fbpx

CZDS IZ LONDONA: SVI DATUMI „DILEME BREGZIT“.

05/04/2019
Autor :
Analize/Geopolitika

Osam dana pre nego što će Donji dom britanskog parlamenta, po treći put glasati o Nacrtu sporazuma o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva (UK) iz Evropske Unije (EU), koji je premijerka Tereza Mej postigla sa čelnicima EU, u Londonu je sa čuvenog ”Big Bena” koji se već godinu dana restaurira, skinuta skela sa velikog sata a zainteresovani prolaznici su se oduševili restauriranim kazaljkama u kraljevsko plavoj boji. Krajnje simbolično, ovaj zaštitni znak britanske prestonice, ali i ukras uz zgradu Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva (Velike Britanije i Severne Irske), neumoljivo podseća da je vremena sve manje. Prestonica nekada najveće imperije na svetu, koja je opisana kao ”carstvo u kojem sunce nikada ne zalazi” danas se nalazi u vrlo delikatnoj situaciji svoje demokratske, političke, a u krajnjem i ekonomske istorije.

Naslovna strana, Dejli Mejl (Foto: Đ. Cicović)

Shodno tome, ovaj tekst će ponuditi glavne datume važne za budućnost UK u EU, počev od poslednjeg obavezujućeg glasanja u Britanskom Parlamentu, pa do onih datuma koji su pred nama, u cilju analitičkog, a pre svega kritičkog osvrta na ”dilemu Bregzit”. Svesno, ovaj tekst insistira na izrazu ”dilema Bregzit” (Brexit dilemma), jer je od referenduma (23. jun 2016) pa do danas, Bregzit zaista postao situacija u kojoj treba napraviti težak izbor između više alternativa, posebno što je svaka od njih, ona manje poželjna. Takođe, treba napomenuti da su dinamična dešavanja u političkom Londonu, a pre svega Parlamentu i Vladi UK, više puta menjala redove ovog teksta i datume u njemu, što višestruko potvrđuje tezu da se radi o vrlo delikatnom momentu koji je uslovljen vremenskim ograničenjima i moralnim dilemama za svakodnevno donošenje ispravnih odluka.

29. mart 2019. – ”11 časova večeras, treba da bude momenat u kojem će Britanija još jednom postati suverena nacija. Suprotno tome, parlament je paralisan. Svakom članu parlamenta, Mejl poručuje: Stavite vašu zemlju na prvo mesto. Održite demokratiju. Podržite dogovor o Bregzitu danas. Imate….. POSLEDNJU ŠANSU”(videti sliku), je bio natpis na naslovnoj strani britanskog dnevnog lista ”Dejli mejl” (Daily Mail), ali i samo jedan u nizu sličnih naslovnih strana koje je autor ovog teksta to jutro mogao videti u Londonu. Iako Dejli Mejl važi za tabloidnu novinu, ipak radi se o drugom najčitanijem dnevnom listu na ostrvu, a njihova naslovna strana to jutro itekako opisuje ”dilemu Bregzit”, odnosno situaciju u kojoj 17,4 miliona ljudi koji su glasali na referendumu 2016. godine za izlazak UK iz EU danas zahteva rezultat svog demokratskog izbora. U narednim časovima tog dana, na londonskim ulicama u okolini Vestminstera, isti ti glasači predvođeni UKIP-om, partijom koja je najveći zagovornik Bregzita, počeli su se okupljati kako bi izvršili (konačni) pritisak na poslanike Donjeg doma da izglasaju dogovor o izlasku. Ipak, u predvečerje tog dana, britanska a i svetska javnost svedočila je da je Parlament sa razlikom od 58 glasova (334 ”protiv” naspram 286 ”za”) odbacio predlog sporazuma o istupanju. Okupljeni narod na londonskim ulicama ispred Vestminstera se razišao, ali pitanje ”Šta će biti dalje?” nikada nije bilo aktuelnije.

