fbpx

BORIS DŽONSON; OMILJENI NEGATIVAC BRITANSKE POLITIKE

06/01/2019
Autor :
Analize/Političke biografije

BUDUĆNOST KONZERVATIVACA I NOVE BRITANIJE?

(TREĆI DEO)

BREGZIT

U avgustu 2014. godine, Boris Džonson je najavio svoj povratak u britanski parlament, kada je, kao što smo elaborirali u prethodnom izlaganju, objavio da neće prihvatiti kandidaturu za treći mandat na položaju Gradonačelnika Londona. U septembru iste godine i formalno je postao kandidat Konzervativne partije za mesto poslanika ispred izborne jedinice Aksbridž i Južni Ruislip na Opštim izborima 2015. godine. Pomenuti izbori održani su 7. maja 2015. godine i Džonson je bio izabran sa velikom podrškom u biračkom telu. Međutim, već tada su pokrenute, veoma osnovane glasine, da je Džonson navedenu odluku o povratku u „parlamentarni život“ doneo iz razloga što je nameravao da od Dejvida Kamerona „preuzme“ položaj lidera „torijevaca“, ali i poziciju „prvog ministra“ Ujedinjenog Kraljevstva.


Svojstveno njegovom političkom profilu, Džonson je dospeo u „fokus pažnje javnosti i medija“ krajem 2015. godine i na početku naredne, 2016. godine, kada je „kalkulantski“ odbio da se izjasni o svom opredeljenju u vezi sa mogućnošću britanskog napuštanja članstva u Evropskoj uniji. Međutim, kada je dobio pouzdane procene o opredeljenju britanskih birača u pogledu mogućnosti napuštanja ili ostanka Ujedinjenog Kraljevstva u „zajednici evropskih naroda“, u februaru iste godine, snažno je podržao kampanju pokrenutu u korist „izlaska“ zemlje iz Evropske unije u okviru, sada već čuvenog referendumskog procesa „Bregzit“ (Brexit). U pomenutoj kampanji, kojoj se svesrdno približio i posvetio, kao i u potonjoj podršci predsedničkom kandidatu Republikanske stranke na predsedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama, Donaldu Trampu, aktuelnom predsedniku, koji je i izabran u novembru iste godine, Boris Džonson je pokazao svoju već poslovičnu, pa čak i prenaglašenu energiju, koja se ponekad graničila i sa odsustvom pojedinih, „univerzalnih“ normi pristojnog ponašanja. Setimo se samo njegove kritike upućene tadašnjem predsedniku SAD Baraku Obami (Barack Hussein Obama), izazvanih povodom podrške „Bele kuće“ mogućnostima, pa i eventualnim prednostima ostanka Velike Britanije u „zagrljaju Evrope“, kada je za američkog predsednika kazao da „isti ne može da razume potrebe otadžbine i njene nacionalne interese, jer je Kenijac, a uz to i musliman“.

Svakako, tu nepotrebnu i sumornu izjavu, nikako ne bismo smeli da postavimo u relaciju sa istinskim duhovno-filosofskim i identitetskim shvatanjima, kao ni sa socijalnim poreklom i okruženjem Borisa Džonsona. Uostalom, Džonsonovo socijalno i etničko-konfesionalno poreklo mnogo je bogatije i raznovrsnije od Obaminog, ali to nikada nije bio uslov zbog koga bi Boris osporio „patriotska osećanja“ u sopstvenom mentalnom sklopu shvatanja principa na kojima je zasnovan život u globalnom svetu. Međutim, sasvim je izvesno da se Boris Džonson samo „poslužio“ „društvenom retorikom“, koju su obilato koristile političke partije i organizacije desnice, poput UKIP, kako bi opravdale svoju podršku „bregzitovskoj kampanji“ i to u uslovima postojanja nekontrolisane imigrantske krize populacije iz afričkih i islamskih zemalja. Uz pomenuto, bio je to i period kada je uveliko javno podržavao protekciono-konzervativnu politiku budućeg predsednika Trampa, naspram liberalne i socijal-liberalne politike Baraka Obame.

