fbpx

ANALIZA STANJA POLITIČKIH ODNOSA U REGIONU U PRVOJ POLOVINI FEBRUARA 2019. GODINE

14/02/2019
Autor :
Analize/Geopolitika

Crna Gora

AFERA BEZ KRAJA

 

Zahvaljujući kontroverznom biznismenu Dušku Kneževiću Crna Gora verovatno ulazi u najveću krizu od sticanja nezavisnosti. Nekada blizak saradnik i prijatelj crnogorskog predsednika Mila Đukanovića ne prestaje da otkriva detalje iz vremena njihove intenzivne saradnje. Nove afere pristižu, a stare još nisu izgubile pažnju javnosti, a kamoli doživele sudski epilog. Očigledno da Knežević nije blefirao kada je posle pokretanja slučaja Koverat izjavio da je to početak, a da će javnost tek biti upoznata sa svim dokazima o funkcionisanju mafijaške strukture crnogorskog gospodara. Knežević tvrdi da poseduje hiljade minuta snimaka nadzornih kamera iz svoje kuće gde su zabeležene inkriminušuće radnje ne samo brojnih visokih dužnosnika crnogorskih vlasti već i samog predsednika Republike. U sigurnost da Knežević ne blefira možda nas najviše uverava konferencija za štampu na kojoj se Đukanović prvi put obratio javnosti posle izbijanja afere. Reč je o razgovoru sa novinarima od pre nekoliko nedelja, a u okviru posete albanskog presednika Crnoj Gori. Tom prilikom Đukanović nije uspeo da sakrije duboku agoniju kroz koju je prolazio. Nekontrolisani pokreti, prekomerno znojenje, tikovi, mimika lica, gestikulacija … sve je to svedočilo o neprijatnoj situaciji, u kojoj se našao predsednik Crne Gore. Logično je da se u crnogorskoj, ali i u stranoj javnosti postavlja pitanje epiloga svih ovih dešavanja i posledica koje bi najmlađa članica NATO pakta mogla imati na unutrašnjem i međunarodnom planu. Takođe, ne možemo zanemariti utisak da su vladajuće strukture, državni organi, ali i opozicija bile zatečeni ovom aferom. Samim tim izostala je adekvatana reakcija svih pomenutih činioca.

Opozicija je zbog svoje pasivnosti izgubila dragoceno vreme. U narednim danima od izbijanja afere, nije preduziman nijedan korak u pravcu mobilisanja zajedničkih snaga, a zarad upotrebe novih okolnosti, kako bi se konačno slomila kičma duboko kriminalizovane vlasti u Crnoj Gori. Najveći problem zasigurno predstavlja razjedinjenost i međusobna posvađanost opozicionih stranaka što je dodatno uticalo na njihovu pasavisnost. Jednostavno, izgleda da im je potrebno više vremena da se dogovore i usklade zajedničke delatnosti i akcije. Takođe, teško je poverovati da danas postoji i „delić“ crnogorskog građanstva koji nije znao kako vlast u njihovoj zemlji funkcioniše i koliko su vlastodršci ograzli u kriminalu i korupciji. Javna je tajna da su glasovi kupovani na gotovo svim izborima, pa samim tim i tokom referendumskog procesa o nezavisnosti Crne Gore. Firme Duška Kneževića su u svim tim procesima imale ključnu ulogu kao mašina za pranje novca vladajuće koalicije. Sam Knežević je na to indirektno ukazao onda kada je naznačio da ima još dosta dokaza koje ne može da prikaže kako ne bi kompromitovao čak i samu crnogorsku samostalnost. „Crnogorski tajkun broj jedan“ ovim snimcima i dokumentima samo je potkrepio svoje iznete tvrdnje, i sve ono što je javnost zemlje ionako znala. Možda je i to još jedan razlog izostanka brze reakcije opozicije, jer građani Crne Gore u vezi sa ovom afereom nisu došli do nekih njima do sada nepoznatih detalja. Ipak do neke reakcije Đukanovićevih oponenata, neminovno, trebalo bi da dođe. „Iz dana u dan“ sve su glasniji pozivi opozicionih lidera u pravcu usvajanja jedinstvenog stava povodom slučaja Atlas i Koverat. U vezi sa tim povodim, neki traže zasedanje parlamenta, a neki i ostavku predsednika Republike. Demokratski front (DF), najjača opoziciona grupacija, insistira na uličnim protestima. Druge opozicione partije mahom se slažu sa njihovim stavom. Demokrate smatraju da bi celokupna opozicija trebalo da im se priključi u bojkotovanju skupštinskih zasedanja i, pri tome ne odbacuju borbu putem uličnih demonstracija. Podršku protestima iskazali su i Reformisti (URA) na čelu sa svojim vođom Dritanom Abazovićem, DEMOS Miodraga Lekića, SNP, i drugi. Možda su razlike u opoziciji delovale nepremostivo, ali nove okolnosti su dale šansu da se režim dodatno uzdrma, pa su saradnja i zajedničko delovanje sve izvesniji.