Ipak za razumevanje ”dileme Bregzit” treba se vratiti u ranije godine. U osvrtu na partije koje su zagovarale referendum, treba podsetiti da je tadašnja vlada Dejvida Kamerona, koja je raspisala referendum, ujedno predvodila i kampanju ”Ostati”. Iz toga proističe još jedan zaključak značajan za razumevanje nastanka današnje ”dileme Bregzit”, a to jeste činjenica da je tada aktuelna vlada konzervativaca imala za cilj referendumsko izjašnjavanje koje bi ojačalo njihovu unutrašnju poziciju, posebno u odnosu na najtvrdokornije torijevce (konzervativce). Svakako, da u tom momentu sam Kameron nije priželjkivao ovako zamršenu demokratsku dilemu u Ujedinjenom Kraljevstvu, a i torijevci koji su ga nasledili, pre svih aktuelna premijerka Tereza Mej se nije nadala rezultatu u kojem u situaciji vanrednih izbora istraživanja pokazuju da bi laburisti dobili više glasova.[1] Ipak, za razumevanje je važno i to da u slučaju vanrednih parlamentarnih izbora koji su vrlo izvesni, očekivano je da i naredna vlada bude predvođena iz redova torijevaca, odnosno članova Konzervativne partije. Pre svega, to bi bio rezultat većinskog izbornog sistema u UK. Dodatno, zarad razumevanja Bregzita, važno je imati na umu i da su glavne političke partije u Parlamentu opredeljene isključivo za Bregzit, odnsono zalažu se za istupanje UK iz EU.

Koliko je treće obavezujuće glasanje, tog 29. marta, bilo važno za aktuelnu vladu pokazuje i činjenica da je Tereza Mej na glasanje iznela samo Nacrt sporazuma, a ne i političku deklaraciju (neobavezujuća), te ponudila svoju direktnu ostavku po stupanju na snagu Sporazuma o istupanju u slučaju njegovog izglasavanja. Sve to ipak nije bilo dovoljno za parlamentarnu većinu u korist dve godine pregovaranog Sporazuma. Tako je prošao 29. mart 2019, dan u kojem je bilo planirano da po prvi put u istoriji, po slovu člana 50. Ugovora o Evropskoj uniji, jedna članica istupi iz unije. U nedostatku tog događaja, čelnici u Briselu su Vladi Ujedinjenog Kraljevstva postavili drugi datum.

3. april 2019. – Od 29. marta do datuma zaključenja ovog teksta, u Parlamentu su gotovo svakodnevno organizovanja glasanja, jedno neobavezno, tzv. ”indikativno” glasanje i glasanje od 3. aprila koje je obavezalo vladu Ujedinjenog Kraljevstva, ali ne i EU, da se Bregzit ne može dogoditi bez sporazuma o istupanju. Takav stav zapravo daje veliki argument koji bi premijerka Mej trebalo da iskoristi u Briselu tokom zasedanja Evropskog saveta sledeće nedelje, o čemu će detaljnije biti reči u narednim redovima ovog teksta. Zanimljivo je takođe, da iako ovaj zakon o obaveznosti Bregzita uz sporazum mora dobiti potvrdu Gornjeg doma (vrlo izvesno), za njega je u Donjem domu glasalo 313 poslanika, a 312 je bilo protiv, što svedoči o velikoj neizvesnosti koju nosi ”dilema Bregzit”.[2]

