fbpx

ANALIZA REZULTATA IZBORA ZA EVROPSKI PARLAMENT 2019. GODINE – ZELENI TALAS

16/06/2019
Autor :
Analize/Geopolitika

Građani (još uvek 28) država članica Evropske Unije imali su priliku da biraju 751 člana Evropskog parlamenta u poslednjoj nedelji maja meseca 2019. godine. Izbori za članove EP po pravilu ne izazivaju ni blizu onoliko pažnje, koliko izbori za nacionalne parlamente država članica EU. Ipak, ovog puta je pažnja medija, evropske ali i svetske javnosti bila u najvećem obimu usmerena upravo ka biračkim kutijama širom Starog kontinenta.

TRKA ZA KLIKOVIMA

Uzroka je više, no na ovom mestu autor analize će se ograničiti na njih nekoliko.

Tabloidizacija svetskih, uticajnih tzv. mejnstrim medijskih korporacija, proces je koji traje godinama, ali je najvidljiviji pojavni oblik zadobio u 21. veku. Činjenice ukazuju, da je kapitalistički princip ostvarivanja profita i neretko snižavanja kvaliteta rada, zbog što bržeg dostizanja materijalnog cilja, preuzeo primat i u svetskom novinarstvu. Profit koji je istovremeno i cilj kojim se ostvaruju ambicije i metod za zadovoljenje egzistencijalnih potreba.

Upravo u ovim kompleksnim ishodištima možemo pronaći uzrok naslovima na portalima najuticajnijih zapadnih medija koji su predviđali „kraj EU“, „potop političkog zapada“, „okončanje procesa ujedinjavanja Starog kontinenta“ i tome slično. Naravno, sve uz prognoze velikog rasta nesistemske desnice, koja grabi ka jednoj trećini mesta u parlamentu i bez koje neće biti moguće doneti neke važne odluke.

Ovakvi naslovi za cilj nisu imali sprovođenje političke agende, što možemo pronaći u sredstvima informisanja i propagande pojedinih, zainteresovanih subjekata izvan političkog zapada. Cilj je bio – ostvarivanje profita, kroz što atraktivniji, senzacionalniji naslov koji će zainteresovati prosečnog birača, prosečnog građanina i privoleti ga da klikne na naslov koji najavljuje kraj izvesnosti i preuveličava političku moć pojedinih snaga.

Svakako, postoji i druga škola mišljenja koja govori o potrebi svetskih medija da podignu tenziju među biračima, upoznaju ih sa realnom mogućnošću da manji broj birača nesistemske desnice zbog višeg nivoa motivisanosti koja se oslikava i kroz ostrašćenost, donesu i veći broj poslaničkih mesta ovim partijama, nego li što bi to bio slučaj ukoliko bi veći broj građana koji se manje interesuju za politička zbivanja odazvao glasanju.

Odazvao ponukan opasnošću od rušenja poretka uspostavljenog nakon Drugog svetskog rata i ipak izašao na birališta i dao svoj glas ustaljenim političkim opcijama, koje uz sve mane ipak uspevaju da obezbede funkcionalan i predvidiv sistem, veće ili manje poštovanje dosegnutih ljudskih prava, mogućnost napredovanja i mir.

Svakako da prostora za traženje motiva i na polju klasične političke agende medijskih sistema koji su oslonjeni na postojeće centre moći ima dovoljno. No, teško je pojasniti i dovesti u vezu sa ovim motivom fakt da je u mnogim mejnstrim medijima i u izbornoj noći i u danima nakon, dominirala nota koja bi neupućenog posmatrača utvrdila u stavu kako nakon poslednjih izbora ništa više neće biti isto.

Svakako, ovaj zaključak je tačan. Ali, da li uzrok leži u rastu nesistemske desnice ili je taj rast samo deo ipak šireg procesa koji je ispoljen maja meseca 2019. godine u EU?

Evropski parlament će u narednih pet godina biti –

  • koloritniji,
  • snažnijeg odjeka evrofederalista,
  • snažnijeg odjeka evroskeptika,
  • istorijski različit od prethodnih.