Iz svega pomenutog dobro se vidi da bi u celoj ovoj aferi najviše „posla“ trebalo da imaju istražni i pravosudni organi, ali na njih je gotovo nemoguće računati. Za zemlju u kojoj Đukanović vlada bezmalo trideset godina, sa strankom na vlasti koja se na toj poziciji nalazi od 1945. godine, ne možemo da govorimo kao o državi „principijelnihh sloboda“ sa nezavisnim delovanjem državnih institucija. Uprkos očiglednim dokazima, u vidu snimaka koje je Knežević pustio u medije, državni organi su danima oklevali sa privođenjem aktera koruptivnih radnji. Nesumnjivo, to pokazuje da su vlasti iziskivale vreme kako bi izvršili pritisak na Slavoljuba Stijepovića, čoveka koji na snimku od Kneževića uzima novac. Verovatno se od njega očekuje da na sebe preuzme kompletnu krivicu i da na taj način zaštiti svog stranačkog šefa. Zato je Stijepović priveden tek nakon nekoliko dana, a za sada deluje da će on i prihvatiti ulogu „žrtvenog jarca“. Sve upadljivije deluje i ćutanje premijera Duška Markovića. Možda ta činjenica najviše ide u prilog mišljenju da iza slučaja Knežević stoje određeni politički činioci u samom DPS, koji su nezadovoljni višedecenijskom Đukanovićevom vladavinom.

Sudbina Đukanovića i njegove stranke u današnjim okolnostima zavisiće u velikoj meri od „spoljnog faktora“. Naime, nije se Đukanović prvi put našao u naizgled bezizlaznoj situaciji. Setimo se velike međunarodne afere oko šverca duvana u Italiju. Strani centri moći su tada zaštitili Đukanovića, a on im je uzvratio ispunjavajući teške i nepopularne zahteve. Poput priznanja samoproglašene nezavisnosti Kosmeta i uvođenja Crne Gore u NATO. Danas se postavlja pitanje, šta je ostalo? „Nije li Đukanović već sve važne i teško sprovodive poslove obavio, pa samim tim potrošio kredit kod svojih mentora“.

Možda je čak postao i suvišan, pogotovo Evropskoj uniji usled konstantantnog odbijnja da omogući demokratizaciju društva. Eventualni pritisak od strane međunarodne zajednice na crnogorskog predsednika da se zbog kompromitacije sam povuče, za opoziciju bio bi klj  učan. Činjenica je da su iz Evropske unije dolazile brojne kritike na račun crnogorskog režima i pre izbijanja ove afere. Ukoliko bi dati pritisak bio pojačan i eventualnom eskalacijom sukoba u samoj vladajućoj strukturi, onda bi urušavanje režima postalo gotovo izvesno. Uostalom, kompletna afera pokrenuta je iz samih „stubova Đukanovićevog režima“, a nije na odmet da ponovo naglasimo da pojedini izvori upravo i govore u prilog tome da se u pozadini skandala „krije“ obračun između različitih frakcija u DPS.