12. april 2019. – je (drugi datum) rok koji je EU postavila UK da se odluči u korist pregovaranog sporazuma o izlasku. Zapravo, dva dana pre 12. aprila (10. april 2019.) u Briselu će zasedati Evropski savet, na nivou šefova država članica, a britanska premijerka Mej je već najavila da će od Saveta tražiti ”kraće” odlaganje Bregzita, tačnije do 22. maja 2019. kako bi probala nađi zajednički dogovor sa liderom laburista Džeremijem Korbinom, posebno nakon što je idikativno glasanje od 1. aprila pokazalo da bi predlog carinske unije između UK i EU mogao zadovoljiti do sada nepremostivu razliku od 58 poslanika. Ovakva najava samo upotpunjuje glavnu tezu ovog teksta o ”dilemi Bregzit” u kojoj premijerka Mej očigledno bira između više alternativa, ne bi li preživela i kao premijer, a indirektno i kao pregovarač. Ipak, evropski zvaničnici su stava da premijerka Mej mora u Brisel doneti jako dobar razlog koji bi opravdao njen novi zahtev o odlaganju Bregzita, a to je nedvosmisleno potvrdio i francuski predsednik Emanuel Makron, rekavši da ”Evropa neće biti talac Velike Britanije.”[3] Time ”dilema Bregzit” dostiže vrhunac svog zapleta, te se stvara više potencijalnih rešenja kojima bi pribegla Tereza Mej ali i Evropski savet.

Pre svega, teško je za očekivati da bi Tereza Mej imala bolji argument/razlog za odlaganje Bregzita, od argumenta vanrednih izbora. Obzirom da je za izborni proces potrebno više vremena od preostalih dana, očekivano je da se premijerka pozove na glasanje od 3. aprila, odnosno zakon koji obavezuje UK, da se Bregzit ne može dogoditi bez sporazuma. To svakako premijerki Mej daje odličan argument da zamoli politički Brisel za novi datum. Zapravo, tesna odluka Britanskog Parlamenta od 3. aprila odgovara i Londonu i Briselu, iz prostog razloga što bi prekidanje dubokih ekonomski odnosa bez sporazuma dovelo u krizu čitav evropski ekonomski sistem. U tom kontekstu treba imati na umu da 44% izvoza iz UK završava na teritoriji EU, posebno imajući u vidu da i 40% usluga koje UK prodaje završava u okvirima EU.[4] Ako tome pridodamo i činjenicu da je UK drugi svetski izvoznik usluga, onda je jasno zašto bi Bregzit bez sporazuma bio potpuno nemoguć. Aktuelni sukob EU i SAD u okviru Svetske trgovinske organizacije, dodaje još jednu trgovinsku dilemu koju bi pitanje Bregzita moglo da otvori, a to je pre svega na čiju se to stranu UK svrstava i kojim to politikama planira zaštititi sopstveni interes i ne postati olaka žrtva ovog ekonomski zanimljivog transatlanskog trgovinskog sukoba. Glasanjem od 3. aprila, sa kojim će se Brisel verovatno usaglasiti, su definitivno izbegnute enormne negativne konsekvence ”slepog” Bregzita, odnosno izlaska bez dogovora.

Ovo nedvosmisleno dokazuje da je posizanje Sporazuma o istupanju od suštinske važnosti. Očigledno je danas svima jasno da ekonomski odnosi, posebno u ovako velikom obimu, ne mogu biti ostavljeni mimo pravila, odnosno regulacije. Takva situacija bi dovela do velikih ekonomskih gubitaka. To nam dalje pokazuje da u ”dilemi Bregzit” demokratija ostvarena referendumom prosto nije dovoljna, jer se pre svega mora omogućiti neometano funkcionisanje države, odnosno pravila zajedničkog jedinstvenog tržišta. Takođe, može se postaviti i pitanje da li će ”duboka država” (eng. deep state), izraz koji se koristi da opiše situaciju u kojoj u demokratijama upravljaju administracije i drugi duboko ukorenjeni interesi, dovesti do potpunog obesmišljenja referendumske odluke, a u krajnjem i drugog referenduma na kojem bi britanskim građanima ponovo bilo postavljeno isto pitanje. Ovaj scenario svakako ne treba isključiti jer je očigledno da za ispravno rešenje više nema vremena, a u novom vremenu i novim postavljenim datumima, biće dovoljno vremena i za novo izjašnjavanje. U tom kontekstu dolazimo do apsolutno najvažnijeg datuma za budućnost UK u EU.

