fbpx

ZATVARANJE JERMENSKOG KRUGA

20/12/2018
Autor :
Analize/Geopolitika

O političkoj situaciji u Jermeniji koja je prethodila vanrednim parlamentarnim izborima, više u analizi: https://czds.rs/jermenija-na-prekretnici-dovrsetak-zapocetog-ili-hod-ka-nepoznatom/

O političkoj predistoriji jermenske Baršunaste revolucije, više u analizi:  https://czds.rs/revolucionarni-kavkaz-jerevanski-majdan-ili-barsunasta-pobuna/

Južni Kavkaz, deo sveta kom ne manjka geopolitičkih izazova, upravo je okončao važan ciklus. Donekle neuobičajeno, region koji obiluje razlikama i suprotstavljenim intersima koji se zasnivaju na različitom etničkom, verskom, socijalnom poreklu ili političkom, društvenom okviru, ovog puta je uspeo da izbegne konfrontaciju koja bi izlazila iz okvira prihvatljivog i prerasla u otvorene, građanske obračune, sa nesagledivim posledicama. Svakako, opasnost od ovakvog razvoja situacije je prisutna i dalje, ali sa nižim izgledom za realizaciju.

JERMENSKA SMENA

Godina na izmaku je za jednu od najstarijih postojećih etničkih grupa na svetu, odnosno za njenu matičnu državu, bila izuzetno turbulentna. Razvoj situacije je malo ko od članova do tada svemoguće Republikanske partije očekivao. Stranka koja je u godinu ušla kao ubedljivo najmoćnija u državi, sa 58 od tadašnjih 105 mesta u parlamentu, sa vlašću u najvećem broju lokalnih samouprava, sa predsednikom partije na mestu predsednika države, i vertikalnim prelivanjem političkog, ekonomskog, kulturnog i gotovo svakog drugog uticaja, iz 2018. godine izlazi bez ijednog mesta u parlamentu nakon vanrednih izbora, bez odbornika u Skupštini prestonog Jerevana, sa nestranačkim predsednikom, kog su istina predložili i izglasali u parlamentu, ali na kog više nemaju nikakvog uticaja.

Republikanska partija koja godinama nije imala razloga da se plaši političke snage svoje opozicije, partija koja je za protivnike u parlamentu imala uglavnom kooperativne protivnike koji su joj se preporučivali za koaliciju ili uživali određene benefite, zahvaljujući ulozi bezopasne opozicije i koja je svoje istinske, vansistemske protivnike uspevala da marginalizuje ili čak drži u vanparlamentarnom statusu, danas je i sama dospela u ovaj položaj.

Stranka koja je duže od dve decenije kreirala političke prilike, vladala državom, upravljala najvažnijim resursima i delegirala ključne kadrove, uz kako se činilo, solidnu poziciju u odnosu sa inostranim partnerima, danas je politički mrtva i na granici formalnog gašenja.

 

Nekada moćno rukovodstvo Republikanske partije.

Sudbina koja je zadesila republikance, ne može a da ne podseti na sličnu situaciju u jednoj drugoj, bivšoj sovjetskoj republici. Ukrajinska zbilja leta 2013. godine naizgled nije ukazivala ni na šta, što bi neutralnog posmatrača moglo da motiviše na zaključak kako će samo nekoliko meseci kasnije država izgubiti kontrolu nad delom teritorije na jugu, kako će na istoku zemlje započeti rat.

Kao ni da će do tada najuticajnija politička organizacija Partija regiona biti obrisana sa političke scene, njen lider Viktor Janukovič potražiti azil u susednoj Ruskoj Federaciji zajedno sa drugim čelnicima partije i države Azarovim, Pšonkom, Arbuzovim, Carovim, Jakimenkom i desetinama drugih političkih, policijskih, bezbednosnih i privrednih moćnika.

Kao ni to, da će najvažniji koalicioni partner Partije regiona – Komunistička partija Ukrajine, ostati ispod izbornog praga i van državnog parlamenta, a potom biti i zakonom zabranjena. Da će Ukrajina od članice Zajednice nezavisnih država i potencijalnog stuba Evroazijske unije, postati država čiji parlament označava Rusku Federaciju kao državu agresora i raskida sa njom deklarativne sporazume o prijateljstvu.

