vlade u Damasku septembra 2015, uz sinhrono dejstvo kurdsko-američkih snaga na severu Sirije i iračke armije sa istoka, dolazi do sloma IS, koja će do kraja 2017. biti svedena na svega nekoliko procenata teritorije koju je kontrolisala na svom vrhuncu. No, kao opasno naleđe IS ostaje propaganda namenjena esktremizovanim muslimanima na Zapadu, kao i razrađeni kanali transporta između Zapadne Evrope i Bliskog istoka, koji predstavljaju veliku bezbednosnu pretnju u vremenu koje je pred nama.

 

Pravci razvoja

 

Iako je teško proceniti na koji način će se džihadistički pokreti razvijati u budućnosti, imajući u vidu radikalne promene kroz koje su prošli u svega nekoliko decenija iza nas, moguće je ocrtati neke od komplementarnih strategija kojima će se koristiti uz klasičan terorizam i oružanu borbu. Prva od njih je tzv. ekonomski džihad, koji bi se pre svega ogledao u manipulaciji kretanjima na svetskom tržištu nafte, kako bi se nanela šteta stranama koje se u datom momentu percepiraju kao protivnici. Druga bi bio tzv. ideološki džihad, koji bi predstavljao intelektualni upliv unutar akademske zajednice kroz finansiranje bliskoistočnih katedri i seminara na univerzitetima, na kojima se promoviše ublažena i suštinski iskrivljena slika o radikalnom džihadizmu, a koja se potom preliva u stručne, medijske i političke krugove, čime se smanjuju kapaciteti za prepoznavanje džihadističke pretnje i borbu protivu nje. Na ideološki džihad se tesno naslanja i tzv. politički džihad, koji predstavlja povezivanje džihadističkih grupa sa donosiocima odluka u državama Zapada, koji pak u saradnju sa njima ulaze iz taktičkih razloga, imajući u vidu prethodno planski stvorenu ublaženu sliku o karakteru i ciljevima džihadista. Važnu dimenziju predstavlja i tzv. obaveštajni džihad, odnosno rad na infiltraciji posvećenih džihadista unutar obaveštajno-bezbednosnog aparata država Bliskog istoka, ali i drugih država u vidu prevodilaca, eksperata i saradnika na terenu. Posebno opasnu strategiju predstavlja subverzivni džihad, koji podrazumeva delovanje unutar sistema neprijateljske države, pod zaštitom njenih zakona. Po rečima profesora Faresa, 90-ih godina je u SAD za džihadiste bilo sasvim izvodljivo da 90% svoje mreže izgrade u okvirima univerzitetskih kampusa, slobodno koristeći raspoložive resurse, dok je tek poslednjih 10% aktivnosti na organizaciji terorističkog napada sprovođeno u ilegali. Konačno, važnu dimenziju predstavlja i tzv. diplomatski džihad, koji predstavlja nastojanje da se utiče na kreiranje spoljne politike važnih država, koja bi se poklopila sa ciljevima džihadista, a najbolji primer za to predstavlja direktna podrška SAD mudžahedinima u Avganistanu 80-ih godina.

Budući da politički islam do danas ostaje veoma zastupljena ideologija širom islamskog sveta, za očekivati je i da će džihadizam kao njegov najekstremniji pojavni oblik nastaviti da se razvija. Tome u prilog ide i opšte stanje unutar društava na Bliskom istoku, koje po Dominiku Mojsiju, autoru u stručnim krugovima veoma cenjene „Geopolitike emocija“, karakteriše kolektivni osećaj poniženja, uslovljen kolonijalnim i neo-kolonijalnim eksploatatorskim politikama Zapada. Budući da terorizam po pravilu predstavlja metod kojem pribegavaju slabi i poniženi, teško je očekivati da će teroristička pretnja utihnuti sve dok opstaju pretpostavke iz kojih se izrodila. Iako značajna većina muslimanske populacija odbacuje i osuđuje terorističku praksu džihadista, zabrinjavaju podaci po kojima postoji ne tako mali procenat populacije koji opravdava počinioce najsurovijih terorističkih napada, pa tako po podacima iz istraživanja koje je 2008. godine sproveo renomirani Galup, preko 38% muslimana širom planete u potpunosti ili donekle opravdava teroristički napad na Njujork i Vašington od 11. septembra 2001.

Imajući sve to u vidu, jasno je da nikakav mehanički odgovor na džihadističku pretnju, poput delovanja obaveštajnih službi i bezbednosnog aparata, neće sam po sebi biti dovoljan. Da bi se izašlo na kraj sa džihadizmom, ključno je delovanje unutar islamskog sveta, pružanjem podrške i osnaživanjem sledbenika modernističkih pravaca koji imaju snage da se suprotstave džihadizmu na teološko-filozofskom planu, a dugoročno gledano nužno je napustiti i prevazići politike koje su svet islama dovele u podređen položaj. Dokle god u islamskom svetu bude preovladavala kultura poniženja, mnogi pojedinci će pribegavati džihadizmu kao odgovoru, ma koliko pogrešan on u svojoj suštini bio.

Autor analize : Nemanja Starović