Sa druge strane, Boris Džonson je kritikovao pozicije svog studentskog kolege, premijera Dejvida Kamerona u „kampanji Bregzit“, uveravajući javnost da je „proevropska“ politika Vlade „kontraproduktivna za interese Britanije u budućnosti“, dok je Kameronovu brigu za stabilnost Velike Britanije u slučaju njenog „odlaska“ iz EU, nazvao „prenaglašenom“. Samo dan pred referendum, 22. juna 2016. godine, u jednoj televizijskoj debati Džonson je naredni datum, 23. jun, proglasio „danom britanske nezavisnosti“.

Nakon referenduma, Dejvid Kameron je objavio svoju ostavku na položaj premijera, ali i na poziciju lidera „torijevaca“. Pojedinim, veoma uticajnim ličnostima u Konzervativnoj partiji, ali još više u javnosti Velike Britanije, učinilo se da je nastupio „trenutak“, kada će Boris Džonson postati „naslednik“ Roberta Valpola (Robert Walpole), prvog britanskog premijera, ali i istovremeno i lider Konzervativne partije. Međutim, uskoro, Džonson je javno obznanio da ne postoje uslovi koji bi mu omogućili da „preuzme“ tako odgovorne dužnosti u britanskom društvu i državi, te je ubrzo izašao iz „trke“ za „prvog čoveka“ konzervativaca.

VISOKI DRŽAVNI SEKRETAR ZA SPOLJNE POSLOVE I KOMONVELT U VLADI NJENOG KRALJEVSKOG VELIČANSTVA


Kada je Tereza Mej imenovana na položaj prvog ministra Ujedinjenog kraljevstva, 13. jula 2016. godine, Boris Džonson je postavljen na mesto Visokog državnog sekretara za spoljne poslove i Komonvelt u Vladi Njenog Kraljevskog veličanstva (Her Majesty’s Principal Secretary of State for Foreign and Commonwealth Affairs), dakle na „visokopozicioniranu dužnost starijeg službenika vlade“, odnosno na položaj šefa britanske diplomatije i to u jednom od najturbulentnijih i „najosetljivijih“ povesno-političkih perioda u celokupnoj istoriji britanskih ostrva. Kritičari Borisa Džonsona i njegovih delatnosti bili su veoma razočarani pomenutom odlukom premijerke Mej. Karl Bilt (Carl Bildt), predsednik Vlade Kraljevine Švedske, ocenio je izbor novog šefa britanske diplomatije, kao „neslanu šalu“, a slične kvalifikacije usmerene prema ličnosti i radu Borisa Džonsona, pružili su i drugi zvaničnici iz zemalja Evropske unije. Naravno, bilo je i suprotnih mišljenja, poput stava bivšeg australijskog premijera, Tonija Abota (Tony Abbott), koji je Džonsona nazvao „prijateljem Australije“.

Interesantna je okolnost prema kojoj je Tereza Mej, na položaj Visokog državnog sekretara za spoljne poslove, zaista imenovala Borisa Džonsona, ali, istovremeno je iz njegovih zaduženja i delokruga poslova, odnosno iz nadležnosti „ministarstva za diplomatiju“, izdvojila Sekretarijat za Bregzit, kao i Sekretarijat za spoljnu trgovinu, čime su politički uticaji šefa diplomatije, u znatnoj meri, postali veoma ograničeni. Takođe, dotadašnje sekretarove nadležnosti nad poslovima Tajne obaveštajne službe (Secret Intelligence Service-MI6), u rangu ministarskog nadzora, Tereza Mej je prebacila u delokrug poslova drugog državnog sekretarijata. Nema sumnje, sve pomenute mere upotrebljene su u svrhu ograničenja i „neutralisanja“ političkih ambicija, nikad „predvidivog“ Borisa Džonsona.