Iako Jermenija nije na pragu ovako oštrog spoljnopolitičkog zaokreta, smena kompletne vladajuće političke klase i to u momentu kada se činilo da je njena moć i monolitnost na vrhuncu, iziskuje pokušaj pravljenja komparacije uzroka i traženja izvora revolucionarnih zaokreta u državama koje su činile sastavni deo najmoćnije komunističke države 20. veka SSSR-a.

Jedan od ključnih uzroka ukrajinske krize, krio se upravo u motivu činjenja spoljnopolitičkog zaokreta. Prozapadno raspoloženje je u Ukrajini na visokom nivou od nezavisnosti 1991. godine. Ugledajući se na bivše sugrađane iz Letonije, Litvanije i Estonije, ali i na susednu Poljsku, Rumuniju, Slovačku, Mađarsku, najveći deo ukrajinske javnosti je želeo reforme koje bi državu dovele do nivoa evropskog standarda i pripremile je za članstvo u Evropskoj uniji, iako objektivni razlozi kako oligarhijski koncipirane privrede i visoko razvijene korupcije, tako i unutrašnjeg zasićenja od proširenja unutar same EU, nisu davali objektivnog povoda za ovu vrstu optimizma.

S tim u vezi, treba napomenuti da je Partija regiona, budući partijom političke ideologije „velikog šatora“, odnosno organizacijom koja nema primarnu ideologiju već se trudi da okupi građane što je moguće različitijih političkih profila, kako bi funkcionisala kao svenarodni pokret, bila jedan od promotera proevropske ideje, iako je deklarativno važila za stranku koja Ukrajinu vidi u ruskoj političkoj orbiti.

Partija regiona je i tokom kampanje za poslednje izbore koje je dobila 2012. i 2013. godine (predsedničke i parlamentarne), nastupala sa pozicija koje bi Ukrajini trebale da garantuju i veće otvaranje ka zapadu i otvaranje perspektive članstva u EU, uz istovremeno održavanje bliskih odnosa sa Moskvom.

Takva politika suštinski nije bila negativno percipirana ni u samoj RF, jer se procenjivalo da će na taj način biti podmirene duboke razlike u državi i da će zapadne, ali i centralne oblasti Ukrajine, uz prestonicu Kijev biti pacifikovani, dok će zahvaljujući polugama vlasti koje bi bile u rukama političke kaste okupljene u i oko Partije regiona, cela država i dalje biti deo „ruskog sveta“.

Detalj Majdanske revolucije u Ukrajini 2013/14. godine.

Pitanje spoljnopolitičkog kursa iako prisutno, ipak nije u Jermeniji zauzelo ključno mesto niti je predstavljalo najvažniji motiv građanima koji su masovnim protestima paralisali državu i doveli do političke kapitulacije republikanaca. Jermenska geopolitička pozicija jedna je od najkompleksnijih ne samo na evroazijskom prostoru, već i u čitavom svetu.

Država koja se graniči Turskom koju smatra strateškim protivnikom i opasnošću, Azerbejdžanom sa kojim je u oružanom sukobu niskog intenziteta gotovo tri decenije, Iranom koji je kulturološki daleko bliži pomenutom Azerbejdžanu i njegov potencijalni saveznik u širem sukobu, te Gruzijom jedinom državom sa kojom nije u sukobu, ali koju prevashodno zbog kompleksnih odnosa u trouglu Rusija-Gruzija-Jermenija, ne može smatrati ni saveznikom, nema mnogo spoljnopolitičkog izbora.

Ruska Federacija – najvažniji vojni saveznik, snabdevač oružjem, garant pobede u slučaju oružanog sukoba sa Azerbejdžanom i država koja svojim vojnim prisustvom u Jermeniji i donekle prikrivenim svrstavanjem na jednu stranu garantuje izostanak sukoba širih razmera u okviru kojih bi Baku pokušao da povrati Nagorno-Karabah i druge teritorije koje smatra okupiranim od svojih jermenskih suseda.

Jermeni su etnička grupa koja gaji visok stepen kulture međusobnog povezivanja. Ovo je naročito vidljivo u državama poput RF, Francuske ili SAD, gde je jermenska dijaspora uglavnom koncentrisana. Jermeni su odlično organizovani i u drugim državama u kojima žive, naročito na Bliskom istoku, što se jasno pokazalo i tokom građanskog rata u Siriji, ali i u Izraelu, gde iako ne čine veliki udeo u populaciji, Jermeni jesu nezaobilazan faktor u funkcionisanju svetog grada Jerusalima.