Bosna i Hercegovina

ZEMLJA BEZ VLASTI

 U nedelju 10. februara 2019. godine organizovan je sastanak Milorada Dodika i Dragana Čovića u Mostaru. Ponovo su najistaknutiji predstavnici srpskog i hrvatskog naroda demonstrirali razumevanje i jedinstvo u pogledu mnogih političkih pitanja u Bosni i Hercegovini.

Suštinski, još jednom potvrđen je savez SNSD i HDZ koji već odavno ne poseduje samo neformalan karakter. Lideri su se složili da je ključ rešenja krize u BiH poštovanje osnovnih principa i sadržaja Dejtonskog sporazuma. Svaki pokušaj dezavuisanja Dejtonskog sporazuma ili proizvoljnog tumačenja istog vodi u nestabilnost. Negiranje Republike Srpske uz konstantne pokušaje uzurpacije njenih nadležnosti nesumnjivo je jedan od izvora krize u BiH. Ne smemo da zaboravimo ni to da je bošnjački narod, hrvatskom narodu izabrao člana Predsedništva, što je zančajno zaoštrilo odnose u BiH, a pogotovo između ova dva naroda. Ovi primeri govore o tome da Bošnjaci ne odustaju od pokušaja unitarizacije države. Zato je uspostavljanje „srpsko-hrvatskog saveza“ bilo izuzetno važno, ne bi li se ti agresivni procesi zaustavili. Poslednji izbori su pokazali da u hrvatskom i srpskom narodu postoji potencijal sagalašavanja, pa i jedinstva oko dejtonskih principa. Uostalom, njihovi lideri su za takvu politiku dobili ogromnu podršku svojih birača. Pored demonstriranog jedinstva po pitanju funkicionisanja BiH, Dodik i Čović su poslali i jasnu poruku o tome da nema više razloga za čekanje. Vreme za formiranje organa vlasti na svim nivoima je odavno potrošeno. Političari u BiH moraju da počnu da se bave onim poslovima, zbog kojih su ih građani i izabrali na izborima. Suštinski, na sastanku u Mostaru samo je izvršen dodatni pritisak na bošnjačku stranu, pogotovo SDA kao pobednika izbora iz svog nacionalnog korpusa, kako bi se ubrzao proces formiranja vlasti. Odgovornost zbog paralize državnih institucija je na strani Bakira Izetbekovića i Šefika Džaferovića.

Bošnjaci, za razliku od Srba i Hrvata, suočavaju se sa velikim unutrašnjim previranjima. Svi pokušaji SDA da i Bošnjaci, poput druga dva većinska naroda, demonstriraju jedinstvo doživeli su fijasko. Postoji veliki otpor prema SDA u samom političkom spektru bošnjačkog naroda, što je posledica političkih sukoba koji su stvorili dubok jaz nepoverenja. Zato Izetbegovićeva inicijativa o Bošnjačkom bloku nije ni mogla da doživi uspeh. Način obračunavanja SDA sa političkim protivnicima izrodio je, sada se vidi, jasan animozitet ne samo kod Fahrudina Radončića nego i kod drugih stranačkih lidera. Samim tim kod Bošnjaka imamo jedan zanimljiv proces objedinjavanja gotovo svih relevantnih političkih činilaca u front naspram SDA. Svi pokušaji Izetbegovića da razbije taj gard za sada ne daju rezultate. Ni SBB ni PDA nemaju nameru da sarađuju sa SDA, a Damir Arnaut poslanik SBB čak je naglasio da je patriotska dužnost ne ulaziti u bilo kakve koalicije sa SDA. U takvim okolnostima SDA je najviše nade polagala u SDP. Ipak je SDP druga po snazi stranka u BiH i stvaranje velike koalicije bi omogućilo SDA da bude u vlasti na svim nivoima. Poruke koje su išle od predstavnika SDP iz Tuzlanskog kantona o neisključivanju saradnje sa SDA ulivali su bar neku nadu Izetbegoviću, ali je poslednja sednica Glavnog odbora SDP razbila sve iluzije.