Prvi nezvanični rezultati. Broj članova poslaničkih grupa se menja shodno odlukama nezavisnih poslanika.

Partijske grupacije u EU možemo grubo podeliti na dva bloka. One koji iskreno veruju u ideju ujedinjene Evrope, koji prihvataju sam pojam prenosa elemenata suverenizma sa državnih na nadnacionalni, komunitarni nivo i sa druge strane onih koji su do nedavno zagovarali čak i opcije izlazaka svojih država iz sastava EU, a koji se danas zalažu za „resuverenizaciju“ Evrope i kreiranje nove EU na „drugačijim osnovama“. Svakako, ova podela je gruba, političke grupacije su međusobno čak i po fundamentalnim pitanjima u vezi evropskog projekta često suštinski različite, ali je neophodno uočiti distinkciju koja postoji između najmanje dva bloka i koja će tek postati vidljiva po formiranju novog sastava Evropske komisije.

Izbori za sastav EP su održani 28 država od 23. do 26. maja. Države EU se međusobno razlikuju po izbornim pravilima, ali je ipak na nivou zajednice utvrđena neophodnost pridržavanja proporcionalnog modela sa prirodnim pragom. Ovakav princip omogućava političkim partijama koje to ne mogu na nacionalnim izborima, da osvoje poslaničke mandate na izborima za EP.

Takođe, ovakav sistem je potpuno atipičan, pa čak i stran anglo-saksonskom krugu političke kulture. Ujedinjeno Kraljevstvo tako paradoksalno na evropskim izborima daje mogućnost objektivnijeg predstavljanja političke snage evroskeptičnih partija nego li što je to mogućnost na tamošnjim nacionalnim izborima gde dominira – većinski jednokružni sistem.

U novom sazivu EP, četiri opcije koje možemo okarakterisati kao evrooptimističke (umereno desna Evropska narodna partija, umereno leva Alijansa socijaldemokrata, liberalno-centristička Evropska obnova – ALDE i Makronova partija U POKRETU i levoliberalna Evropska slobodarska alijansa – ZELENI) osvojila je 519 od 751 mesta (nakon pristupanja pojedinih nezavisnih poslanika) (podaci iz druge nedelje juna 2019. godine).

U prethodnom sazivu, isti ovaj blok je imao 522 od 751 mesta. Ukupan pad je stoga zanemarljiv i moguće je da će biti i anuliran ukoliko još neki nezavisni poslanici pristupe jednoj od četiri grupacije iz bloka koji je već potpisao deklaraciju o saradnji i koji će najverovatnije činiti i novi sastav Evropske komisije.

Ipak, ono što se jeste dogodilo ne sme se prenebregnuti i ispustiti iz vida.

Dogodila se – istorijska preraspodela.

TIHO PISANJE ISTORIJE

U senci očekivanog, gromko najavljivanog i naposletku iako osetnog ne i grandioznog rasta nesistemske desnice, prošlo je nekoliko drugih ništa manje važnih momenata. I jedan, koji je objektivno i kroz naočare dužih vremenskih intervala posmatrano, ipak najbitniji.

Po prvi put od 1979. godine, kada su Evropljani imali priliku da biraju članove Evropskog parlamenta na neposrednim izborima, dve najveće grupacije Evropska narodna partija i Alijansa socijaldemokrata, zajedno neće imati više od polovine poslaničkih mesta. Pad podrške obe frakcije je vidljiv.

Umerena desnica je doživela ozbiljan pad i težak udarac, dok je umerena levica samo zahvaljujući tradicionalnoj infrastrukturi u svim državama članicama uspela da izbegne potpuni politički debakl. No, uticaj nekada moćne Socijalističke internacionale u ključnim država EU (UK, Nemačkoj i Francuskoj), danas je indirektan i pasiviziran.

Uzroci ovakvom razvoju situacije su višeznačni.

Četvrta industrijska revolucija, razvoj novih tehnologija, modernizacija društva, ubrzavanje gotovo svih proizvodnih procesa i sledstveno traženje diversifikovanja političke ponude, procesi su koji su neumitni i iako od aktuelnih političkih elita podržani, nisu fenomeni kojima je lako prilagoditi se.