Novi jermenski lider Pašinjan lično nije naklonjen Moskvi. I svoju orijentaciju, nikada nije ni krio, tokom godina bavljenja politikom, nevezano za formu svog delovanja. Pašinjan predstavlja protestni glas naročito srednje i više srednje klase, izneverenih radnika i ozlojeđenih intelektualaca, frustrirane i bezperspektivne omladine. Oni su digli svoj glas prevashodno iz dva razloga.

Prvi je skopčan sa jasno niskim životnim standardom. Iako Jermenija godinama beleži pristojan tempo rasta nominalnog bruto domaćeg proizvoda i iako je bruto domaći proizvod po glavi stanovnika bio na istorijskom maksimumu 2017. godine¹ , širi građanski slojevi bili su konstantno ozlojeđeni.

U Jermeniji je bio široko rasprostranjen stav kako državni organi, pod pritiskom Republikanske partije, lažiraju izvode i koriste ih u svrhe manipulacije i političkog marketinga. Ipak, suočeni sa navodima da slične zaključke donose i međunarodne institucije, koje nemaju razloga politički podilaziti zvaničnom Jerevanu, protestne grupe bi iznosile stav koji ulazi u suštinu tamošnje krize.

Privredni sistem koji nije na nivou oligarhijske privrede poput Ukrajine, ali je sasvim sigurno još udaljeniji od sistema slobodnih tržišta dalekog istoka ili Evropske unije, dozvoljava mogućnost kreiranja opšteg utiska kako se proizvedeni viškovi, suštinski slivaju samo u kasu vladajuće kaste i sa njom povezanih pojedinaca i grupa, dok srednja i niža klasa ostaju uskraćeni za zasluženu dobit.
Tome u prilog govori i činjenica da je u vreme najvećeg rasta bruto društvenog proizvoda Jermenije 2017. godine, prosečna plata ostala ispod 400 dolara mesečno ²³, uz zvaničnu stopu nezaposlenosti koja varira između 15% i 20% u poslednje tri godine, iako se i ove brojke u opozicionim krugovima smatraju potcenjenim.

Upravo srednji i viši srednji sloj bili su ključni inicijatori nezadovoljstva, jer za razliku od nižih slojeva, oni su svoje prohteve definisali drugačije. Jermenija nije izuzetak od pravila koje kaže da je stepen nezadovoljstva zapravo daleko veći kod onih koji nisu direktno egzistencijalno ugroženi, već kod onih koji politički sistem ili političke aktere smatraju odgovornim za neispunjenje svojih ciljeva i prohteva, koji su u vezi sa usponom na društvenoj lestvici i koji izlaze iz okvira egzistencije i prelaze u format potrage za više ili manje izraženim luksuzom.

Službeni podaci Centralne banke Jermenije o procentu nezaposlenosti radno sposobnog stanovništva u periodu jul 2015. / jul 2018.

Dodatni problem za jermensku ekonomiju predstavljao je i odnos snaga privrednih sektora. Ubedljivo najveći doprinos jermenskom bruto domaćem proizvodu je u najuspešnijoj 2017. godini donosio sektor usluga, od 54.8%  , gotovo dvostruko u odnosu na industrijski doprinos od 28.2%.

Percepcija naročito srednjeg i višeg srednjeg sloja u Jermeniji bila je da je upravo sektor usluga potpuno pod kontrolom elite, te da visoka stopa nezaposlenosti i niske plate, nesrazmerno sa zvaničnim, visokim tempom privrednog rasta, od Jermenije stvaraju državu „republikanske kaste“, a ne republiku jermenskog naroda.

Ukoliko nastavimo sa komparacijom u odnosu na ukrajinsku Majdan revoluciju 2013/14. godinu, zapazićemo i fundamentalnu diferencijaciju u odsustvu jezičko-etničkih razlika, koje su u Ukrajini duboko ukorenjene u odnosu Ukrajinci/Rusi ili ukrajinski/ruski jezik, dok je Jermenija etnički monolitna država i takav, potencijalni kamen razdora u odnosu na moćnog saveznika, za teritoriju Gruzije udaljenog, ne postoji.

Upravo u ovom elementu jermenske geopolitičke slagalice treba tražiti uzrok pasivnog držanja Moskve tokom Baršunaste revolucije, iako je ona dovela do smene s vlasti, do tada ipak kooperativne Republikanske partije i u vrh političke orbite lansirala Nikola Pašinjana, godinama oštrog kritičara ruske politike u Jermeniji i na južnom Kavkazu.

