fbpx

VIKTOR ORBAN – Tvorac „nove mađarske renesanse“ – godine koje su stvorile „panonsku imperiju“ 1988-2010

13/08/2018
Autor :
Analize/Političke biografije

VIKTOR ORBAN

Tvorac „nove mađarske renesanse“ – godine koje su stvorile „panonsku imperiju“ 1988-2010

Viktor Mihalji Orban je mađarski političar i državnik, kao i aktuelni predsednik Vlade Mađarske. Rođen je i odrastao u svojoj otadžbini i oduvek je bio afirmisan u oblastima pravnih i političkih nauka. Političku karijeru je počeo, a svakako i ostvario kao lider omladinske političke grupe „Savez mladih demokrata“, odnosno FIDES. Na početku svoje političko-profesionalne delatnosti bio je izabrani poslanik u mađarskom parlamentu, a kao lider pomenute političke organizacije, kasnije je karakter FIDES transformisao u demokratsko-nacionalnu konzervativnu grupaciju ili političku stranku desnog centra. Prvi put, Orban je postao mađarski premijer 1998. godine, kada je njegova partija pobedila na parlamentarnim izborima. Međutim, u naredna dva izborna ciklusa, FIDES je izgubio poverenje glasača, dok je Mađarska socijalistička partija dobila priliku da postane vladajuća politička stranka u zemlji, a Orban zauzima mesto lidera snažne opozicije.

„Orbanova politička partija FIDES uspela je da zadrži apsolutnu dominaciju na mađarskoj političkoj sceni“

Nakon kraha vladavine mađarskih socijalista, Orban i njegova politička partija ponovo su postali izuzetno značajan politički činilac u državi i to sa velikim poverenjem biračkog tela u program i vizije FIDES. Upravo, nakon formiranja „druge Orbanove vlade“ 2010. godine, „otvorena su vrata“ širokom dijapozonu strukturalnih, napose i ustavnih, a svakako zakonodovanih reformi, ali i snažnog privredno-ekonomskog preobražaja, zasnovanog na podršci poljoprivrednoj proizvodnji i lakoj industriji. Doslednom primenom utvrđenih programa, Orbanova administracija uspela je da svoju zemlju dovede u stanje, prema kome danas možemo slobodno da zaključimo da je Mađarska izrasla u primer stabilne demokratije u regionu, kao i u „generatorsku snagu“ pokretača ekonomskih reformi, koje su zemlje Višegradske četvorke i uopšte države-članice Evropske unije u centralnoevropskom basenu profilisale u centre novih, progresivnih ideja o strukturalnom ustrojstvu nacionalnih država u globalnom svetu. Inače, u proteklih osam godina, Orbanova politička partija FIDES uspela je da zadrži apsolutnu dominaciju na mađarskoj političkoj sceni, što je potvrdila i na izborima u aprilu ove godine, kada je od 199 mesta u parlamentu, ista osvojila 133. Nema sumnje, svojim delatnostima, u istorijskoj nauci Orban je već obezbedio značajno mesto, a kuriozitet predstavlja činjenica da je mađarski premijer danas, treći po redu predsednik Vlade ove zemlje koji je najduže obavljao pomenutu dužnost.

Porodica, detinjstvo i privatni život Viktora Orbana

Viktor Orban je rođen 31. maja 1963. godine u Sekešfehervaru u porodici Đoze Balinta Orbana (1940) i Eržebet Šipoš. U socijalno-statusnom pogledu, porodica je pripadala srednjem, seoskom društvenom sloju, gde je njegov otac bio poljoprivredni preduzetnik i agronom, dok je Orbanova majka Eržebet bila profesionalna terapeutkinja za decu sa problemima u govoru, kao i prosvetna delatkinja u specijalizovanim školama za decu sa posebnim potrebama. 

Viktor je bio najstariji sin Đoze i Eržebet, a odrastao je u zajednici sa mlađom braćom, takođe poljoprivrednicima, Đoze mlađim (1965) i Aronom (1977). Deda Viktora Orbana (sa očeve strane), Mihalj 

Orban, takođe je bio poljoprivrednik koji se u profesionalnom smislu posvetio stočarskim delatnostima. Viktor je svoje detinjstvo proveo dva sela u blizini Sekešfehervara, Alkudoboš i Felkut u Županiji Feher. Upravo u ovim naseljima, kao i u selu Vertesaška, Orban je uspešno završio osnovnu školu, da bi se celokupna porodica trajno naselila u Sekešfehervaru 1977. godine. Orban je ostvario veoma snažnu vezu sa Sekešfehervarom, gde je sahranjen i srednjovekovni mađarski vladar, kralj Matija Korvin, kome se budući premijer Mađarske oduvek divio, te mu je isti postao i politički uzor.