Sednica Glavnog odbora SDP-a je protekla u napetoj čak i burnoj atmosferi gotovo na ivici incidenta. Damir Nikšić, poslanika SDP iz Sarajevsdkog kantona, pokušao je da uđe na sednicu iako nije član glavnog odbora, te je izbačen. Nikšić se sukobio sa kolegama, nazivao ih izdajnicima, vređao, a pojedini svedoci tvrde da je bilo i „gurkanja“. Na samoj sednici sukobile su se dve struje. Jednu je predvodio bivši dugogodišnji vođa SDP Zlatko Lagumdžija. Iskazujući neslaganje sa politikom predsedništva stranke on se otvoreno usprotivio odbijanju saradnje sa SDA. Lagumdžija je, u gotovo čedtrdesetominutnom govoru, optužio sadašnje rukovodstvo SDP-a da su odgovorni za slab izborni rezultat i lošu pregovarčku poziciju. Zatražio je da se u dnevni red sednice uvrsti i glasnje o poverenju GO SDP-a, ali je njegov predlog odbijen nadmoćnom većinom. Od 103 prisutna člana samo je 18 podržalo Lagumdžijinu inicijativu. Sa druge strane 61 delegat podržao je predlog vođstva partije da se ne ide u bilo kakve koalicije sa nacionalnim strankam. Samo trideset i jedan delegat je zastupao eventualnu saradnju sa nacionalnim strankam dok se šestoro uzdržalo od glasanja. Posle višečasovnog zasedanja GO SDP-a je tako doneo konačnu odluku da se neće sarađivati sa SDA, ali i HDZ-om i SNSD-om. Ključnu ulogu na sednici u donošenju ovakve odluke imali su Jasmin Imamović, Denis Bećirović i Zukan Helez. Na taj način je i moguća pučistička inicijativa, ogranka SDP iz Tuzle, usmerena u pravcu saradnje sa SDA neutralisana.

Suštinski SDP se odlučio da radi, gde god je to u mogućnosti, na punoj demontaži struktura vlasti koje su godinama pod dominacijom SDA. Istovremeno oni promovišu svoju politiku građanske BiH kao alternativu nacionalnim strankama, na koje će pokušati prebaciti odgovornost za nefunkcionalnost države. Očigledno je da između SDA i SDP-a i ne postoji suštinska razlika, bar kada je upitanju državno – pravni poredak u BiH. I jedni i drugi teže unitarizaciji države. Smim tim nastaviće se antagonizovanje odnose između Bošnjaka i druga dva većinska naroda u BiH, bez obzira koja od ovih opcija bude liderska u svom etničkom korpusu. Ako kojim slučajem SDA pokuša da krene putem dogovora sa HDZ-om i SNSD-om, kako bi se našao modus vivendi, SDP će gotovo sigurno zadržati opozitan stav prema takvom procesu. Bošnjačka javnost je predhodnih dvaseset godina uveravana da je unitarizacija ispravljanje nepravdi nametnutih ratom i da je to jedino pravično rešenje. Samim tim teško će ih neko uveriti da moraju krenuti putem dogovora sa Srbima i Hrvatima. I svako ko pokuša da menja politiku, ali i svest bošnjačke javnosti, suočiće se sa gubitkom glasova. U takvim okolnostim SDP u svakom slučaju dobija, a to SDA možda i najviše zabrinjava. Možda su i zato insistiranjem na Bošnjačkom bloku pokušali da podele odgovornst za eventualne donošenje nepopularnih odluka.