Kremlj je ovog puta ispravno procenio da bi se svrstavanjem na stranu Republikanske partije, kompromitovao u očima demonstranata, antagonizovao sve nezadovoljniji srednji stalež i doveo u opasnost svoju ulogu ključnog geopolitičkog faktora na južnokavkaskom prostoru. Ne treba smetnuti s uma da je RF ključni izvozni i uvozni partner Jermeniji, da je ruska vojska ovde stalno prisutna, kao i da je glavni snabdevač energentima, uz većinski vlasnički udeo u jermenskim energetskim kompanijama, što je ostvareno upravo tokom republikanske ere.

Ipak, geografski položaj Jermenije, diktira i njenu spoljnopolitičku orijentaciju i sužava paletu izbora. Stoga je Kremlj samo posmatrajući sa strane dopustio spontani razvoj situacije, znajući da će sam Pašinjan naposletku reterirati i biti prinuđen da se obrati RF za pomoć, ne dirajući u njene privredne interese i poslovne konekcije, čak iako u njima Pašinjan lično vidi prevashodno negativan uticaj na jermensko društvo.

Ipak, pored zajedničke percepcije o koncentraciji bogatstva u rukama nekoliko stotina lica i veoma niskom životnom standardu uz vrlo malo prostora pojedincima da napreduju na klasnoj lestvici i podignu nivo sopstvenog kvaliteta življenja, postoji još jedan momenat koji je ukrajinskoj i jermenskoj krizi zajednički.

Dok su u Partiji regiona ključnu ulogu činili političari iz Donjecke oblasti, u Republikanskoj partiji su to dugo godina bili Jermeni iz Nagorno-Karabaha. Republikanska partija je stoga često bivala doživljena kao „arcaški klan“, po terminu „Arcah“, što je alternativni naziv za Nagorno-Karabah.

Svakako, u delu stanovništva, naročito onom urbanijem i nešto bolje stojećem, sa većim prohtevima, familija Sargsjan nije bila doživljena kao bliska i percipirana je kao vid zasebnog klana/kaste, grupe koja je vezana poreklom i interesima i koja ne ume ili ne želi da sagleda objektivne potrebe ovih stratuma jermenskog društva.

U analizi uzroka jermenske revolucije, pored ekonomskih, političkih razloga i lokalnih prilika, mora se obratiti pažnja i na jedan opšti, sociološki momenat. Republikanska partija je na vlasti u ovoj zemlji od 1995. godine. Reč je o ključnom političkom subjektu, čiji su kadrovi uticali na sve bitnije društvene procese.

Odsustvo realnih rezultata i nizak nivo refleksije privrednog rasta na standard građana, uticali su na zasićenje jermenskog srednjeg sloja vlastima. Ne sme se smetnuti sa uma revolucionarna priroda Jermena, kao i buntovničke odlike jermenskog društva što je odlikovalo ovu republiku, čak i unutar SSSR. Najpopularniji medij u Jermeniji, decenijama je bio „Radio Jerevan“.

Iako je bila reč o državnom mediju, Radio Jerevan je bio poznat po sarkastičnom smislu za humor, koji je neretko sadržao političku poruku koja i nije uvek bila u skladu sa službenim komunističkim dogmama. Radio Jerevan je bio naročito popularan u dijaspori, jer je još od ranih pedesetih godina prošlog veka pravio program namenjen jermenskim iseljenicima u zapadnoj Evropi, na Bliskom istoku, u SAD, ali i u drugim sovjetskim republikama, prevashodno Rusiji, Gruziji, Azerbejdžanu.

Svoj ketmanski duh, Jermeni okrenuti individui pre nego kolektivu i kritici pre nego kultu vlasti, su osvežavali čuvenim programom „Jerevan pita“, koji je bio možda i najsmeliji u potmulom ismevanju sovjetskih tabua. Program je bio koncipiran tako što u kratkoj formi, spiker u ime Radio Jerevana postavi pitanje i potom u njegovo ime i odgovori. Neke od najpoznatijih šala koje su se čitale na ovom radio programu bile su:

– Da li je istina da se Majakovski sam ubio?
-Jeste. Pre smrti je uzviknuo: „Ne pucajte drugovi“.

-Može li atomska bomba uništiti lepi grad Jerevan?
-Može, ali Baku je mnogo lepši grad.

-Ima li života na Marsu?
-Takođe ne.