„…postao je stipendista Fondacije Džordža Soroša za nastavak studijskog programa na političkim naukama…“

U svom rodnom gradu, Orban je maturirao nakon završenog obrazovnog ciklusa u Srednjoj školi Blanka Teleki 1981. godine. Izborni predmet kome se posebno posvetio u toku pomenutih studija bio je engleski jezik. Kao što je to bilo uobičajeno, ali i zakonski uslovljeno, nakon završene srednje škole, Orban je u naredne dve godine služio vojni rok, a nakon svršeka istog, kompletirao je i studije prava na Univerzitetu „Etveš Lorand“ u Budimpešti. Navedene diplomske akademske studije završio je nakon odbrane teze koja se odnosila na istorijat i sociološke postavke poljskog antikomunističkog pokreta „Solidarnost“, čiji je vođa bio Leh Valensa. Posle sticanja pomenute diplome 1987. godine, u naredne dve godine živeo je u Solnoku, odakle je svakodnevno putovao u Budimpeštu, gde je u statusu sociologa radio u Institutu za upravljačke veštine u okviru Ministarstva poljoprivrede i ishrane, tada još uvek komunističke Narodne Republike Mađarske. Uskoro, postao je stipendista Fondacije Džordža Soroša za nastavak studijskog programa na političkim naukama u okviru Koledža Pembruk na Oksfordskom univerzitetu, gde je otputovao 1989. godine. Na Oksfordskom univerzitetu Orbanov mentor bio je ugledni „hegelovski“ politički filosof Zbiginjev Pelčinjski.

„…Viktor Orban je tvrdio da je sve do dana provedenih u služenju vojnog roka u okviru mađarskih oružanih snaga, „naivno i posvećeno“…“

U januaru naredne godine prekinuo je studije na Oksfordskom univerzitetu, a potom se i vratio u Mađarsku, kako bi bio u prilici da učestvuje na parlamentarnim izborima za narodne poslanike prvog mađarskog postkomunističkog narodnog predstavništva. Važno je da napomenemo da je Orban još u toku srednjoškolskog obrazovnog procesa pristupio Omladinskom komunističkom savezu (KISZ), pa je već sa navršenih petnaest godina života obavljao dužnost sekretara pomenute omladinske organizacije u školi koju je pohađao. Naime, pripadnost komunističkoj Mađarskoj radničkoj socijalističkooj partiji ili njenim organizacijama, u tadašnjoj Mađarskoj pod vođstvom Janoša Kadara bilo je i te kako obavezno ili poželjno za sve osobe koje su imale nameru da ostvare određeni stepen sopstvene profesionalne akademske ili univerzitetske karijere. U kasnijim sećanjima, Viktor Orban je tvrdio da je sve do dana provedenih u služenju vojnog roka u okviru mađarskih oružanih snaga, „naivno i posvećeno“ bio zatupnik komunističke ideologije i pripadnik dela javnosti koja je pružala bezrezervnu podršku komunističkoom režimu u Mađarskoj. Međutim, u datom periodu kod mladog Viktora Orbana došlo je do značajne i radikalne promene u ličnim političkim stavovima.

   ORBAN, ORBAN, ORBAN, ORBAN, ORBAN, ORBAN.

U do sada opisanom periodu Viktorovog života, budući mađarski premijer i politički lider pokazao je i izuzetno pasionirano sklonost prema sportu, posebno u odnosu na fudbal. Orban je i sam bio profesionalni i posvećeni 