Hrvatska

IZBORNI ZALET

Posle još jednog u nizu napada na nacionalnoj osnovi, ovaj put u Splitu na vaterpoliste Beogradske Crvene Zvezde, svako ko situaciju u Hrvatskoj posmatra sa strane pomislio bi da su mržnja i netrpeljivost osnovni problemi tamošnjeg društva. Antisrpska histerija postala je dnevno politička tema, a hrvatska javnost više ne može ni da upamti brojne ekscese na nacionalnom nivou. Postavlja se pitanje hoće li doći taj momenat kada će takvi incidenti postati uobičajeni, pa ih više niko i neće registrovati, što bi nesumljivo bio potpuni krah svih moralnih načela jednog društva. Inače incidenti se inteziviraju naročito uoči izbora. I dok god bude stranaka koje na mržnji prema Srbima prikupljaju glasove situacija se neće bitnije menjati. Jedino se može skliznuti prema ovom malopre pomenutom tragičnom scenariju. Naravno sve to nam govori da se bliže izbori i da će stranačko odmeravanje snaga obeležiti ovu godinu u Hrvatskoj. Već u maju očekuju se prva provera odnosa snaga hrvatskih političkih činilaca i to na izborima za Evropski parlament. Stranke se užurbano pripremaju, raščišćavaju se odnosi unutar partija, pregovara se, sklapaju koalicije i vrše redovna ispitivanja javnog mnjenja.

Poslednja istraživanja sprovedena od strane agencije Promocija plus pokazuju da HDZ i dalje najbolje stoji sa 28,1 %, ali beleže blagi pad rejtinga. Drugoplasirani je i dalje SDP sa 15,8% uz nastavak pada koji je ipak ublažen poslednjih meseci. Ipak kada bi smo ove rezultate uporedili sa onima od pre godinu dana lako bi uvideli da je SDP, od tada, izgubio gotovo 5 % poena. Najveći pad rejtinga zabeležio je trećeplasirani Živi zid, za gotovo tri procentna poena i nalaze se na nešto više od 13%. Iznad cenzusa se nalazi Most sa 6,5%, ali takođe uz zabeleženo blago slabljenje podrške. Uzrok pada rejtinga gotovo svih vodećih stranaka u Hrvatskoj najverovatnije je uzrokovan pojavom nove političke snage. Reč je o stranci Start čija predsednica je bivše poverenice za odlučivanje o sukobu interesa Dalije Orešković. Oreškovićkina partija, iako skoro osnovana, stoji na 4,6% procentnih poena i predstavlja možda najveće iznenađenje ovog istraživanja javnog mnjenja.

Gospođa Orešković, inače snaja političara Slavena Letice, bi mogla da predstavlja najveće iznenađenje narednih izbora za Evropski parlament. Planira da se pojavi već na lokalnim izborima u Lici, iako je to jedno od najtvrđih desničarskih uporišta u Hrvatskoj. Možda nam ta činjenica najviše govori o njenom samopouzdanju, ali i želji da se što pre predstavi biračima. Naime, ona hrvatskoj javnosti još nije dovoljno poznata kao političarka, ali jeste kao kao predsednica Poverenstva o sukou interesa. Tokom trajanja svog mandata na toj važnoj funkciji od 2013. do 2018. godine nije se libila da po raznim osnovama vodi postupke protiv brojnih gradonačelnika, ministara pa i bivšeg premijera Tomislava Karamarka i sadašnje predsednice Kolinde Grabar Kitarović. Ideološki je levo-liberalnih ubeđenja, ali uprkos velikoj zainteresovanosti i SDP i Amsterdamske koalicije nije pokazala nameru da sa njima sarađuje. Bar kada su u pitanju predizborni savezi. Istakla je mogućnost za povezivanje sa onima koji se nisu kompromitovali vršeći vlast. Na prvom mestu apostrofirala je pokret „Možemo“ sastavljen od umreženih lokalnih levih i zelenih pokreta, građanskih inicijativa i boraca za ljudska prava. Na osnovu toga dolazimo do zaključka da će uoči izbora za Evropski parlament levo-liberalne snage u Hrvatskoj gotovo izvesno ići u najmanje dve, a možda i tri kolone. Najači SDP za sada nije pozitivno odgovorio na pruženu ruku saradnje Kreše Beljaka lidera HSS-a i člana Amsterdamske koalicije. Inače tu koaliciju, koju po istraživanju podržava 3,8% ispitanika, čine Glas, HSS, IDS, HSU, PGS, Laburisti i Demokrati. Za vođu,gotovo jednodušno, izabrana je Anka Mrak Taritaš. Iz SDP je stigo odgovor da oni ovu koaliciju ne vide kao levičarsku već kao desno-liberalnu i blisku HDZ-u. Izgleda da je jedino što povezuje SDP i Amsterdamsku koaliciju, osim borbe za vlast, želja da se sarađuje sa Dalijom Orešković, ali bez pozitivnog odgovora sa njene strane i u jednom i u drugom slučaju.