-Kada će biti bolje vreme?
-Pa zar nije već bilo?

Radio Jerevan i njegova popularnost, dobar su primer odlike jermenskog političkog duha. Republikanci su godinama potcenjivali jermensku sklonost ka buntu i demonstracije iz 2017. godine zbog povećanja cena električne energije koje su uspeli da nadvladaju ih nisu dovoljno zastrašile, kako bi promenili koncept.

Pozivanje nekog od predstavnika nesistemske opozicije u vlast, pa bio to i popularni bloger ili nezavisni intelektualac, bio je jedan od poteza u mirnodopskim uslovima koji je mogao da relaksira republikansku poziciju.

Umesto toga, republikanci su odlučili da lidera koji je uživao sve nižu popularnost i koji je zapravo počeo da predstavlja balast sopstvenoj partiji Serža Sargsjana nakon predsedničke, brzopotezno imenuju na premijersku poziciju. I već nakon prvih demonstracija su odlučili iz razloga internih sukoba da naprave ustupak i žrtvuju svog lidera, što je dovelo do utiska da je režim ranjiv i uticalo na intenziviranje protesta.

Uljuljkani u godinama vlasti, bez prave opozicije i sa svim administrativnim resursima na raspolaganju, republikanci su se počeli sukobljavati interno, slabiti koheziju pokreta, udaljavati se od ideološkog obrasca i tražiti zadovoljstvo samo u ispunjavanju ličnog interesa. Takođe, postali su nesvesni stepena nezadovoljstva naročito u urbanim slojevima stanovništva i potcenili njihov potencijal za izazivanje promena, dok je taktička oštrica zamrla, a kretnja u susret izazovima i težnja ka kreiranju okolnosti u skladu sa svojim potrebama iščezla.

IZBORNI REZULTATI

Izlaznost – 48.63%.

Izlaznost je bila osetno niža u odnosu na 2017. godinu, kada je na birališta izašlo 60.86% građana. Uzrok treba tražiti u činjenici da su pristalice Republikanske partije dezorijentisane. Onog momenta kada je republikanska većina u parlamentu pristala da usvoji Pašinjanovu ostavku kog je pod pritiskom demonstracija prethodno izabrala, te da na taj način izazove prevremene izbore, pitanje pobednika se nije postavljalo. Bilo je nejasno samo sa kojom će razlikom Pašinjan pobediti.

Jermenski parlament shodno ustavu i Izbornom zakonu broji 101 mesto. Ipak, ovaj broj nije fiksno određen već predstavlja minimum mesta. Maksimum je 200 poslanika. Činjenica da se jermenski parlamentarni sazivi razlikuju u broju poslanika od izbora do izbora, uslovljena je retkom specifičnošću tamošnjeg izbornog sistema.

Već tri godine Jermeni svoje predstavnike u najvišem zakonodavnom telu ne biraju po mešovitom, već čistom proporcionalnom sistemu sa otvorenim listama.
Naime, Jermenija je podeljena na 13 izbornih jedinica. Birači na glasačkom listiću mogu da glasaju za partiju, kao i za nekog od predloženih poslaničkih kandidata za tu izbornu jedinicu. Potom se polovina mandata od ukupnog broja koji je partija osvojila po Dontovom modelu dodeljuje prvim kandidatima sa proporcionalne liste, a druga polovina kandidatima iste partije koji su osvojili najveći broj „preferencijalnih“ glasova.

Cenzus u Jermeniji iznosi 5% za političke partije i 7% za koalicije. Ipak, jermenski zakon sadrži retku specifičnost. Naime, partiji ili listi koja osvoji većinu glasova, ali manje od 54% mandata, biće dodeljen neophodan broj mandata kako bi ostvarila neophodnu, zakonsku većinu. Ovo je i jedan od slučajeva kada broj poslanika može biti veći od 101.

Zanimljivo, ukoliko lista osvoji apsolutnu većinu i više od dve trećine mandata, ostale partije će dobiti dodatna poslanička mesta kako bi vodeća partija bila svedena na dve trećine mesta što je maksimum koji jedna partija može da ostvari, shodno jermenskom ustavu. Jermenski parlament mora imati predstavnike sa najmanje tri liste. Stoga, ukoliko su cenzus prešle samo dve liste, prva sledeća ispod izbornog praga će biti uključena, bez obzira na osvojeni broj glasova. U slučaju da se Vlada ne formira u roku od 6 dana od objavljivanja prvih, potpunih, preliminarnih rezultata Centralne izborne komisije, biće zakazan drugi krug glasanja u roku od 28 dana, gde će se na partijskom listiću naći samo dve prvoplasirane partije. Druge liste koje su prešle cenzus će zadržati svoj broj osvojenih mandata.