fudbaler, član Fudbalskog kluba Felkut, u kome je igrao od najranijih dana. Nakon završetka profesionalne sportske i fudbalske karijere, sada već kao afirmisani političar i uticajna javna ličnost u zemlji, učestvovao je u finansiranju „fudbalskog života u Mađarskoj“, gde je posebnu korist od navedene delatnosti imao FK Felkut, koji je kasnije dobio ime „Fudbalska akademija Puškaš“. Zapravo, Orban je imao važnu, ako ne i presudnu ulogu prilikom formiranja navedene Akademije, kada je učestvovao i u osnivanju savremene ustanove i sportskih objekata namenjenih uspešnim treninzima budućih i mladih mađarskih fudbalera. Istovremeno, bio je i pokretač, kao i organizator godišnjeg Međunarodnog omladinskog prvenstva, tzv. „Puškaš kupa“ Felkuta u Pančo areni, u čijoj je izgradnji, takođe učestvovao. Veze porodice Orban sa fudbalom nastavio je i Viktorov sin Gašpar, koji je ostvario uspešnu profesionalnu sportsku karijeru i to, upravo u okviru Puškaš akademije. Inače, u društvu udovice Ferenca Puškaša, predsednik FIFA Sep Blater posetio je Puškaš akademiju 2009. godine, kada je zajedno sa osnivačem pomenute ustanove, Viktorom Orbanom objavio pokretnje nove „FIFA Puškaš nagrade“. Kuriozitetno deluje i podatak da je Viktor imao i „mali izlet“ u oblasti dramskih, konkretno filmskih umetnosti, ali svakako u jednom „sportskom kontekstu“, kada je igrao ulogu fudbalera u mađarskom porodičnom filmu iz 1983. godine, pod naslovom Szegény Dzsoni és Árnika.

„…Orbanov sin Gašpar, kršten je u Metodističkoj crkvenoj zajednici, koja je na osnovu zakona iz 2013. godine označena kao verska sekta, bez legalnog statusa….“

Orban i njegova životna saputnica Aniko Levai, stupili su u brak 1986. godine. U njihovom braku rođeno je petoro dece, četiri ćerke: Rahel, Sara, Roza i Flora, kao i sin, Gašpar. Orbanova supruga Aniko Levai je advokatica iz Solnoka i bračni par se venčao u okviru male građanske ceremonije, bez veroispovednih elemenata. Orban je odrastao u gotovo u potpunosti sekularnoj porodici. Prema tvrdnjama njegovog prijatelja iz detinjstva, budući mađarski premijer „…crkvu je video samo u situacijama, kada bi fudbalska lopta koju je šutirao nekako dospela u dvorište hrama…“. Međutim, došlo je do velike promene nakon što je upoznao Aniko. Prema Viktorovim rečima, upravo je njegova supruga Aniko bila zaslužna što je Orban radikalno promenio svoje stavove o konfesionalnim ubeđenjima, te je od jednog sekulariste postao posvećeni hrišćanin. Zanimljivu činjenicu možemo da uočimo u okolnostima da je u 1993. i 1994. godini uspostavljen jedan uporedni proces, u kome je konfesionalna transformacija Viktora Orbana bila podudarna sa preobražajem FIDES iz parije anarho-liberalne orijentacije u vodeću stranku „narodnjačko“-konzervativnog karaktera. Upravo, u datom periodu, Orbanov sin Gašpar, kršten je u Metodističkoj crkvenoj zajednici, koja je na osnovu zakona iz 2013. godine označena kao verska sekta, bez legalnog statusa. Osim Viktora i Gašpara, ostali članovi porodice mađarskog premijera pripadaju rimokatoličkoj konfesiji, dok je sam Orban veoma posvećeni vernik u okviru Kalvinističke reformske crkve.

Politička karijera Viktora Orbana (1990-1998)

 

Javnopolitička delatnost Viktora Orbana počela je njegovim istupom i govorom na Trgu heroja u Budimpešti 16. juna 1989. godine, prilikom sahrane Imre Nađa, negdašnjeg mađarskog predsednika Vlade i reformskog vođe Revolucije iz 1956. godine, koji je uz druge „antisovjetske nacionalne stradalnike“ pogubljen od strane sovjetskih vlasti 1958. godine. „Kadarova era“ bila je završena, a prilikom pomenutog govora, Orban je istakao zahtev da se u zemlji hitno organizuju slobodni i demokratski izbori, te da sovjetske vojne snage napuste Mađarsku. Navedeni istup dobio je veliki publicitet, te je Orban postao novi nacionalni junak, pri čemu je stekao znatnu podršku u svim slojevima mađarske političke javnosti. Međutim, pomenuti nastup nije predstavljao i prvu političku aktivnost Viktora Orbana. Naime, Orban je već u martu 1988. godine, u statusu osnivača, učestvovao u formiranju FIDES, koji predstavlja akronim od naziva partije Fiatal Demokraták Szövetsége (Savez mladih demokrata), te je tada preuzeo dužnost portparola ove omladinske opozicione političke organizacije. Zajedno sa Orbanom, osnivači i prvi članovi ove stranke bili su uglavnom antikomunistički orijentisani studenti na tzv. „naprednim nastavnim programima“ u okviru Univerziteta „Ištvan Bibo“. U njegovim „studentskim danima“, Orban je već bio poznat kao ugledni radikalno-opoziciono orijentisani aktivista, koji je istovremeno obavljao i dužnost urednika naučnog časopisa za sociološke studije „Kraj stoleća“.