22. maj 2019. – je dan do kada se Bregzit ”mora” ili ”neće” dogoditi. To su možda i dve ključne reči ”dileme Bregzit”. Od 23. do 26. maja u državama članicama biće sprovedeni izbori za Evropski parlament, a Brisel je tvrdog i jedinstvenog stava da UK ili će kao punopravni član učestvovati na izborima ili do 22. maja neće više biti član. Zanimljivo je postaviti i pitanje, da ukoliko ne dođe do Bregzita, a samim tim britanci budu učestvovali na izborima za Evropski parlament, ko će onda biti njihovi kanidati? Koje su to britanske političke partije koje su spremne kandidovati svoje predstavnike na evropskim izborima, i kakav bi to bio njihov izborni program?

Od toga važnije je ipak pitanje da li će Tereza Mej do 22. maja biti pobednik ili gubitnik? Naravno u odnosu na unutrašnje političke snage. Bregzit se može dogoditi 22. maja, pod uslovom da se do tada održi četvrto obavezujuće glasanje Britanskog Parlamenta o Nacrtu sporazuma o istupanju i prevaziđe razlika od 58 poslanika. To je zapravo ”gambit” Tereze Mej, njena druga pregovaračka uloga u kojoj mora obezbediti podrušku laburista, i/ili mada manje verovatno, nekoga iz redova severnoirskog DUP-a, Škotske nacionalne partije, Liberalnih demokrata i drugih za sporazum o istupanju. Pak, ukoliko bi to i bilo moguće do 22. maja, vrlo je isvesno da bi se to odnosilo isključivo na Sporazum, kako bi se obezbedila trgovinska, odnosno privredna stabilnost, ali i stabilnost političkog pitanja ”meke” granice Severne Irske. U takvoj situaciji, politička deklaracija bi ostala za neka dalja vremena.

Takođe, vrlo verovatno, da bi u neophodnim pregovorima sa laburistom Korbinom, premijerka još jednom obećala svoju ostavku i time obezbedila političko odmeravanje snaga na ostrvu. Važno je i reći da idikativno glasanje od 1. aprila, koje je bar malo favorizovalo carinsku uniju sa EU ipak nije favorit torijevaca i teško je očekivati da bi se na taj način Mejova odrekla Sporazuma o istupanju u korist carinske unije. Ovakav ishod izlaska Ujedinjenog Kraljevstva, jeste moguć, ali bi u korist ove analize bilo vredno i reći da se razlika od 58 glasova, u jednoj istinskoj parlamentarnoj demokratiji kakva je britanska, čini nepremostivom. U demokratskim vrednostima, on lajn peticiju na veb stranici Parlamenta za ostanak u EU do sada je elektronski potpisalo više od 6 miliona građana UK[5], a najviše do sada u istoriji bilo koje on lajn peticije koju je objavio Parlament, što takođe obavezuje bar nekoga od tih nepremostivih 58 poslanika.

U takvom slučaju, šta će se dogoditi ukoliko premijerka ne obezbedi parlamentarnu većinu za Sporazum? Onda verovatno dolazimo u situaciju u kojoj se traži ”duže” odlaganje Bregzita. Autor teksta veruje kako je ovo i najizglednija situacija, u kojoj će UK učestvovati na evropskim izborima i obavljati dužnosti svog punopravnog članstva u uniji, dok bi uz vanredne parlamentarne izbore na ostrvu neka nova vlada ponovo preuzela temu Bregzita. U tom novom momentu, teško je analitički zaključiti da li bi ta nova vlada zauzela stav da je aktuelna vlada loše ispregovarala sam Sporazum, te otvorila neke nove pregovore, ili bi pak istakla da je za volju o Bregzitu neophodan novi referendum. U takvom scenariju, možda bismo mogli i svedočiti potpunom odustajanju od Bregzita, na šta upućuju i ugledni evropski analitičari. Naravno, u svemu tome ostaje i pitanje koliko će politički Brisel imati strpljenja i taktičnosti, iako, stiče se utisak da je Brisel spreman oprostiti Ujedinjenom Kraljevstvu ove potrošene godine i zaboraviti sve što je bilo. Naravno, uz uslov da neka nova Britanska vlada odluči da odustane od svog zahteva za aktiviranje procedure izlaska po članu 50. Ugovora o Evropskoj uniji.