Poslednji put kada se glasalo po mešovitom sistemu 2012. godine, parlament je brojao 131 mesto, 90 poslanika se biralo po proporcionalnom sistemu a 41 po jednokružnom, većinskom. Po važećem zakonu, nacionalne manjine: Rusi, Asirci, Kurdi i Jazići moraju imati po jednog poslanika. Za njih se prave posebni birački spiskovi i posebne liste.

Sedište jermenske Narodne skupštine

Poseban je poduhvat pronaći dovoljan broj kandidata za predstavnika asirske manjine, pošto shodno poslednjem državnom popisu u Jermeniji živi manje od 2.700 pripadnika ove etničke grupe. Na partijskim listama mora biti najmanje 30% predstavnika manje zastupljenog pola i svaki četvrti kandidat mora biti iz redova manje zastupljenog pola na proporcionalnoj listi.

Pašinjanova vlada je predlagala izmenu izbornog zakona, ali ni nakon dva pokušaja nije uspela da pronađe dovoljan broj republikanskih poslanika koji bi ove izmene podržali, a bez kojih je u prethodnom sazivu bilo nemoguće doći do natpolovične većine.

Izmene su podrazumevale smanjenje izbornog praga na 4% za političke partije i 6% za koalicije, zatim povećanje minimalnog broja političkih lista u parlamentu sa 3 na 4, s tim što bi četvrta lista morala da osvoji najmanje 2% glasova. Takođe, izbori bi bili proporcionalni sa zatvorenim listama, dok bi javne televizijske debate bile obavezne.

Republikanci su smatrali da je potpuno neprimereno sa tačke legitimiteta menjati izborni zakon samo dva meseca pre održavanja izbora i stoga su odbili predložene izmene. Ipak, paradoks leži u tome što u upravo od budućeg režima predložene izmene mogle omogućiti opstanak Republikanskoj partiji na političkoj sceni, jer je ostvareni rezultat bio dovoljan za predloženi cenzus od 4%, ali ne i postojeći od 5%, koji je ostao na snazi upravo zahvaljujući kratkovidosti republikanaca.

ZAKLJUČAK

Nikol Pašinjan je i zvanično postao politički najmoćnija figura u Jermeniji. Ipak očekivanja nezadovoljnih građana, koji su skloni agresivnom izražavanju svojih političkih frustracija, su na veoma visokom nivou. Kao i nakon svake revolucije, već nakon prvih nedelja nove vlasti, određeni procenat građana koji u političkim odnosima neosnovano vide uzrok sopstvenih, ličnih poraza, okrenuće leđa doskorašnjem lideru i počeće sa kritikom, sa ili bez argumenata. Ovo je proces koji se odvija u svakom društvu koje ispunjava makar minimum demokratskih standarda i sasvim sigurno neće mimoići ni savremenu Jermeniju.

Glavni zadatak Pašinjana nije da održi fascinantno visok stepen podrške, već da ne razočara mnogo širi sloj građana koji su stali iza njega a koji očekuju kvalitativne promene pre svega na polju:

Trasparentnosti: nesrazmera u privrednom rastu i standardu građana mora biti pojašnjena, time što će ključni državni poslovi biti izloženi sudu javnosti i što će raspoređivanje novca iz budžeta biti podložno kontroli širih građanskih slojeva mnogo više nego što je to ranije bio slučaj, čak i ukoliko to bude otežavalo odvijanje birokratskih procesa.

Reč je o žrtvi koja mora da se podnese kako bi oni koji su glasali 2017. godine za republikance, a 2018. godine za Pašinjana, lakše opravdali svoj izbor i načinili unutrašnju distinkciju između nove i stare vlasti. S obzirom na veoma visoka očekivanja, trasparentnost čak i po cenu komplikacije rada nove Vlade je neophodna.

Borba protiv visoke korupcije: u jermenskoj javnosti danas su političke strasti uzavrele. Republikanci koji su percipirani kao glavni krivci za sve probleme društva, čak i onda kada se to nije moglo realno potkrepiti dokazima, više nisu na političkoj sceni. Stoga, Pašinjan mora učiniti napor u obračunu sa pojedincima koji su viđeni kao najvažniji donosioci odluka, ali samo onima koji su to zaista i bili.