„…promene uzorkovale su prve značajnije podele u stranci, posebno u okviru rukovodstva iste….“

Nakon održanog govora na Trgu heroja u junu 1989. godine, Orban je uzeo učešće u procesima razgovora u okviru „Okruglih stolova“ između opozicije i još uvek vladajućeg komunističkog režima, gde je, zajedno sa Laslom Koverom, zastupao interese FIDES. Nakon povratka iz Velike Britanije 1990. godine izabran je za poslanika u mađarskom parlamentu na listi FIDES, gde je zastupao interese birača Peštanskog okruga. Sve do maja 1993. godine nastupao je kao šef poslaničkog kluba FIDES u mađarskom parlamentu. U aprilu pomenute godine Viktor Orban je postao prvi predsednik FIDES, odnosno izabran je na novoustanovljeni položaj u stranci, čime je dotadašnje kolektivno rukovodstvo partije, koje je svoju dužnost obavljalo još od osnivanja iste u okviru Nacionalnog odbora, zamenjeno inokosnim partijskim telom. Istovremeno, dogodio se i ideološko-programski preobražaj partije i to pod neposrednim uticajem i sa snagom specifičnih svetonazora novog predsednika stranke, o čemu je bilo više reči u prethodnom izlaganju. Date promene uzorkovale su prve značajnije podele u stranci, posebno u okviru rukovodstva iste. Nekoliko Orbanovih saradnika napustilo je partiju (Gabor Fodor, Peter Molnar i Zuzana Selenji), koji su se uskoro pridružili liberalnom Savezu slobodnih demokrata, u početku snažnim političkim saveznikom FIDES, da bi potom isti preorijentisan u Orbanovog značajnog političkog protivnika.

Na parlamentarnim izborima 1994. godine FIDES je jedva uspeo da dostigne potrebni cenzus od 5% u ukupnom udelu biračkog tela. Orban je ponovo izabran za poslanika i to u okviru Regionalne liste za Županiju Feher. Dužnost predsedavajućeg parlamentarnog Komiteta za poslove evropskih integracija obavljao je od 1994. do 1998. godine, a na položaju šefa Administrativnog odbora u mađarskom parlamentu nalazio se u jednom kratkom intervalu u toku 1995. godine. Uskoro, svom tradicionalnom nazivu, FIDES je pridružio terminološku odrednicu Mađarska građanska partija, čime je ova istorijska, ali nikada dovoljno uticajna partija, fuziono i kolektivno pristupila FIDES. U narednom periodu, sve do izbora 1998. godine, FIDES je preuzeo vodeću ulogu u redu političkih organizacija koje su baštinile programsko opredeljenje iz spektra desničarskih platformskih orijentacija. Istovremeno, FIDES je okupio veliki deo birača koji su svoje poverenje prethodno poklanjali nekada vladajućem, konzervativnom Mađarskom demokratskom forumu. Viktor Orban postao je predsedavajući Mađarskog nacionalnog komiteta za Novu atlantsku inicijativu aprila 1996. godine. Kada su u pitanju Orbanove međunarodne političke aktivnosti u periodu do formiranja njegove „prve vlade“ 1998. godine, važno je da istaknemo da je Viktor u septembru 1992. godine bio izabran za zamenika predsedavajućeg Liberalne internacionale, koju je njegov FIDES napustio u novembru 2000. godine, kako bi se pridružio Evropskoj narodnoj partiji, odnosno političkoj uniji evropskih političkih stranaka sa konzervativno demokratskim i desnocentrističkim političkim „pogledima“ i karakteristikama. Zapravo, FIDES je već tada uveliko predstavljala političku snagu „desnog centra“ u političkom životu Mađarske. Negde na pragu novog milenijuma, požrtvovanim političkim radom, Orban je okupio nekoliko partija desnog centra sa liberalno-konzervativnim političkim načelima, pri čemu je FIDES postao „krovna organizacija“ političke umerene desnice u Mađarskoj. Na Kongresu Evropske narodne partije u portugalskom letovalištu Estorijal u oktobru 2002. godine, Orban je izabran za potpredsednika ENP, a dati položaj zadržaće u svojim „rukama“ sve do 2012. godine.