Što se tiče HDZ-a, oni su više zainteresovani za unutarstranačko pozicioniranje nego ono u Evropskom parlamentu. Naime Andrej Plenković nedvosmisleno očekuje ubedljivu pobedu na prolećnim izborima što će verovatno iskoristiti da već na jesen organizuje unutarstranačko glasanje. Upravo bi na krilima pobede u maju mogao dodatno ojačati svoju poziciju u stranci pa samim tim i lakše progurati sebi bliske stranačke kadrove na ključne funkcije. Hrvatski premijer možda nema konkurenciju kada je u pitanju pozicija predsednika stranke, ali bi izbori za lokalne lidere mogli biti zanimljivi. Plenković oko sebe okuplja mlađu garnituru stranačkih funkcionera i u njima vidi budućnost stranke. Samim tim moraće nastaviti obračun sa starijim, konzervativnijim, snagama koje neće ustuknuti bez borbe. Međutim, Plenković je već uspeo neke, poput Darka Milinovića iz Like, da izbaci iz HDZ-a. Možda i najopasniji Plenkovićev takmac za uticaj u stranci, Milijan Brkić, teško je uzdrman brojnim aferama o kojima smo dosta govorili prethodne godine. Što znači, da ukoliko sadašnji vođa HDZ-a uspe da mobiliše sve snage i ostvari očekivanu pobedu na majskim izborima, može bez većih potresa da sprovede unutarpartijsko glasanje. A zatim, spokojno, bez unutrašnjih trzavica, da dočeka predsedničke i parlamentarne izbore narednih godina.

Makedonija

PRED VRATIMA NATO PAKTA

  Gotovo dvadeset i šest godina od Deklaracije kojom je makedonsko Sobranje obavezalo vladu da vodi politiku pristupanja NATO paktu izgleda da je cilj je na dohvat ruke. Zemlje članice NATO-a potpisale su pristupni protokol za Severnu Makedoniju i samim tim taj moćni vojni savez dobiće novu članicu. Ovaj događaj spada u one retke koji su uspeli da ujedine Makedonsku vlast i opoziciju. Premijer Zoran Zaev, uz čestitke naciji, naglasio je da to predstavlja „veliki istorijski dan za sve građane“. Isto tako Predsednik Đorđe Ivanov, podržao je potpisivanje protokola uz poruku da je on uvek bio iskreni zagovornik evro-atlanskih integracija. Ipak predsednik nije preopustio priliku da ponovo kritikuje premijera i vladajuću koaliciju zbog potpisivanja Prespanskog sporazuma čime je jasno pokazao svoj stav da promena imena predstavlja preveliku cenu zarad priključenja NATO paktu.