U suprotnom, rizikuje da nakon nekoliko godina pravosudnih procesa izađe kao poražen i umesto „reformatorskog mesije“ kakva mu je uloga danas dodeljena, bude označen kao nesposobni ili nedorasli lider, demagoškog tipa.

Uključivanje javnosti u vidu kontrolnog mehanizma: Pašinjan svoju snagu crpi iz srednjeg sloja društva. Čak ni eventualno povećanje životnog standarda njih neće zadovoljiti u onoj meri koja je potrebna kako bi i dalje nastavili da mu pružaju podršku. Reč je o slojevima koji se teško pokreću, ali kada jednom iznesu političku promenu, svoje učešće percipiraju predimenzionirano, izvan okvira na koje ukazuje realnost.

Mišljenje intelektualaca, studenata, činovnika, lekara, prosvetara, advokata i drugih pripadnika srednjeg i višeg srednjeg sloja koji su izneli Pašinjanov trijumf, o svom sopstvenom učešću, danas je veoma visoko. Kako bi ih makar srednjeročno pridobio, Pašinjan im mora pružiti osećaj objektivne moći, uticaja na događaje. Stoga je potez u smislu uvođenja obaveznih televizijskih debata signal kako je novi jermenski lider spreman na pružanje dokaza sopstvenog senzibiliteta na stavove i kritiku onih društvenih grupa koje su ga i izdigle kao lidera.

Očuvanje moralističkog oreola: jedan od najtežih zadataka za Pašinjana biće očuvanje imidža. Građani su u Pašinjanu prepoznali „jednog od njih“. Beskompromisnog borca protiv korupcije, jasnog u stavovima, dovoljno hrabrog da se suprotstavi režimu čak i kada je isti na vrhuncu moći. Nova jermenska vlast biće daleko više individualno percipirana u javnosti, nego prethodna.

Prosto, republikanci su bili posmatrani kao moćna organizacija kojom upravlja jedan klan. Članovi klana su svakako različitih stepena moći, ali čak ni bivši predsednik i premijer Serž Sargsjan nije bio označen kao jedini donosilac odluka, već više kao personifikacija klana koji je koncentrisao svu moć u sopstvene ruke.

Pašinjan je lider revolucije. On čak i nema razvijenu političku stranku. Iza njega ne stoji krvno/politički/interesno/ideološki/zavičajno uvezani klan.

Iza njega stoje nezadovoljni građani, koji sada očekuju rešavanje nagomilanih problema, čak i ukoliko bi sanacija problema jednog sloja stanovništva, otežala situaciju drugom. Ovo će svakako biti jedan od najvećih izazova za Pašinjana, koji je po prvi put napustio udobnu poziciju kritičara i stupio na poziciju moćnika koji donosi važne odluke.

(Ne)poslušna birokratija: republikanci su bili na vlasti 23 godine. Dovoljno dugo da ne samo na ključne već i srednje činovničke pozicije postave kadrove koji su bliski njihovoj grupaciji.

Iako će bez sumnje, nemali procenat administrativaca pokušati da sačuva svoje benefite tako što će se dokazivati u lojalnosti novim vlastima, ne treba verovati kako će Pašinjan lako uspeti da realizuje svoje, u velikoj meri, megalomanske zahteve te da se neće suočiti sa internim opstrukcijama, naročito ukoliko zaista bude stupio u obračun sa organizovanim korupcionaškim mrežama, u kojima su sasvim izvesno učešće uzimali i redovni državni činovnici.

Njihov strah i demontaža sistema po vertikali zajedno stvaraju klimu opstrukcije, koju će Pašinjan morati da menja radikalnim metodama, ukoliko ne želi da uskoro i on bude obaran na ulici, slično kao njegovi prethodnici. Za Pašinjana će upravo biti najkritičnije prve godine vlasti, u društvu koje je ranjivo, koje izražava visoka očekivanja od vlasti, a sve uz izuzetno komplikovanu spoljnopolitičku poziciju Jerevana.

Nikol Pašinjan


Nepostojanje političke infrastrukture:
Pašinjan je i dalje „narodni lider“. On je na vlast došao na talasu protesta i posledične inercije, u čemu nikakvu ulogu nije igrao nivo partijske organizacije ili umeće ovladavanja političkim kampanjama. Takva situacija se Pašinjanu više ne sme i ne može ponoviti. On u narednom periodu od svoje alijanse nezadovoljnih, mora napraviti funkcionalnu, na jasnoj hijerarhiji i podeli zaduženja zasnovanu političku partiju.