Drugi najmlađi premijer u istoriji Mađarske (1998-2002)

U toku predizborne kampanje 1998. godine, zaslugom Viktora Orbana, FIDES je stupio u koalicioni savez sa Mađarskim demokratskim forumom i Nezavisnom partijom malih posednika. Pomenuta koalicija pobedila je na tadašnjim parlamentarnim izborima kada je osvojila 42% podrške u ukupnom biračkoom telu, a Viktor Orban postao je drugi po redu mađarski predsednik Vlade (posle Andraša Hegediša 1955-1956) u 35. godini života i obavljaće pomenutu dužnost sve do 2002. godine, odnosno do novog izbornog ciklusa. Nova vlada Viktora Orbana momentalno je pokrenula snažan „talas“ fundamentalnih i strukturalnihi reformi u oblastima državne uprave, što se posebno osetno primetilo u procesima reorganizacije ministarstava, kada je formirano jedinstveno Ministarstvo ekonomije. Preduzete su opsežne mere regulisanja sektora socijalne politike, kao i reforme u oblasti fiskalne i poreske uprave i delatnosti. Prema iskustvima „nemačkog modela“ u sferi državne uprave, ustavnim amandmanima „osnažena“ je pozicija predsednika Vlade i njegovog kabineta, čime su stvoreni uslovi za stvaranjem „kancelarskog političkog sistema“, a kompletna organizacija državne vlasti je centralizovana.

Već na početku mandata prve „Orbanove vlade“ novi kabinet našao se pod udarom javnosti i opozicije, usled izbijanja čuvene „korupcionaške afere“, kada je nekoliko članova vlade, uključujući i Orbanove saradnike iz FIDES učestvovalo u akciji nelegalnog lobiranja u senatorskim krugovima Sjedinjenih Američkih Dražava u vezi sa sklapanjem ugovora između Mađarske i američkog vojnog proizvođača borbenih aviona Lockheed Martin Corp. Ulaganjem ličnog autoriteta, Viktor Orban uspeo je da amortizuje negativne efekte pomenutog skandala na kredibilitet njegovog kabineta, ali je nekoliko državnih sekretara u ministarstvima moralo da odstupi. Preduzete privredno-socijalne i fiskalne reforme delovale su veoma pozitivno na napore političkih elita usmerenih prema institucionalizaciji slobodne tržišne ekonomije. Međutim, socijalna komponenta u reformskom kursu navedene koalicione vlade Viktora Orbana, obnovljena je 1999. godine, kada je na uštrb studentskih državnih prinadležnosti, usvojen sistem opšte finansijske podrške za sve porodilje-građanke Mađarske. Osmišljenom politikom umanjenja visine određenih poreza i novčanih doprinosa građana za induvidualno i kolektivno socijalno i zdravstveno osiguranje, postiglo je efekte u naporima za smanjenjem inflacije i nezaposlenosti. Vlada je pokazala opredeljenje prema nastavku politike stabilizacije „nacionalnih finansija“, ostavši „verna“ zakonomernostima liberal-kapitalističke ekonomske doktrine slobodnog tržišta. Jedan od prvih zadataka prve vlade Viktora Orbana bio je da umanji budžetski deficit koji je 1998. godine iznosio 4,5% BDP.