Pogotovo ne ukoliko predstavljate glomazan sistem. A veliki politički sistemi, nose i političke interese koji zahvataju širi krug spektra i koje nije lako zadovoljiti.

Na političkom zapadu se poslednjih decenija, a naročito nakon izbijanja Svetske ekonomske krize javila posebna kategorija građana – gubitnici globalizacije. Reč je uglavnom o manualnim radnicima, poljoprivrednicima i svim kategorijama koje su direktno pogođene digitalizacijom i robotizacijom proizvodnje kojoj nisu neophodni masovni koncerni, koja dovodi do redukcije broja radnika koji više nisu neophodni na svojim starim pozicijama.

Ovi radnici su stoga primorani da traže nova zanimanja, vrše prekvalifikacije ili se okušavaju u privatnom sektoru, što povlači zavisnost od banaka i drugih finansijskih institucija.

Svaka industrijska revolucija je sa sobom povlačila gašenje ili opadanje značaja određenih zanimanja i istovremeno rast broja nezadovoljnih. Benefiti za šire društvene slojeve bi bili osetni, ali je neophodan protek vremena da bi se ovi benefiti konkretizovali i ovaplotili.

Evropska levica koja je nastala kao opcija koja se sa jedne strane protivi totalitarističkom duhu komunizma i sa druge strane bori za prava radnika, decenijama je istovremeno predstavljala progresivnu struju koja se zalaže za reforme i ističe potrebu za poštovanjem prava marginalnih grupa (manjim delom) i politička artikulacija prava radnika pripadnika srednje klase, siromašnijih slojeva stanovništva, kojima obezbeđuje direktnu i indirektnu asistenciju putem drugačije redistribucije sredstava koja se ubiraju putem državnih poreza i razreza.

Ipak, vremenom je evropska umerena leva opcija postala rob socijalnog mejnstrima. Iz više razloga. Budući da su godine na vlasti proizvele i lukrativne veze za industrijskim i finansijskim koncernima kojima svakako ne odgovara tako oštar pritisak vlasti kada je o ispunjavanju obaveza prema uposlenicima reč.

Umerena levica se stoga vremenom preusmerila na druge teme – zaštitu prava manjinskih grupa. I to bilo da je reč o etničkim, verskim, političkim, seksualnim manjinama. Identitetska umesto laburističkih pitanja, postala su okosnica savremene, umerene levice tokom devedesetih godina prošlog veka.

U to doba nestao je strah od širenja opijajućih ideja sa totalitarnog istoka. Umerena levica je postala nesvesna stepena zamora establišmentom koji je obuzeo birače širom EU. Manjak ideologije, pokušavali su da nadomeste nedovoljno kreativnim političkim marketingom i nezadovoljstvo birača ove opcije se akumuliralo.

Poslednjih godina kao posledica nedovoljne određenosti prema procesima koji najviše zanimaju građane koji inkliniraju ovoj opciji (imigracija, federalizacija ili resuverenizacija EU, klimatske promene) umerena levica je u najznačajnijim državama članicama EU izgubila oslonac.

Udar je došao s leva, ali ne od strane radikalnih populista čija podrška takođe kopni, već od strane onih snaga koje se postavljaju kao materijal za novu političku elitu. U manjoj meri reč je o liberalima i u većoj meri o environmentalistima, koji su strpljivo gradili svoju poziciju i dočekali momenat da duboko uđu u biračko telo evropskih socijaldemokrata.

ZELENI TALAS

Ekološki politički pokreti utemeljeni na ideologiji environmentalizma nisu novi. Environmentalizam je u svoj fokus stavlja očuvanje životne sredine, govori o potrebi jedinstva čoveka i prirode, zagovara „čistu ekonomiju“, insistira na poštovanju prava životinja, u prvi plan stavlja čovekovo okruženje i njegovo očuvanje pretpostavlja, neretko i po svaku cenu, borbi za viši životni standard građana.