Svakako, prvi izazov sa kojim se suočio Boris Džonson u statusu šefa diplomatije, ali i kabinet Tereze Mej u celini, bio je „globalni potres“ izazvan Bregzitom, a potom i pobeda Donalda Trampa na predsedničkim izborima u SAD. Boris Džonson „osetio je vetrove promena“ i kao nekoć Vinston Čerčil, koji je „na lovorikama ratne pobede nad fašizmom“, a uprkos očekivanjima, u leto 1945. godine ostao teško poražen na izborima, te se i „povukao“ u opoziciju, tada izjavio da je „… srećan i ponosan na i zbog postojanja britanskog parlamentarizma, koji je uvek dobro razumeo, koja je politika potrebna za koje doba…[1]“, tako je i Džonson, samouvereno usvojio stav, da je rezultat Bregzita, posledica stabilnosti demokratije i parlamentarizma, koji su Britaniji „vratili“ njen „izgubljeni suverenitet“ u eposi „velikih događaja, koji su pred svima nama“.

Iz datog razloga, snažno je kritikovao proces pregovora britanske vlade sa Evropskom unijom, preduzetih u cilju postizanja sporazuma o Bregzitu. Razgnevio je građane Severne Irske, kada je u tajnom pismu Terezi Mej (a koje je dospelo u javnost), preporučio „gvozdeni stav“ u pogledu potreba i opravdanja za uspostavljanjem graničnih kontrola između Republike Irske i Velike Britanije na području „Alstera“. Ostao je zagovornik definitivnog i ekstremnog razlaza između Ujedinjenog kraljevstva i Evropske unije.

BUDUĆNOST KONZERVATIVACA I „NOVE BRITANIJE“?

Osim populističkih interesa, koje su okolnosti opredelile upečatljive i fundamentalne elemente „politike Borisa Džonsona“? Nekoliko nedelja posle Bregzita, Džonson je u Spektejtorovoj kolumni napisao: „… Bregzit je otvorio Britaniji vrata da ponovo postane globalna sila na svetskim morima i okeanima i mi ćemo tu činjenicu iskoristiti“. Slično njegovom „američkom prijatelju“, Donaldu Trampu, Džonson je u više prilika istakao značaj „protekcionizma“ u odbrani nacionalne ekonomije, gde samo „oštrom oku“ posmatrača savremene britanske i svetske zbilje može da „promakne“ uverenje da kada Boris govori o zaštiti interesa Britanije i „kulture Zapada“, on tu ne misli na „nedokazane opsanosti“ od „Putinove Rusije“, niti na prenaglašeni „ekspanzionizam iste“, već na Kinu.


Bez obzira na činjenicu da je u više navrata, posebno u prvoj polovini 2018. godine, u toku famoznog „slučaja trovanja bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripalja i njegove ćerke“, naglasio nužnost sveopšte političke borbe protiv Putina i zvanične Moskve (gde je Putina uporedio sa Adolfom Hitlerom, a Rusiju sa nedemokratskom antičkom Spartom), nijedan konkretan potez u vezi sa politikom „antiruske agende“ EU, Velike Britanije i „zapadniih demokratija“, nije povučen iz „kabineta“ Borisa Džonsona.

U svetskoj političkoj „oluji“ „trgovinskog rata“ Trampovih SAD protiv Narodne Republike Kine, indikativno deluju njegove reči o potrebi „…da Britanija demonstrira solidarnost sa sistemom zasnovanim na zakonima u vodama Azije i to putem slanjem svojih ratnih brodova tamo…“. Identičnu izjavu kasnije je objavio i Gevin Vilijams (Gavin Wiliams), britanski ministar odbrane, i to pre godinu dana na konferenciji o bezbednosti u Singapuru, a sličnu misao publikovao je i u prvim danima 2019. godine. Međutim, autorstvo nad navedenim mislima, apsolutno pripada tadašnjem šefu britanske diplomatije. Setimo se, kada se britanski amfibijski ofanzivni brod „HMS Albion“ pojavio u Južnom kineskom moru 2017. godine i to blizu spornih Paracelskih ostrva, Peking je to nazvao provokativnom akcijom.