30. jun 2019 – predstavlja potencijalno novi datum, koji se pojavio po objavljivanju ovog teksta, a zvanično je zatražen u pismu koje je Tereza Mej uputila predsedavajućem Evropskog saveta Donaldu Tusku, 5. aprila 2019. U tom pismu, premijerka traži od Saveta „duže“ odlaganje Bregzita, odnosno odlaganje do 30. juna. Premijerka u pismu ipak ističe uverenje da bi mogla neophodnu podrškui da dobije i pre 22. maja kako bi se Bregzit mogao desiti do izbora za Evropski parlament. Faktički, ona ovim pismom unapred priprema Savet za scenario u kojem ona ne uspeva da obezbedi drugačiji glas perostalih 58 poslanika u Donjem domu. Praktično, u smislu ovog datuma sve je u rukama Brisela. Tereza Mej na neki način ovim „osluškuje“ raspoloženje u Briselu za evenutalni „duži“ Bregzit, u kojem se ona pita dal bi to nužno bilo vezano i za evropski izborni proces. Važno je imati na umu, da je za pozitivan stav Brisela, neophodna jednoglasna odluka 27 država članica.

S obzirom na to da naslov ovog teksta upućuje na datume, u osvrtu na ovu analizu proizilazi zaključak da je za poziciju britanske vlade, ali i Evropske unije, postavljanje datuma samo otežalo dolazak do suštinski održivog unutar političkog dogovora jer je to dodatno otežavalo pregovore i obezbeđivanje parlamentarne podrške, a u krajnjem ti datumi su celu Evropu doveli u nelagodnu poziciju da se ovakve istorijske odluke još uvek mogu opisati kao ”dilema”.

Takođe, tokom pregovora vođenih u Briselu, nekako je pronađeno rešenje za ”meku” granicu između de facto Republike Irske i Severne Irske, ali u slučaju Bregzita de jure Evropske unije i Ujedinjenog Kraljevstva, ipak ukoliko do Bregzita i dođe ostaje pitanje Škotske, koja nedvosmisleno želi ostati unutar granica EU, možda čak i po cenu napuštanja Velike Britanije. U tom kontekstu, da li bi Bregzit doveo i do nekog drugog ”egzita” unutar same Velike Britanije?

Da li događaji oko ”dileme Bregzit” u praskozorje evropskih izbora daju vetar u leđa tzv. populiste i stvaraju neku novu političku dilemu na kontinentu? Da li bi Bregzit, ukoliko se dogodi, bio primer koji bi sledili drugi? Da lu je u krajnjem, Mejova vodila pregovore kako treba u očima svojih političkih oponenata, odnosno da li je Brisel zauzeo jasan stav u odbrani i zaštiti političkog projekta Evropske unije? Sva ova pitanja ostaju za dalju, odnosno dublju akademsku analizu u nekim budućim godinama i verovatno će itekako biti tema mnogih master radova i doktorskih disertacija na studijama širom sveta.

Činjenica je, kada su 2016. godine britanskoj i evropskoj javnosti saopšteni rezultati glasanja na referendumu, da je tadašnji premijer Dejvid Kameron saopštio ”Mi smo izašli” (We are out!), ipak tri godine kasnije, i ko zna još koliko, Ujedinjeno Kraljevstvo jeste i biće deo Evropske unije. Shodno tome, ono mora prihvatati sva prava i obaveze tog članstva, uz jedino pitanje da li će to tako biti do 22. maja 2019. godine ili još ko zna koliko.

  1. http://www.deltapoll.co.uk/polls/brexit-conservatives
  2. https://www.bbc.com/news/uk-politics-47809717
  3. https://www.bbc.com/news/world-europe-47781254
  4. https://researchbriefings.parliament.uk/ResearchBriefing/Summary/CBP-7851
  5. https://petition.parliament.uk/petitions/241584

Foto: standard.co.uk / Alex Lentati