Zelene partije imale su svoje predstavnike u Evropskom parlamentu i tokom Hladnog rata. Zanimljivo, u to vreme su bili veoma kritični prema američkom vojnom prisustvu u Evropi. Istovremeno su oštro kritikovali i totalitarizam SSSR-a, ali su protivljenjem nuklearnoj energiji, koja nije mogla biti zamenjena ekološki čistijim, a manje isplativim vidovima energije, zapravo pospešivali političku klimu koja je odobravala veći stepen uvoza zemnog gasa iz nafte. Naravno, čak i u doba Hladnog rata, jedan od ključnih snabdevača naročito nemačke privrede zemnim gasom bio je SSSR.

Članovi Bundestaga iz redova „zelenih“ 1983. godine.

Osamdesetih godina zeleni su bili politička avangarda. Protesni glas, izraz dubokog protivljenja establišmentu. Njihov prvi ulazak u parlament 1983. godine u Nemačkoj bio je iznenađujući za sve. Njihovi nastupi ne. Dovoljno radikalni, dovoljno provokativni da sebe u to doba smeste na političku marginu, partiju koja pronosi poruku, opciju nove levica, koju će i ona mejnstrim levica nakon ujedinjenja 1990. godine, naročito ozbiljno uzimati u obzir a potom i u koalicije, a kako bi došla do neophodne većine u parlamentu.

Ipak, zeleni su svoje mesto u poslednjim decenijama 20. veka pronašli u Nemačkoj, Austriji, Skandinaviji i donekle Beneluksu. U državama Mediterana niti na britanskim ostrvima, nisu uspeli da se nametnu.

Kombinacija dva momenta – kritike opcije korišćenja nuklearne energije i kritike velikog američkog vojnog prisustva u Evropi, dovelo je do dubokog jaza između establišmenta i zelenih na jednoj i klasičnih liberala i zelenih na drugoj strani. Zeleni su posmatrani kao nesistemska levica, optuživani za bezbednosne veze i relacije sa Kremljom, rad za tuđ interes i silu koja potkopava jedinstvo zapadnog političkog bloka.

Poznata je pošalica koja je kružila Bundestagom 80-ih godina. „Grb partije zelenih treba da bude lubenica. Oni su spolja zeleni, a iznutra crveni“.

Ipak, zeleni 21. veka nisu što i njihove hladnoratovske preteče. Danas je grubo govoreći reč o opciji koja je: brzonarastajuća, koja okuplja uglavnom visokoobrazovane mlade i sredovečne ljude, koja baštini ideje levice i trudi se da zaštiti radnike i poveća im prava (sve ono čime se mejnstrim levica u državama poput Francuske i Nemačke već dugo ne bavi).

Zeleni takođe imaju veliku moć inkluzivnosti kada je reč o migrantima prve i druge generacije, strancima, ali i etničkim manjinama čiji su pripadnici rođeni na tlu EU ali se nisu osetili dovoljno prihvaćenim. Njihovo inkorporiranje u društvo je okončano samo u fazi zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Ali je segregacija i dalje prisutna.

Zeleni, budući veoma osetljivi na ovu temu, slobodni su ne samo da priđu ovim biračima, nego i da njihove predstavnike istaknu na ključne pozicije.

Cem Ezdemir

Cem Ezdemir je punih deset godina od 2008. do 2018. godine obavljao funkciju kopredsednika partije „Zeleni“ u Nemačkoj. Reč je o etničkom Turčinu, koji je zelene vodio kroz godine ekonomske krize, pada, opozicionog delovanja i uveo u fazu naglog rasta koja se naročito može uvideti tokom 2019. godine.

Zeleni, ne samo u Nemačkoj, su takođe zagovornici i ideologije feminizma, što se može zaključiti i činjenicom da ovu partiju po statutu vode kopredsednici – različitih polova. Zeleni su i dosledni pobornici pacifizma. Istina, ova doslednost se nije pokazala na primeru SR Jugoslavije 1999. godine kada je u agresiji učešće uzela i SR Nemačka koju su u tom momentu vodile socijaldemokrate i zeleni Joške Fišera.

Svakako, uticaja na ovu odluku ima i činjenica da su nemački zeleni dugi niz godina, na različitim nivoima, veoma dobro povezani sa albanskim lobističkim grupama. Korelacija koja nije značajnije narušena ni danas.