Napomenimo da je Džonson bio zagovornik proširenja kapaciteta britanske vojne baze u Singapuru, zatim, realizacije velikih pomorskih manevara u vodama Omana, a naposletku i osnivanja nove vojne baze u Sultanatu Bruneji. Bliski odnosi sa predsednikom Turske, Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdoğan), zagonetne relacije sa Rusijom i čvrst „zagrljaj sa Trampovom administracijom“, možda pre ukazuju na viziju Borisa Džonsona o potrebi obnove multipolarnog sveta, gde bi Velika Britanija, zaista, nanovo, makar i delimično izgradila svoje „gospodstvo na okeanima“, pri čemu bi postojanje Evropske unije, sa svojim normama i nedefinisanim interesima, kao i članstvo Britanije u istoj, predstavljalo samo breme „nepotrebnog tereta“, u realizaciji „oprobanog, ali od 1990. godine, „zapuštenog recepta britanskog „nadzora“ nad celom planetom u novoj eri „ravnoteže sila“, tj. političke platforme i strategije „začete“ u „tjudorovskoj eposi“, a utemeljene nakon Restauracije iz 1660. godine. Možda je Boris Džonson jedan od protagonista, nikada uobličene, „nove doktrine“, prema kojoj Vašington, Moskva i London imaju samo jednog, nedostižnog takmaca – onog na Dalekom Istoku… koji sve bliži…

Međutim, da bi Džonson bio u prilici da realizuje svoje publikovane i potencijalne vizije, morao bi da poseduje instrumente političke moći, što za sada nije slučaj. U julu 2018. godine, tri dana nakon što je Kabinet održao svoj sastanak u Čekersu (Chequers), gde je dogovorena „strategija o Bregzitu“, Boris Džonson (uz Dejvida Dejvisa, sekretara za Bregzit), podneo je ostavku na svoju poziciju Visokog državnog sekretara i člana Vlade, nakon čega se vratio u Parlament na poziciju bekbenčera (backbencher MP), odnosno poslanika koji ne podržava političku poziciju, ali ne pripada ni političkoj opoziciji.

U septembru iste godine pokrenuo je kampanju u unutarpartijskim izborima za mesto lidera konzervativaca i to uz zahtev da Tereza Mej odstupi sa pomenute pozicije. Navodno je u datoj kampanji dobio podršku od Stiva Benona (Steve Bannon), bivšeg savetnika i bliskog saradnika Donalda Trampa. Međutim, Džonsonova kampanja doživela je raspad i samim tim, neuspeh. Naime, u javnost su dospele informacije da je došlo do okončanja braka između Borisa i njegove supruge Marine, ali i ozbiljne optužbe da je Džonson upleten u „monstruozni seksualni skandal“, te da je, istovremeno zavisnik od uživanja psihoaktivnih supstanci, poput kokaina. Optužbe, ali i izvesni „dokazi o istima“, u javnost su dospeli iz kabineta i krugova tima Tereze Mej, što je britanska premijerka decidno demantovala. Svejedno, pokušaj Borisa Džonsona da „preuzme kormilo torijevaca“, doživeo je neuspeh.

Međutim, dva meseca kasnije, „Sporazum iz Čekersa“ strahovito je odbačen, a kabinet Tereze Mej, praktično se raspao. Ne postoji šansa da Tereza Mej zadrži svoju poziciju premijerke i lidera partije do kraja 2019. godine. Svakako, tada će svoje „snage“ „odmeriti“ Džeremi Korbin (Jeremy Corbyn), ispred laburista, Najdžel Faraž (Nigel Farage), ispred UKIP i … možda Boris Džonson ispred konzervativaca? Možda će tada biti stvoreni uslovi da neko formuliše još nepostojeću narodnu izreku „Čerčil izgubi’ imperiju, a Boris je vrati’…“.

 

  1. Uz opasku da bi u protivnom, on „bio doživotni diktator“, da ne postoji britanski parlamentarizam.