U svakom slučaju možemo reći da je javnost u Severnoj Makedoniji sa velikom ushićenošću, ali i olakšanjem dočekalo ovu vest. Za Makedonce pristupanje NATO-u ne predstavlja samo stvar prestiža ili signal da će proces priključenja EU biti olakšan, već uverenje da je njihov teritorijalni inegritet sada konačno i definitivno osiguran. Strah od albanskog separatizma predstavljao je konstantu makedonske stvarnosti i to je determinisalo makedonsku spoljnu politiku kao atlantističku. Dobro je poznata činjenica da NATO svojim članicama, između ostalog, garantuje teritorijalnu celovitost Granice niti jedne članice tog saveza nikada nisu narušene. Upravo tu možemo tražiti i razloge popustljivosti vlade Severne Makedonije kada je Prespanski sporazum u pitanju. Strah od albanskog separatizma je toliki da čak ni promena imena države nije mogla sprečiti Makedonce da se sporazumeju sa Grcima i pokušaju da osiguraju svoju budućnost u okviru najmoćnijeg vojnog saveza na svetu.

Isto tako svi smo bili svedoci toga koliko su se zvaničnici zapadnih zemalja angažovali da Severnu Makedoniju što pre integrišu u svoj savez. Sigurno se postavlja pitanje zašto se toliko čekalo, punih dvadeset i šest godina, da bi se sada sve radilo na prečac. Međutim, četvrt veka ranije Zapad je iz Hladnog rata izašao kao pobednik, a SAD su bile jedina super sila u svetu.

C:\Users\PC\Desktop\Tan2019-2-6_12374743_2.jpg

Samim tim imali su jedan ofanzivan zamajac u svetskoj politici, a Makedonija je za njih tada predstavljala teritoriju oko koje nemaju opasnih takmaca. Uzdizanje Rusije i sve jače prisustvo Kine na Balkanu, što je postalo očigledno u drugoj deceniji XXI veka, naterali su političke činioce NATO zemalja da preispitaju tu pasivnu politiku. Projekat izgradnje gasovoda, Južni tok i Turski tok, na jugoistoku Evrope označio je ne samo energetsko-ekonomski već i politički povratak Rusije na Balkan. Ukoliko bi Bugarska odustala od ovog projekta Rusija bi gasovod pokušala da preusmeri na Grčku, a odatle preko Severne Makedonije ka Srbiji i ostatku Evrope. Samim tim Severna Makedonija je ponovo postala interesantna kreatorima politike na Zapadu kao neuralgična tačka u kjojoj bi ovaj ruski plan mogao biti osujećen. Kada na to dodamo i kineski projekat Put svile čija trasa od Grčke luke Pirej pa preko Severne Makedonije i Srbije ide prema ostatku Evrope slika nam postaje još jasnija. Kineska roba je već postala opasan konkurent evropskoj. Ukoliko se projekat Puta svile realizuje dužina i vreme transporta kineske robe će se smanjiti, a samim tim i njena cena. Zato se na Zapadu, opravdano, sa velikom zebnjom gleda na pozicioniranje Kine na Balkanu. I u ovom slučaju Severna Makedonija je mesto gde se kineski interesi kao i ruski mogu sabotirati. Upravo na ovom aktuelnom primeru možemo razumeti zašto je još čuveni srpski državnik Nikola Pašić govorio o tome da je Makedonija geostrateški ključ Balkana. Relativno mala, sa svojih oko dva miliona stanovnika, ona spada u zemlje podložne spoljnjem uticaj,u bilo za zapadne bilo istočne velike sile. Zbog toga je NATO pakt kršeći sve demokratska principe, volju i Grčkog i makedonskog naroda, radio na prihvatanjeu Prespanskog sporazuma. Iako referendum u Severnoj Makedoniji o promeni imena nije uspeo sporazum je potpisan, a Severna Makedonija se brže bolje uključuje u NATO pakt. Zapadni faktor time i formalno tu geostrateški važnu teritoriju stavljaju pod svoju kontrolu, a Kini i Rusiji šalje poruku da im neće bez borbe prepustiti prevlast na jugoistoku Evrope.