Ključna razlika, onima koji se bave geopolitičkom analizom možda i najzanimljivija, tiče se spoljnopolitičke orijentacije zelenih. Danas, grupacija Evropske slobodarske alijanse (zeleni), gaji izrazito antikremaljsku politiku.

Zeleni Rusku Federaciju smatraju opasnošću po demokratski poredak u Evropskoj Uniji, na Vladimira Putina gledaju kao na diktatora i čelnika opasnog režima. Zeleni slične ocene daju i Erdoganovom režimu u Turskoj, ali i komunističkom u Kini.

Zeleni ovakav stav predstavljaju kao doslednu borbu protiv totalitarnih sistema, koncipiran na liberalnim idealima. Zeleni danas gaje nešto drugačiju politiku prema SAD. Iako nisu oduševljeni američkim vojnim prisustvom u Evropi, više ne insistiraju na njihovom napuštanju Starog kontinenta.

Oštrica njihovih kritika, koje nisu retke, prema transatlantskom partneru, usmerena je prevashodno na teme skopčane sa neophodnošću denuklearizacije Evrope (što podrazumeva i uklanjanje određenih američkih vojnih efektiva), zatim prilično nerestriktivne propise kada je o zaštiti životne sredine u SAD reč, nepridržavanje svetskih sporazuma o borbi protiv negativnih klimatskih promena.

Ove kritike su posebno izražene od kako je stanovnik Bele kuće Donald Tramp. Zeleni su bili i biće među ključnim kočničarima svih transatlantskih trgovinskih sporazuma ukoliko oni ne budu zadovoljavali njihove stroge kriterijume zaštite čovekove okoline.

Dominantna, sada već mejnstrim opcija okupljena u ESA, nije jedina koja baštini ideologiju environmentalizma. Druga, manje uticajna i nakon ovih izbora veoma oslabljena, jeste Evropska ujedinjena levica – Nordijska zelena levica (GUE-NGL).
No, pored elemenata levog liberalizma, u ovoj opciji možemo zabeležiti i apologetstvo prema totalitarnim režimima, ali čak i sklonost ka komunizmu.

Reč je dakako, o izrazito levo-populističkoj opciji, koja nudi preraspodelu društvenog viška po principu koji vodi ka uravnilovci, eliminiše kompeticiju iz društva i dovodi u opasnost i sam demokratski poredak.

Politički lideri i aktivisti ove grupacije umeju biti veoma agresivni u svojim nastupima i veoma netolerantni na tuđ stav. Jedna od ključnih partija ove grupacije dolazi iz Nemačke. Reč je o partiji „Linke“ („Levica“).

Ova partija najbolje rezultate ostvaruje na prostoru nekadašnje komunističke tvorevine DDR (istočna Nemačka) i za nju glasaju uglavnom nostalgičari koji žale za ovim vremenima i koji su bili duboko ukorenjeni u strukture tog entiteta.

Međutim, glasačko telo ove partije je svakako sastavljeno i od velikog broja gubitnika tranzicije na istoku države, u vreme velikog ujedinjenja 1990. godine.

U ovoj grupaciji nalazi se i grčka Siriza Aleksisa Ciprasa, koja se tokom svoje vladavine objektivno pomerila ka centru i daleko više zaličila na partiju klasične socijaldemokratske orijentacije.

Pad nesistemskog saveza levih i zelenih partija uzrokovan je kako rastom mejnstrim zelenih, tako i činjenicom da određeni broj birača, pogotovo u Nemačkoj, protiveći se imigraciji pravi otklon od partije LINKE i okreće se desnim populistima iz AFD.

Opcija GUE/NGL pala je sa 52 na 41 mesto, a bez Sirize bi taj pad bio još očitiji.
Partije GUE/NGL izuzev poslednjih godina Sirize, su izuzetno antiamerički nastrojene, skeptične su prema projektu ujedinjene Evrope i listom okrenute Moskvi, sa kojim mnoge od njih (u prvom redu LINKE) vežu i istorijske spone. Siriza je od dolaska na vlast 2015. godine promenila svoj spoljnopolitički stav.