Pašinjanova stranka ne može biti utemeljena na kruto ideološkim osnovama. Partija koja dobije preko 70% glasova je po definiciji „uhvati sve“ pokret. Ipak, vezivanje građana za sebe mora ići kroz mehanizme evidencije i konstantnog kontaktiranja građana, pravljenja baze članova i njihove posledične selekcije.

Prvi korak je tom pravcu već napravljen. Došlo je do podele opozicione „ad hok“ koalicije i Pašinjan je mudro procenio da bi mu pravljenje privida „sabornosti“, u vidu okupljanja velikog broja međusobno ipak udaljenih i već etabliranih partija štetilo.

One su mu svojom, makar i skromnom organizacijom, mogle pomoći u izvođenju revolucije i njenom dovršavanju kroz institucije sistema, ali bi mu pri raspodeli resora i kontroli rada koju bi nad njima morao da vrši, predstavljale samo balast.

Mora se primetiti da Pašinjan ima pozitivan raspored snaga pred sobom, koji mu dopušta kreiranje političke klime u smeru koji njemu odgovara. Aktivnost koju su republikanci potpuno zapostavili. Naime, Pašinjan u opoziciji danas može da se suoči sa dve snage.

Prva je „Prosperitetna Jermenija“, organizacija burne prošlosti koja je još 2008. godine podržala republikanca Sargsjana na predsedničkim izborima i prolazila kroz različite faze odnosa sa bivšom vlašću. Premalo da bi bili označeni kao njen deo ili politički privezak, ali sasvim dovoljno da se mogu diskreditovati, ukoliko to bude neophodno. Prosperitetna Jermenija je partija liberalno-konzervativnih pogleda na svet, sa dobrim linkovima ka Jermenskoj apostolskoj crkvi i dosledni je borac za tradicionalne i porodične vrednosti.

Druga je politička partija „Svetlo“. Reč je o aktivnom učesniku protesta, iskrenom protivniku republikanskog režima i organizaciji sklonoj političkom radikalizmu.
Partija je progresivne orijentacije, liberalne ideologije i zagovara korenite reforme jermenskog društva. Ono što za Pašinjana predstavlja idealnu okolnost jesu dijametralni pogledi na spoljnopolitičku poziciju Jermenije, kada je reč o parlamentarnoj opoziciji. Prosperitetna Jermenija je izrazito promoskovske orijentacije. U RF vide ključnog saveznika i smatraju da je evroazijski ekonomski okvir, najprimereniji za jermenski privredni razvoj.

Sa druge strane, Svetlo želi Jermeniju na političkom zapadu. Dosledni su kritičari jermenskog članstva u Evroazijskoj uniji, zalažu se za formalno približavanje i otvaranje perspektive punopravnog članstva države u Evropskoj uniji i oštri su kritičari ruske politike prema južnom Kavkazu.

Pašinjan se u toj konstelaciji snaga može postaviti kao umereni lider, koji balansira između dva radikalno suprotstavljena stava, što će svakako naići na podršku širih slojeva građanstva.

Pred novim jermenskim liderima je serija kompleksnih izazova. Ipak, najopasniji period je prevaziđen. Smena čitave političke klase je realizovana mirno, bez šireg nasilja i sukoba, uz rapidan zaokret biračkog tela. Jeravanu ostaje da u narednom periodu pokuša sa demontažom postojećeg sistema, uz izuzetno visok nivo opreza.
Jer ukoliko demontaža sistema naruši strateške odnose sa ključnim saveznikom, teška geopolitička pozicija ove države, može naprasno postati još gora, što može dovesti do novih nemira unutar same države koji će svaki sledeći put imati više izgleda za radikalizaciju nego što je to ove godine bio slučaj.

A društvena nestabilnost je poslednji izazov koji je Jermeniji danas potreban.

 

(1) https://tradingeconomics.com/armenia/gdp-per-capita 
(2) https://tradingeconomics.com/armenia/wages
(3) https://ditord.com/2017/09/11/average-salary-in-armenia-is-higher-than-azerbaijan-lower-than-georgia/
(4) https://www.cia.gov/library/publications/resources/the-world-factbook/geos/am.html