„…Postojale su ozbiljne projekcije da će Orbanova vlada stvoriti uslove koji bi Mađarskoj omogućili pridruživanje evrozoni do 2009. godine. Međutim,…“

Prethodna vlada, gotovo u potpunosti uspela je da završi proces privatizacije državne imovine iz komunističkog perioda, te da pokrene veoma ambiciozno zamišljeni projekat reforme sistema penzijskog osiguranja. Uz nepohodne izmene, prva Orbanova vlada nastavila je date reforme, da bi uskoro sprovela u delo i strategiju korpusa veoma komplikovanih reformi zdravstvenog sistema i osiguranja, kao i transformacije poljoprivrede i agroekonomije. Uspesi u oblasti ekonomske i finansijske politike bili su očigledni. Infalcija je umnjena sa 15% u 1998. godini na 10% u 1999, da bi već 2000. godine iznosila 9,8%, a naredne 7,8%. Rast BDP bio je eksponencijalnog kvaliteta, odnosno sa veoma stabilnim razmerama na godišnjim presecima, tako da je isti iznosio 4,4% u 1999. godini, 5,2% u 2000, kao i 3,8 % u 2001. godini. Budžetski deficit bio je u permanentnom padu sa 3,9% u 1999. godini, 3,5% u 2000. godini i 3,4% u 2001. godini, dok je visina nacionalnog duga svedena na 54% BDP. Postojale su ozbiljne projekcije da će Orbanova vlada stvoriti uslove koji bi Mađarskoj omogućili pridruživanje evrozoni do 2009. godine. Međutim, pregovori o pristupanju Mađarske Evropskoj uniji usporeni su krajem 1999. godine, kada je „briselska administracija“ u dati proces uključila još šest zemalja, što je izazvalo prve značajnije kritike Viktora Orbana u pogledu funkcionalnosti ove nadnacionalne evropske organizacije (po čemu će biti, i te kako, prepoznatljiv posle 2010. godine). U datom periodu Orban je strahovito kritikovan zbog dvogodišnje netransparentnosti državnog budžeta, kao i zbog činjenice da je, uprkos merama stroge monetarne politike koju je sprovodila Centralna banka, inflacija umanjena za svega pola procenta u 1999/2000. fiskalnoj godini. Bez obzira na pomenute izazove, kapitalne i druge investicije, inostranog ili domaćeg porekla, nastavile su sa stabilnim rastom.

U skladu sa usvojenom doktrinom u okviru vladajućeg FIDES, da „upravljačke položaje“ unutar stranke i u strukturi organizacije državne vlasti, ne bi trebalo „spajati“ pod autoritetom jedne ličnosti, 2000. godine Viktor Orban je odstupio sa mesta predsednika FIDES, na kome se do tada nalazio sedam godina. Bez obzira na zamerke od strane Ruske federacije, u martu 1999. godine, u zajednici sa Češkom i Poljskom, Mađarska je dobila status punopravne članice Severoatlantskog saveza (NATO). Iz datog razloga, iako nevoljno, Mađarska je preuzela niz obaveza u vezi sa tada aktuelnom agresijom NATO-pakta na Saveznu Republiku Jugoslaviju, a takođe, bila je dužna da izvrši potrebnu tehničko-tehnološku modernizaciju i reformu svojih oružaniih snaga. Orbanova vlada privukla je veliku pažnju javnosti u Evropi i svetu, kada je, upravo 1999. godine uspela da u parlamentu izdejstvuje usvajanje ustavnog zakona koji se odnosio na prava, oko tri miliona pripadnika mađarske nacionalne manjine u okolnim državama. Konkretno, pomenuti ustavni zakon omogućio je mađarskim sunarodnicima u susednim državama da steknu pravo državljanstva Mađarske na osnovama njihovog nacionalnog opredeljenja, te da iz istog uživaju sve benefite koji su se odnosili na dotadašnje mađarske državljane. Kako je i sam Orban naglasio, na taj način, stvoreni su uslovi za prevazilaženjem do tada postojeće „kolektivne frustracije“, usled prihvatanja odredaba mirovnog sporazuma iz Trijanona 1920. godine, nakon završetka prvog svetskog rata.