Umesto zahteva za istupanje iz NATO, proterivanja američkih vojnika sa Krita, okretanja Moskvi, primat su uzele jače veze sa prekoatlantskim saveznikom, zahtev za utrostručenjem američkog vojnog prisustva u Evropi i podrška širenju NATO saveza.

No, zeleni talas nije zapljusnuo celu EU. Reč je o fenomenu prevashodno „starog zapada“.

Od ukupno 75 mesta u EP, zeleni su u istočnoevropskom međumorju od Estonije do Hrvatske osvojili svega tri mesta (uz tri mesta za Piratsku partiju koja je ostvarila istorijski rezultat u Češkoj i umesto u GUE/NGL, ipak pristupila ESA).

U Ujedinjenom Kraljevstvu zeleni su na 11.8% dok su na prethodnim izborima za EP 2014. godine bili na nivou statističke greške. Ispred su konzervativaca koji se nisu ni trudili da zabeleže povoljan rezultat u vrtlogu Bregzita i borbe za partijsko vođstvo, ali i tik iza laburista. U Francuskoj su zeleni danas trećeplasirani sa 13.48%, ispred nekada moćnih republikanaca i socijalista, stranaka establišmenta koje su danas zajedno tek za jedan procentni poen ispred zelenih po stepenu podrške.

Takođe, zeleni su više nego dvostruko jači od nesistemske, radikalne levice. Njihov rast u Francuskoj ipak jasno dolazi do izražaja tek kada ove rezultate uporedimo sa 2014. godinom kada su se zaustavili na 8.95% glasova. Jasno, zeleni zauzimaju ono mesto koje je imala Socijalistička partija i deluje da će ovaj proces tek doći do izražaja.

Ipak, rast zelenih je i u Francuskoj i u UK oivičen velikim skokom liberala, koji su od daleke treće ili čak marginalne partije, postali jedna od dve ključne opcije na ovim izborima. O ovom fenomenu biće više reči u jednom od nastavaka analize.

Rast zelenih je istorijski i u Holandiji, Irskoj, ali se nijedna država ne može porediti sa Nemačkom po ovom pitanju. Najmnogoljudnija i najrazvijenija država EU svedok je fenomena koji korenito menja političku scenu ove demokratije. Zeleni nisu samo zauzeli mesto socijaldemokrata, oni su probili psihološke blokade kod birača i napreduju ka mestu ključnog izazivača godinama neprikosnovene UNIJE (CDU/CSU).

Izborna mapa zelenih u Nemačkoj 2019. godine.

Ono što se odmah može uočiti jeste sjajan rezultat zelenih u najrazvijenijim saveznim pokrajinama: Bavarskoj, Baden-Virtembergu, Severnoj Rajni Vestfaliji. Zeleni su pobedili su svim velikim urbanim sredinama: Berlinu, Štutgartu, Minhenu, Hamburgu.

Zeleni u Štutgartu i Baden-Virtembergu već imaju ozbiljnu infrastrukturu i u ovoj pokrajini vrše vlast kao stariji partner u koaliciji sa CDU/CSU. Ipak, rezultati u drugim urbanim sredinama predstavljaju prelazak na novi nivo.

Zeleni već godinama uspevaju da ostvare bolji rezultat u urbanim sredinama, među obrazovanijom i mlađom populacijom. Ipak pobeda u svim gradovima i to u vidu trenda, nakon pobede u Minhenu na izborima u Bavarskoj 2018. godine, zelene predstavlja kao partiju koja s pravom može aplicirati kao ne samo mejnstrim, već i jedna od ključnih partija u borbi za kancelarsko mesto 2021. godine.

Četvrto mesto u EP i drugo u Nemačkoj, zelenima garantuju mogućnost boljeg pozicioniranja u bliskoj budućnosti. Ipak, da li će uspeti da kapitalizuju potencijal koji su ostvarili na ovim izborima, uzročno je vezano sa njihovim ulaskom u novi sastav Evropske komisije i poteze koje će vući kao sada, ipak partija novog, četvoročlanog mejnstrima. Tada ćemo dobiti i odgovor na pitanje:

Da li će zeleni talas prerasti u plimu ili će se ipak razbiti o veliku stenu briselske, birokratske zbilje?