U opoziciji 2002-2010. godine

Nivo podrške mađarske javnosti prema političkim partijama u periodu parlamentarnog izbornog ciklusa u 2002. godini, generalno je stagnirao. U skladu sa predizbornim anketama koje je priredila organizacija Galup, FIDES i najznačajnija opoziciona snaga, Mađarska socijalistička partija imale su podršku oko 26% građana, da bi krajem 2001. godine, vladajuća koalicija Orbanove stranke i Mađarskog demokratskog foruma uspela da okupi 33% glasača, prema predizbornim projekcijama, dok je opoziciona MSP imala podršku oko 28% istih, a sve druge opozicione partije po 3%. U međuvremenu, podrška Nezavisnoj partiji posednika, koalicionom partneru FIDES i MDF, podrška birača svedena je sa 14% u 1998. godini na svega 1% u 2001. Postalo je jasno da je nekih 40% birača ostalo potpuno neopredeljeno. U krajnje teškoj političkoj borbi u toku predizborne kampanje, mađarski narod spoznao je razmere dubokih podela unutar njegovog društva, koje nisu bile toliko izrađene u deceniji nakon demokratskih promena u ovom srednjoevropskoj državi. Na aprilskim izborima 2002. godine, koalicija koju je predvodio Viktor Orban poražena je od strane MSP, koji je uspostavio savez sa nekadašnjim partnerom FIDES, Unijom slobodnih demokrata. Osim ovih partija, u Nacionalnom parlamentu, samo je još Mađarski demokratski forum imao svoje poslanike, dok broj poslaničkih grupa, sa šest, sveden na ukupno četiri.

„…Na izborima za Evropski parlament 2004. godine, vladajuća MSP teško je poražena od strane Orbanovog FIDES….“

U naredniih osam godina, Viktor Orban bio je neformalni vođa mađarske opozicije. U međuvremenu, uručen mu je Orden slobode 2001. godine, koji zajedno dodeljuju Američki preduzetnički institut i Nova atlantska inicijativa, a zatim je dobio i Nagradu Polak iste godine, potom Veliki krst Meritskog nacionalnog reda, a naredne godine i Priznanje za trgovačku ekonomiju i Evropsku meitsku nagradu 2004. godine. U aprilu pomenute godine odlikovan je Velikim pontifskim krstom Reda Svetog Đorđa Velikog. Na izborima za Evropski parlament 2004. godine, vladajuća MSP teško je poražena od strane Orbanovog FIDES. Navedena politička partija tada je osvojila 47,4% podrške birača i 12 od 24 mesta koja su bila rezervisana za Mađarsku u Evropskom parlamentu. U statusu kandidata FIDES, Viktor Orban je učestvovao na izborima 2006. godine. Koalicioni savez koji je predvodio ponovo je doživeo poraz, pa je čak bila inicirana i mogućnost smene Orbana sa mesta predsednika partije, na koje se vratio 2003. godine. Međutim, u borbi sa socijalističko-liberalnom vladom, Orbanove pozicije dodatno su ojačane te je na mesto predsednika FIDES ponovo izabran u maju 2007. godine.

U oktobru 2006. godine, FIDES je pobedio na lokalnim izborima, što je oslobailo pozicije vladajuće MSP. 

Orbanova strana osvojila je 15 gradonačelničkih mesta od 23, čime je pobedila u svim najvećim gradskim zajednicama u Mađarskoj, osim u Budimpešti, gde je pobedu odnela Liberalna stranka. Takođe, FIDES je imao većinu u 18 od 20 regionalnih, odnosno županijskih skupština. Druga i najznačajnija „Orbanova era“, neumitno se približavala. Nakon uspešne kampanje u 2008. godini, kada je FIDES uspeo da izdejstvuje raspisivanje nacionalnog referenduma o najvažnijim procesima u okviru socijalne, visokoobrazovne i zdravstvene politike, koje su bile sprovođene od strane socijalističke vlade, Orban se pripremio i za novi ciklus evropskih parlamentarnih izbora, pri čemu je bio svestan da će isti predstavljati važan „ispit“ u procenama da li su on i njegova stranka sposobni da ponovi „preuzmu poluge državne moći u svoje ruke“, odnosno da li je njegova stranka u stanju da pobedi MSP na nacionalnim izborima 2010. godine. Na izborima za Evropski parlament 2009. godine, Orbanov FIDES ubedljivo je pobedio i to sa 56,36% podrške u biračkom telu, pri čemu je osvojio 14 od 22 mesta predviđena za mađarske poslanike u zakonodavnom predstavništvu ujedinjene Evrope. Upravo, pomenuti događaj, „otvoriće“ novo poglavlje u istoriji mađarskog naroda, kao i u životopisu Viktora Orbana, koje će od tada, pa sve do danas biti „ispisivano samo zlatnim slovima“.

O životu i delatnostima mađarskog državnika Viktora Orbana posle 2010. godine, možete pročitati u narednom tekstu.

Autor analize : Msr Ognjen Karanović, istoričar